Dosad je bilo poznato kako čimpanze sliče ljudima po mnogim kognitivnim svojstvima – suosjećaju s drugima, imaju osjećaj za pravednost i spremne su međusobno surađivati kako bi postigle neki cilj. No ovo je prvi put da znanost bilježi kako čimpanze doživljavaju smrt te iskazuju tugu u slučaju smrti poznatih ili srodnih jedinki, u zatočeništvu i u divljini.

Istraživanja pokazuju da je njihova svijest o smrti daleko razvijenija nego što se dosad mislilo. Tijekom jednog od tih istraživanja znanstvenici su promatrali posljednje sate i trenutak smrti starije ženske čimpanze koja je živjela u maloj grupi u safariju. U drugom su istraživanju promatrali kako dvije majke čimpanze u divljini nose mumificirane ostatke mladih više tjedana nakon što su uginuli. Grupa čimpanzi iz safarija suočena sa smrću ženke bila je uglavnom mirna te je pokazala veću pažnju prema umirućoj jedinki. Nakon što je uginula brzo su je ostavili, ali se njezina kći vratila i ostala uz njezino tijelo cijelu noć. Kada su sljedećeg dana čuvari uklonili njezino tijelo, čitava je grupa ostala neobično mirna – kao da tuguju. Nekoliko su dana ostali skrušeni i izbjegavali su spavanje na platformi na kojoj je ženka umrla, iako im je to inače omiljeno mjesto za spavanje.

Ova su istraživanja iznimno važna jer pridonose razumijevanju evolucijskih početaka ljudskog doživljavanja smrti, te pružaju potpuniji uvid u način na koji čimpanze doživljavaju svijet oko sebe.