Kad smo sletjeli na Socotru, vojni doček nismo doživjeli kao znak upozorenja. U tom je trenutku bio to tek dio nepoznata krajolika u koji smo zakoračili s tipičnom znatiželjom putnika koji su konačno stigli na jedno od najizoliranijih mjesta na svijetu. Tek će se kasnije pokazati da je upravo taj prizor bio prvi tihi signal napetosti koje su se na otoku već gomilale i koje će obilježiti završetak našeg putovanja.

Politika nije imala šanse protiv prirode u tom prvom dojmu. Pogled nam je odmah privuklo neobično drvo bottle tree, jedan od endema Socotre. Tada još nismo znali koliko će se pokazati simboličnim – baš je ono bilo prvi znak otoka koji smo zapamtili.

Piše: Maja MAČINKO

Bottle tree nije pravo drvo, nego je sukulent. U svom zadebljanom deblu skladišti vodu kako bi preživjelo tjedne bez kiše. Raste sporo, ali opstaje tvrdoglavo. Lijepo je, ali otrovno. Na Socotri je odavno prestalo biti samo biljka, postalo je metafora otoka: stablo koje preživljava u teškim uvjetima, po vlastitim pravilima i svojim tempom. Na tom smo se otoku i mi, makar nakratko, našli u istom ritmu.

♦  Otok koji je dugo bio izvan povijesti

Socotra se često opisuje kao „Galapagos Indijskog oceana”. Na otoku je zabilježeno više od 800 biljnih vrsta, a čak je 37 % njih endemsko upravo za Socotru, što ovaj mali arhipelag svrstava među globalno najvažnija žarišta biološke raznolikosti. Dragon blood tree, frankincense i bottle tree – imena su koja zvuče kao iz bajke, ali su ovdje dio svakodnevice. Drugim riječima, gotovo svaka treća biljka, koju možete vidjeti na Socotri, ne postoji nigdje drugdje na Zemlji.

U europskim i arapskim izvorima Socotra se stoljećima spominje kao mjesto na rubu stvarnosti. Stari putopisci govorili su o čarobnjacima koji su znali učiniti otok nevidljivim brodovima koji prolaze. Legende o krvi zmaja, priče o Kainu i Abelu, o kraljici od Sabe koja je navodno ostavila blago na otoku – sve se to miješa s poviješću mornara i trgovaca koji su u špiljama ostavljali svoje tragove, imena i molitve. Jedna je od takvih točaka Hoq Cave.

♦  Hoq Cave: arhiva u kamenu

Rano smo napustili kamp na plaži krenuvši prema unutrašnjosti otoka. Staza prema Hoq Cavi vodi kroz kamenjar i tišinu. Svaki korak djeluje kao da udaljava od civilizacije približavajući se nečemu starijem. Nakon otprilike sat vremena hoda pred nama se pojavio ulaz u golemi podzemni prostor. Špilja je duga više od tri kilometra. Unutra se nalaze dvorane ispunjene stalaktitima i stalagmitima poput prirodne katedrale koju je gradila voda, kap po kap, tisućljećima.

No ono što Hoq Cavu čini iznimnom nisu samo njezine dimenzije nego tragovi ljudi. Na stijenkama su uklesani natpisi mornara i trgovaca s Indijskog oceana: grčkim, aramejskim, indijskim pismima. Tihi dokazi da Socotra nikada nije bila tek izolirani otok, nego točka susreta svjetova mnogo prije nego što su se na nju počele projicirati današnje geopolitičke ambicije.

♦ „Hoteli s pet zvjezdica”

Smještaj se na Socotri često opisuje kao jednostavan. U praksi to znači: šatori pod vedrim nebom. Svaku večer novi kamp, nova lokacija, nova verzija tišine. Nema luksuza, nema signala, nema rutine. Umjesto toga – zvijezde iznad glave, vjetar s mora i osjećaj da si privremeno isključen iz svijeta koji, inače, neumorno proizvodi vijesti, krize i hitne naslove.

U tom trenutku nismo znali da će se upravo taj svijet, od kojeg smo mislili da smo se udaljili tisućama kilometara, uskoro vrlo izravno umiješati u naš boravak na otoku.

♦  Otok između raja i karte moći

Socotra se na turističkim fotografijama prikazuje kao netaknuti raj. No u političkim analizama ona se opisuje sasvim drukčije: strateška točka u jednom od najvažnijih pomorskih koridora svijeta, blizu ulaza u Crveno more i prolaza prema Suezu.

U posljednjih se desetak godina otok našao u središtu tihe borbe za utjecaj između regionalnih sila, ponajprije Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Emirati su nakon 2018. snažno povećali svoju prisutnost, najprije humanitarnom pomoći i obnovom infrastrukture, zatim političkim i vojnim utjecajem. Socotra je, u očima vojnih analitičara, postala ono što se naziva „nepotopivim nosačem aviona”.

Za većinu turista, pa i za nas, sve to ostaje nevidljivo dok se ne dogodi trenutak kad se geopolitika spusti iz apstraktnih analiza ravno u svakodnevicu. Tada smo još mislili da smo došli na kraj svijeta kako bismo mu se divili, a ne kako bismo postali dio njegove nestabilnosti.

♦  Prvi znakovi neizvjesnosti

Već je sam dolazak na otok bio logistički kaotičan. Ukrcaj na let protekao je bez jasnih informacija: najprije nam je rečeno da možemo ponijeti samo ručnu prtljagu, zatim su nakon sat vremena, ipak, preuzeli kofere. Petrin i moj. Međutim, na Socotru nisu stigli s nama, doći će tek tri dana kasnije.

U tom je trenutku to djelovalo kao tipična avanturistička epizoda. Srećom, poučena iskustvom u ruksaku uvijek nosim osnovne stvari. Nismo znali da će to biti tek najblaži oblik kaosa s kojim ćemo se susresti. Dok smo mi učili kako izgleda život bez hotela i interneta, otok je već ulazio u novu fazu svoje političke priče – onu u kojoj će se granice između raja i „kriznog područja“, koja to ustvari i nije, početi brisati.

♦  Otok koji se ne uklapa u naslove

Ako bi se Socotra sudila samo po medijskim naslovima, čovjek bi pomislio da je riječ o mjestu stalne napetosti, opasnosti i neizvjesnosti. No stvarnost otoka, barem iz perspektive onih koji su ondje boravili, izgleda posve drukčije.

Na Socotri se život odvija sporo. Ne zato što nema dinamike, nego zato što nema potrebe za žurbom. Dani se mjere izlascima sunca, vjetrovima koji mijenjaju smjer, plimom i osekom. Nema užurbanosti gradova, nema dnevnih vijesti koje svakih sat vremena mijenjaju ton stvarnosti.

Upravo zato kontrast između onoga što smo mi živjeli na otoku i onoga što se kasnije pojavilo u medijima, djeluje gotovo nestvarno.

Na Socotri je lako zaboraviti da postoji išta izvan vidokruga. Jednog su dana to pješčane dine koje se doslovno spuštaju u more, kao u Arheru. Drugog su dana visoravni prekrivene dragon blood treesom koje izgledaju kao da su posađene rukom nekog strpljivog scenografa. Trećeg su dana to kanjoni s prirodnim bazenima u kojima voda stoji mirno dok se iznad nje lome stijene u nijansama bež, crvene i sive.

Sve djeluje sirovo, ali skladno. Neuređeno, ali logično. Kao da je priroda odlučila pokazati što može kad nema potrebe svidjeti se turističkim brošurama.

Svaki smo dan spavali na drugoj lokaciji. Šatori pod otvorenim nebom nisu bili improvizacija, nego standardan način kretanja po otoku. Navečer bi se podigao kamp, zapalila mala vatra, skuhala večera. Ujutro bi se sve pospremilo i krenulo dalje. Bez luksuza, ali s osjećajem potpune slobode.

♦  Ljudi koji ne žive u krizama

Sokotranima je otok dom, a ne naslovnica. Njihov je fokus svakodnevan: ribolov, stoka, obitelj, voda, struja, gorivo. Sve ono što čini realan život daleko od geopolitičkih analiza.

Vodiči i vozači, s kojima smo putovali, pokazali su se kao tihi stupovi cijelog sustava. Organizirani, smireni, ne dramatiziraju. Dok su se u međunarodnim medijima već pojavljivale riječi poput „stranded” i „crisis”, na terenu se život odvijao bez ikakvog osjećaja panike.

Nije bilo vojnih patrola po kampovima. Nije bilo izvanrednih situacija. Nije bilo napetosti među lokalnim stanovništvom. Otok je funkcionirao jednako kao i dan prije, i kao desetljećima prije toga. Ako je postojala neizvjesnost, ona je bila administrativna, ne sigurnosna.

Dok su se u Europi čitali naslovi o političkoj napetosti i geopolitičkim igrama, mi smo na Socotri živjeli potpuno drukčiju priču: priču o otoku koji je ostao isti bez obzira na to tko se trenutno prepire oko njegove važnosti.

Socotra je, paradoksalno, u trenutku najveće međunarodne pozornosti ostala ono što je oduvijek bila – mjesto izvan svjetske žurbe. A možda je upravo to ono što je najviše smetalo logici naslova: otok se jednostavno nije ponašao onako kako bi „trebao” u jednoj velikoj političkoj priči.

♦  Mali otok, velike vrijednosti

Na Socotri se ljudi pozdravljaju dodirom nosa, gestom koja strancima isprva djeluje neobično, ali vrlo brzo postaje simbol nečega mnogo većeg: bliskosti, poštovanja i zajedništva. Ovdje su obiteljske veze snažne, a zajednica važnija od pojedinca.

Prosječna učiteljska plaća iznosi oko 50 američkih dolara mjesečno, što znači da većina ljudi radi više poslova kako bi prehranila obitelj. Nitko se na to ne žali naglas, to je jednostavno stvarnost u kojoj se snalaziš kako znaš. Unatoč skromnim uvjetima, srdačnost nije poza. Ona je način života.

♦  Jezik koji se bori da ostane živ

Na otoku živi oko 100 tisuća ljudi, a procjenjuje se da tek stotinjak do sto pedeset njih govori engleski. Većina komunicira na arapskom, ali pravi se identitet Socotre čuva u nečemu mnogo starijem – sokotranskom jeziku.

Sokotranski (Soqotri) pripada skupini modernih južnoarapskih jezika i nema standardizirani pisani oblik. Stoljećima se prenosio isključivo usmeno: pjesmama, pričama, poslovicama i legendama. Danas je, kao i mnogi mali jezici, ugrožen – mlađe generacije sve češće komuniciraju isključivo arapskim.

Naš vodič Ahmed – jedan je od ljudi koji se tome tiho, ali uporno suprotstavljaju. Dok nas vodi krajolikom, istodobno nas vodi u priče, mitove o zmajevoj krvi, o duhovima planina, o moreplovcima koji su u špiljama ostavljali molitve.

No Ahmed nije ostao samo na pričanju. On te priče zapisuje, pretvara ih u zbirke kratkih priča o otoku i njegovoj kulturi s jasnim ciljem: da se sokotranski ne izgubi u tišini modernoga svijeta. Jedan je od onih koji se zalažu da se sokotranski prizna i uvede u škole, barem kao dio kulturne baštine ako već ne kao nastavni jezik. Na otoku gdje je sve rijetko – i voda, i struja, i prilike, rijetki su i ljudi koji se bore za nešto što se ne može izmjeriti novcem. Ahmed je jedan od njih.