Zamislimo samo kako bi nama bilo kad ne bismo mogli čuti omiljene zvukove glazbe ili, što je najteže, kada ne bismo mogli čuti glas majke, oca, braće i sestara… Teško je to i zamisliti, ali u tom slučaju treba se barem na neki način osigurati takvoj djeci koliko-toliko normalan život.

U praksi se često opovrgne teorija, jer lako je zapisati nešto na papir, ali teško je to izvesti u djelo. Primjerice, u razred nam dođe dijete koje ne čuje.

Kako se postaviti prema njemu?

,, Djeca s oštećenjima sluha uključuju se u redovne odgojno- obrazovne ustanove tek kad svladaju glasovno-govornu komunikaciju. U jednu se skupinu uključuje jedno posve gluho dijete ili najviše troje djece s lakšim gubitcima sluha. Za tu je djecu posebno važno da budu uključena u predškolske ustanove, i to najbolje dvije godine prije odlaska u školu.”

[Ivasović, V., Andrijević-Gajić, L.,2008.]

Važno je da ne osjeti odbačenost, jer takva su djeca osjetljivija i s tim trebaju osjetiti osjećaj pripadnosti. Oni mogu sve zadaće obavljati, samo što ne mogu dovoljno dobro ili nikako čuti. A kako će im učitelji moći osigurati dobro obrazovanje, ako se s tim djetetom trebaju sporazumjeti?

Važni su vizualni materijali, ali potrebno je osposobiti učitelje njihovom jeziku, ako je dijete u potpunosti gluho, ili paziti na način izgovora i uporabe riječi, kod djeteta s blagim oštećenjima sluha.

Način na koji poneki učitelji govore, ne mogu dati pozitivnu sliku o razgovijetnosti pri izlaganju i komunikaciji. Tu započinju svi problemi.

Predmet govorništva trebao bi se provlačiti tijekom svih godina akademskoga školovanja jer glas je instrument kojim se najviše koristimo na poslu.

Dijete s oštećenjima sluha ima pravo na redovni odgoj i obrazovanje, ali prisilno ih se zatvara u posebne ustanove jer je nesposobnost učitelja došla na vidjelo. Djeca tu najviše pate.

Potrebno je stoga osposobiti učitelje za ovakvu djecu, ili naučiti znakovni jezik odlazeći na tečajeve, ili početi lijepo i razumljivo pričati. Priznajmo, to ide u korist djeci s oštećenjima sluha, ali i ostaloj djeci.

Na nama je budućnost, dajmo sve od sebe kako bismo bili uzor i primjer drugima. Odvojimo malo vremena za usavršavanje jer jednom će sav trud uroditi plodom.

DISLEKSIJA

Školski uspjeh određuje budući život mlade osobe,  zato je i disleksija u središtu pozornosti mnogih stručnjaka.

U većini zemalja tek je u zadnjih deset godina disleksija prepoznata kao stvarna teškoća, a ne kao problem –

KAKVE SU STVARNO ZAKONSKE REGULATIVE KOJE POMAŽU DJECI S DISLEKSIJOM.

”Društvo će prihvatiti sve što je potrebno da se ne diskriminira osoba s teškoćama čitanja i pisanja i osigurati im jednake uvjete i dobre prilike za njihovo uključivanje, nastavljanje i sudjelovanje u aktivnostima formalnoga obrazovanja tijekom cijeloga školovanja. ”

[Konvencija Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima osoba s teškoćama čitanja i pisanja, 2002.,čl. 13. ]

Zakonski gledano, danas osoba s posebnim potrebama ima potpuno izjednačena prava sa svim drugim pripadnicima društva.

Jednakost u školstvu – nižem, srednjem ili visokom – za osobe s posebnim potrebama znači prilagodbu materijala i kompenzacijskih mjera kako bi oni nesmetano mogli pratiti i pohađati nastavu.

Je li to stvarno provedeno u praksu ili su to samo slova na papiru?  Ipak u stvarnosti nailazimo na drukčiju situaciju.

”Društvo će prihvatiti sve što je potrebno da se ne diskriminira osoba s teškoćama čitanja i pisanja i osigurati im jednake uvjete i dobre prilike za njihovo uključivanje, nastavljanje i sudjelovanje u aktivnostima formalnoga obrazovanja tijekom cijeloga školovanja.

”[Konvencija Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima osoba s teškoćama čitanja i pisanja, 2002.,čl. 13. ]

Hrvatska udruga za disleksiju raspolaže brojkom od čak 30.000 djece s disleksijom u osnovnim i srednjim školama.

Konvencija Ujedinjenih naroda gore navedenim člankom zagovara jednake uvjete svima za formalno obrazovanje. No tu počinju stvarni problemi. Jasno je osviješteno pitanje,  primjerice, dizala za dijete u kolicima, dok se bez posebno pripremljenih materijala i niza drugih aktivnosti isključuje dijete s disleksijom. Može li se tu govoriti o ravnopravnosti?

• Što je s literaturom?

Postojeći školski programi, udžbenici i nastavna pomagala nisu prilagođeni potrebama i mogućnostima djeteta s disleksijom. Ni na razredbenim ispitima za upise na fakultete, ni tijekom svoga školovanja, studenti s disleksijom nemaju nikakve olakšice ni posebna prava. Djeca s disleksijom imaju velike poteškoće prilikom upisa u srednju školu i na fakultet.

”To ne znači da će ti škola biti lagana. To znači da možeš učiti.”

[Fisher, G., Cummings, 2008., Djeca s poteškoćama u učenju. Veble Commerce; Zagreb str.24.]

Stvari se ipak počinju mijenjati. A da se i struka ozbiljnije bavi ovim problemom, pokazuje činjenica da se u zadnje tri godine teškoće vezane uz disleksiju uče kao dio obvezne fakultetske naobrazbe liječnika, profesora, učitelja i psihologa. Stvari vezani uz literaturu, također se polako, ali sigurno kreću naprijed. Literatura se polako prilagođava osobama s disleksijom: povećana slova, produženo vrijeme pisanja testa, korištenje velikih tiskanih slova. Upravo zbog toga, bolja educiranost nastavnika i bolja pomoć države trebali bi pridonijeti tome da se disleksiju uoči na vrijeme i da ta djeca imaju jednaka prava u školovanju te mogućnost daljnjega obrazovanja.

Učitelji još uvijek ne mogu prepoznati disleksiju pa takva djeca najčešće dobiju etiketu zločeste, lijene i nemarne. Oni im trebaju omogućiti, prije svega, dovoljno vremena za odgovor i više vremena za čitanje, češće ih poticati. Učitelji i roditelji s njima trebaju biti strpljivi te im prilagoditi ponuđene sadržaje.

Djeca prva shvate da imaju problem, ali ne shvaćaju zašto su u nečemu dobri, a imaju problema s čitanjem i pisanjem. Mnogi se koriste žargonom ulice i nazivaju sami sebe pogrdnim imenima, čak i ako su bistri i vrlo inteligentni. Što je dijete inteligentnije, to je frustriranije zbog vlastitih poteškoća u učenju. Ne shvaća zašto ne može ispuniti često visoko postavljena očekivanja svojih roditelja i učitelja i najvjerojatnije se osjeća izolirano i prepušteno sebi i svojim problemima.

Dijete s teškoćama u učenju ne treba pohađati školu po posebnome programu, što škole često traže, već mu treba dati samo nekoliko minuta više. Učiteljima koji u razredu imaju disleksično dijete preporuča se u radu što više rabiti različita nastavna sredstva i pomagala (vizualna, slušna, osjetilna) te im omogućiti individualni pristup i stvoriti pozitivno ozračje u razredu.

”Neki ljudi vole razmišljati o disleksiji kao o daru: daru koji vam omogućuje da doživljavate svijet na drukčiji način i u određenim područjima ističe vaše jake strane. (…) Budući da taj ‘dar’ ne možemo vratiti, bolje se pouzdati u stari aksiom: ‘Ako ste dobili limune, napravite limunadu.’ Umjesto da živimo u negativnostima koje disleksija donosi, pogledajmo njezine pozitivne strane i pokušajmo se usmjeriti na priliku za osobni razvoj koji nam učenje nošenja s disleksijom donosi.”

[Poskhokova, I.,2007., Kako pomoći djetetu s teškoćama u razvoju:                                        Praktični priručnik. Ostvarenje; Zagreb str.43.]

Svako dijete rođeno je s nekim darom koji se mora pronaći i njegovati, bez obzira na to ima li nekih poteškoća ili nema. Isto tako, svako dijete ima san koji želi ostvariti, ali pitanje je imaju li sva djeca mogućnost ostvarivanja svojih snova. Dijete s poteškoćama u učenju ne može samo ostvarivati svoje ciljeve. Potrebna mu je pomoć, a vrlo važnu ulogu u tome imaju roditelji i učitelji. Ta kombinacija dat će dobre rezultate – napraviti korak naprijed k ostvarivanju dječjih snova. Dijete ne smije samo sebe uvjeravati da je beskorisno i glupo, već u sebi pronaći ono što ga ispunjava i u tomu biti ustrajan – bez obzira na to je li riječ o likovnim, glazbenim ili tehnološkim talentima.

˝Ljudi s poteškoćama u učenju mogu naučiti mnogo stvari, čak i ako ih trebaju naučiti na drugi način. Neki ljudi s poteškoćama u učenju vrlo su pametni – čak i daroviti!˝

[Fisher, G., Cummings R., 2008., Djeca s poteškoćama u učenju. Veble Commerce; Zagreb str. 24.)

Primjerice, neke poznate osobe koje imaju poteškoće u učenju danas su poznate i slavne osobe koje su promijenile svijet. Neke od njih su Albert EINSTEIN, Walt DISNEY, Winston CHURCHILL, Tom CRUISE i mnogi drugi.

Njegujmo dijete, polje od snova, i uništimo korijenje koje ih sputava, jer i ono može promijeniti svijet!

■ Piše: Sanja ŠTRK, mag. prim. educ. ■  OŠ Vjekoslava Paraća, Solin ■ Photo by Josh Applegate on Unsplash ■

LITERATURA:

Fisher, G., Cummings R., 2008., Djeca s poteškoćama u učenju. Veble Commerce; Zagreb

Poskhokova, I., 2007., Kako pomoći djetetu s teškoćama u razvoju: Praktični priručnik. Ostvarenje; Zagreb

Hrvatska udruga za disleksiju;

Fisher, G., Cummings R., 2008., Djeca s poteškoćama u učenju. Veble Commerce; Zagreb

Konvencija Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima osoba s teškoćama čitanja i pisanja, 2002., čl. 13.

Što je disleksija > Hrvatska udruga za disleksiju;

Zakoni i propisi > Hrvatska udruga za disleksiju