Svakog jutra slušam radio. To nije samo navika, nego i dobar dio mog dana: glazba, vijesti, kratki razgovori i šale voditelja. U svakodnevnom slušanju primjećujem nešto što me kao osnovnoškolku sve više brine.

Pitam se, pitam: kako je engleski jezik postao glas etera, a hrvatski jezik tiha pozadina, o utjecaju engleskih izraza u govoru radijskih voditelja i ulozi jezika u javnom prostoru.

Riječ je o engleskim riječima i izrazima koji se sve češće uvlače i prevladavaju u govoru radijskih voditelja. Najprije su to bile usputne riječi poput okej ili sorry… Danas se sve češće mogu čuti izrazi poput vibe, throwback, feel, update, stay tuned i slično…

Slušanje radija nije samo zabava niti nadopuna dana, nego jedan od najraširenijih, najslušanijih oblika javnog govora koji nam oblikuje način na koji razmišljamo i govorimo.

■   Napisala: Mihaela NAKIĆ, 8. a razred | OŠ Ivana viteza Trnskog, Nova Rača 

Mislila sam da je to bezazleno. Ali što više slušam, sve mi je jasnije da to nije samo stil govora, nego navika koja se prenosi, koja oblikuje našu svakodnevicu. Radijski voditelj nije samo glas među pjesama. On bi trebao biti uzor javnoga govora hrvatskoga, materinjeg nam jezika. Ljudi slušaju dok voze, kuhaju, uče ili se odmaraju… Tako svaki dan  slušamo i postupno usvajamo rečenice. Jezik radijskog voditelja postaje tako jezik slušatelja. Taj jezik, mješavina hrvatskoga i engleskoga, svima nam sve više postaje „normalan“.

Želimo li da to postane normalno?

Ono što postane normalno, s vremenom prestajemo propitivati.

Nemam ništa protiv engleskoga jezika. Učim ga, koristim se njime i volim glazbu na engleskom jeziku.

Postoji razlika između preuzimanja riječi kada nam one doista trebaju i zamjene hrvatskih riječi koje već postoje i dobro funkcioniraju. Zašto tako na hrvatskom nam radiju?

♦  Umjesto chill možemo reći opušteno.

♦  Umjesto update možemo reći osvježenje ili novosti.

♦  Umjesto vibe možemo reći ugođaj ili osjećaj.

To sam posebno shvatila tijekom jednog razgovora u svom domu. Moja baka svakog jutra sluša radio dok kuha kavu.

Tako ona započinje svoj dan! Jednoga jutra čula je voditelja kako kaže: „Ovo ima baš dobar morning vibe, ostanite s nama, stay tuned!“

Okrenula se prema meni i tiho upitala: „Što on to govori? Zar više ne možemo čuti i reći naše riječi?“

Iako se potom nasmiješila, u njezinu sam pitanju osjetila doista nešto važno – nije svatko uključen u govor koji se sve brže mijenja.

Kad se jezik udalji od ljudi, ljudi se udalje od jezika. A jezik je ono što nas povezuje.

Često se kaže kako je važno da se razumijemo, ali nije dovoljno samo razumjeti, važno je i prepoznati se u onome što slušamo. Upravo zato odgovornost ne leži samo na slušateljima, nego i na onima koji govore u ime javnosti.                                

Zato ovaj moj komentar i razmišljanje nikako nije protiv engleskoga jezika.

Ovaj je komentar za hrvatski jezik. Kako bismo ga čuvali gdje možemo. Da ga ne napuštamo kada već imamo riječ koja vrijedi. Da ga nosimo sa sobom u budućnost. Jer jezik nije samo ono što govorimo. Jezik je ono što jesmo.

I zato, ovoga puta, ne biram „bez komentara“. Biram komentar, glasno i jasno:

Jezik nije samo sredstvo sporazumijevanja. On je odraz poštovanja prema sebi i drugima. Ako ga u javnom prostoru olako mijenjamo, ne gubimo samo riječi – gubimo dio sebe. Čuvajmo svoj jezik jer ako ga mi ne čuvamo, tko će?!