Aktualno
♦ OŠ IVANA VITEZA TRNSKOG, NOVA RAČA ♦
Rad koji nije prošao, ali se pamti
objavljeno: 19. travnja 2026.

Komentar naše učenice Mihaele NAKIĆ, 8.a razreda o jeziku u javnom prostoru otvorio je važno pitanje, bez obzira na ishod državne Smotre LiDraNa 2026.

Čuvajmo svoj jezik jer ako ga mi ne čuvamo, tko će ?!

Na ovogodišnjoj smotri LiDraNo ponovno se pokazalo koliko je put do državne razine zahtjevan i neizvjestan. Iako mnogi učenici na županijskoj razini predstave iznimno kvalitetne radove, broj mjesta ograničen je, a odluke često ovise o nijansama koje nisu uvijek odmah vidljive.

Među zapaženim radovima bio je komentar Čuvajmo svoj jezik jer ako ga mi ne čuvamo, tko će ?! [ „Bez komentara – ali ipak komentar“] naše učenice Mihaele NAKIĆ , koji se bavi utjecajem engleskih izraza u javnom govoru, osobito na radiju.

Već početna rečenica > Riječ je o engleskim riječima i izrazima koji se sve češće uvlače i prevladavaju u govoru radijskih voditelja. Najprije su to bile usputne riječi poput okej ili sorry… Danas se sve češće mogu čuti izrazi poput vibe, throwback, feel, update, stay tuned i slično… < uvodi čitatelja u temu na suvremen i upečatljiv način, jasno pokazujući da je riječ o pojavi koja je postala dio svakodnevice.

U tekstu, učenica 8. razreda ističe da „govor koji slušamo svaki dan postupno postaje govor koji usvajamo“, čime se upućuje na snažan utjecaj medija na način izražavanja.

Mihaela problem ne promatra samo na općoj razini nego ga približava s pomoću konkretnih situacija i osobnog iskustva, čime tekst dobiva dodatnu uvjerljivost i bliskost čitatelju.

Posebice se izdvaja trenutak u kojemu baka, slušajući radio, pita: „Što on to govori? Zar više ne možemo reći naše riječi?“ Taj jednostavan, ali snažan prizor otkriva dublju dimenziju teme, jezik nije samo sredstvo komunikacije nego i važna poveznica među naraštajima.

U tekstu se dalje naglašava da „ako je taj jezik mješavina hrvatskoga i engleskoga, tada takav govor postaje ‘normalan’“, čime se otvara pitanje granice između prirodnog razvoja jezika i njegove pretjerane promjene.

Mihaela pritom ne odbacuje strane jezike, nego zagovara ravnotežu i svjesno korištenje vlastitim jezikom, nudeći konkretne primjere zamjene stranih izraza hrvatskim izrazima.

Snažna misao „Kad se jezik udalji od ljudi, ljudi se udalje od jezika“ dodatno produbljuje temu, a završnica jasno zaokružuje poruku: „Jezik nije samo sredstvo sporazumijevanja. On je odraz poštovanja prema sebi i drugima.“

U vremenu brzih promjena i snažnog utjecaja medija, pitanje jezika postaje i pitanje identiteta, ali i odgovornosti onih koji se njime svakodnevno koriste u javnom prostoru. Iako rad nije odabran za državnu razinu, njegova vrijednost ostaje neupitna.

Ovakvi tekstovi pokazuju da učenici promišljaju o suvremenim temama, razvijaju vlastito stajalište i znaju ga jasno izraziti. Sudjelovanje na LiDraNu pritom ima važnu ulogu u poticanju kreativnosti, izražavanja i kritičkog mišljenja. Jer, kako je u radu istaknuto: „Jezik nije samo ono što govorimo. Jezik je ono što jesmo.“ Upravo zato ovakvi tekstovi ne završavaju na Smotri, oni nastavljaju živjeti u svakodnevnom govoru, u razmišljanju i načinu na koji biramo riječi koje nas predstavljaju.

Napisao: Ante FERK, koordinator večeri ljubavne poezije – učitelj hrvatskoga jezika, mentor | OŠ Ivana viteza Trnskog, Nova Rača