Kad je početkom listopada objavljeno da među dobitnicima Medalje Grada Koprivnice ove godine ima i učitelja, Đurđica POŠTA iz Antun Nemčić Gostovinski škole odjednom se našla u centru pažnje. Telefoni su počeli zvoniti, ljudi koje ne poznaje zaustavljali su je na ulici, kolegice iz drugih županija prepoznavale njezino prezime.

– Prvi trenutak je bio onako, dobro, Medalja Grada… Nazvali su me, tražili podatke i usput rekli da sam dobitnica. Tek kasnije, kad su ljudi počeli čestitati, kad su mi rekli ‘pa to je Pošta, ona stalno nekud ide, nešto radi’, shvatila sam koliko to zapravo znači. To je dokaz da je društvo prepoznalo moj rad, da cijene i učitelja, i da ono što radimo ima smisla – kaže.

Ne vidi Medalju kao osobno postignuće, nego kao kolektivnu priču.

– U toj medalji su svi. Roditelji svih generacija koji su dovodili djecu na aktivnosti, kolege, stručna služba, domari, spremačice, kuhari, kolege na područnim školama, dostavljač koji mi je nosio natječaje… Svi su oni dio te jedne priče. Ja uvijek velim, to nije samo moje – naglašava.

Đurđica Pošta rođena je u Glogovcu, ima 54 godine, a u učionici je 32. Kad priča o tome kada je prvi put poželjela biti učiteljica, vraća se u svoje školske dane.

– Stvarno sam se kao klinka igrala učiteljice. Uvijek sam oko sebe imala djecu, bilježnice… Jednom smo skupljali stari papir u školi, i ja u toj hrpi nađem stari, zeleni školski dnevnik. Prazan. Netko ga je bacio. Meni je to bio moj dnevnik. To je bilo to, ja sam bila učiteljica – prisjeća se.

Kad je došlo vrijeme upisa, odluka je, kaže, bila logična, pedagoška u Križevcima, kasnije Zagreb. I onda onaj trenutak koji joj je promijenio planove.

– Torba mi je već bila spakirana za Zagreb. Živjela sam tamo, trebala sam se vratiti na faks. I doma mi dođe moj učitelj iz Glogovca i veli ‘Ne, ti mala ne buš išla sad u Zagreb. Trebamo učitelja u Koprivnici, u Nemčiću, zamjena u rujnu.’ Ja u šoku. Tata kaže ‘Kako, ti ne znaš raditi? Moraš ići.’ I tako sam u ponedjeljak došla na posao – priča.

Prvi razred imao je 35 učenika, učionica je, pokazuje nam bila “dolje u ćošku u hodniku”. Radila je četiri godine po zamjenama u matičnoj školi, diplomirala, čekala stalno mjesto…

…… o O o ……

Mladim učiteljima danas bi poručila nešto što zvuči strogo, ali dolazi iz iskustva.

– Zvuči otrcano, ali stvarno, ako nemaš poziv u sebi, nemoj biti učitelj. Pogotovo danas. To su djeca, to su ljudska bića, iza njih su roditelji i cijeli sustav. Ako u ovaj posao uđeš bez volje, bez ljubavi, ako ga gledaš samo kroz novac, to neće dobro završiti. Ja svoj poziv nikad nisam gledala kroz novac. Štrajkali jesmo, ali više zbog poštovanja, zbog nemoći sustava u kojem je učitelj često za sve kriv. Danas to više nije posao za svakoga – kaže.

I tu se, zapravo, cijela priča vraća na Medalju Grada. Za Đurđicu Pošta ona nije “kruna karijere”, nego potvrda da se još uvijek isplati biti učitelj koji u svako dijete gleda kao u osobu, a ne kao u broj u dnevniku.

CIJELI TEKST PROČITAJTE OVDJE

■ IZ DRUGIH MEDIJA | epodravina.hr | Razgovarala: Dragana PANDŽA BOJIĆ | Foto:  Ivan BALIJA ■