Maja Mačinko učiteljica je savjetnica tehničke kulture u OŠ Ivana Cankara u Zagrebu. Završila je Filozofski fakultet u Rijeci i stekla zvanje profesora fizike i politehnike. Bavi se robotikom, automatikom te promiče STEM u svim sferama društva. Od 2016. urednica je za tehničku kulturu u Školskoj knjizi. Njezina strast i cilj su razviti kod djece i mladih želju za stvaranjem i istraživanjem, potaknuti ih na kreativnost i strast prema znanosti i tehnologiji. Pored svog rada s djecom, Maja Mačinko strastvena je putnica koja je putovanjima posvećena od studentskih dana. Tijekom svojih brojnih putovanja, obišla je više od 60 zemalja. Sama istražuje i organizira putovanja za sebe i svoje prijatelje, koristeći suvremenu tehnologiju za olakšavanje planiranja. Na njezinim putničkim avanturama, istražuje prirodne ljepote, običaje, gastronomiju i upoznaje različite kulture i ljude. Njezina strast prema putovanjima odražava se i u tome što piše priče i anegdote o svojim iskustvima, nadahnućima i izazovima koje je susrela tijekom svojih putovanja. Njezin cilj je motivirati i ohrabriti druge da istraže svijet oko sebe te ne odustanu od svojih snova.
■ MAJINE RAZGLEDNICE ■ 52. ■
Putovati znači odustati od toga da si u pravu
objavljeno: 19. travnja 2026.

Kad me pitaju zašto vikendom ne odmaram, nego opet negdje skitam – uvijek mi je teško objasniti da je meni kretanje zapravo odmor. Ne zato što bježim, nego zato što se u pokretu najlakše saberem. Putovanja nisu bijeg od stvarnosti, nego način da se suočim s njom, samo iz drugog kuta.

Sjećam se prvog prelaska ceste u Hanoju. Stojiš na rubu, čekaš „ispravan trenutak“, a on ne dolazi. I onda zakoračiš polako, s povjerenjem da će te rijeka mopeda zaobići. I zaobiđu te. Tada shvatiš da problem nije u prometu, nego u tome što si uvjerena da postoji samo jedan ispravan način prelaska ceste. A zapravo, svi mi imamo svoj „ispravan način” – u razredu, u zbornici, kod kuće. Tek kad ga nešto malo prodrma, shvatimo koliko smo postali kruti.


Na putovanjima brzo naučiš koliko malo znaš. Ne kao poraz, nego kao olakšanje. Kad priznaš da ne znaš, prestaneš se grčevito držati svojih sigurnih istina. Postaneš mekši. Otvoreniji. Strpljiviji. U Kini sam jednom naručila jelo uvjerena da igram na sigurno. Par minuta kasnije stiglo je nešto sasvim drugo.

Piše: Maja MAČINKO, učiteljica, savjetnica tehničke kulture | OŠ Ivana Cankara, Zagreb 

U tom trenutku nisam bila hrabra putnica, nego netko tko je potpuno promašio narudžbu i pokušava se ne osramotiti. Mogla sam otići ili se nasmijati i probati. Izabrala sam ovo drugo i dobila više nego što sam očekivala. I saznala da ne volim jegulje. Što je, realno, također korisna informacija.
A onda dođe trenutak kad misliš da si već „iskusna”. Da te više ništa ne može iznenaditi.
I onda, recimo, u Koreji kupiš piće misleći da uzimaš kokosovu vodu, a završiš s energetskim napitkom koji te drži budnom do tri ujutro. I shvatiš da nisi postala pametnija, samo si postala malo hrabrija u svojim pogreškama.

Tolerancija, koju naučiš na putu, nije ona iz udžbenika; nego ona stvarna kad moraš prihvatiti da stvari funkcioniraju drukčije nego kod kuće. Na Socotri sam tu lekciju odlično naučila. Bez signala, bez bankomata, bez sigurnosti da ćeš sutra stvarno otići kući.

U jednom trenutku pokušavaš ne kontrolirati sve i samo prihvatiš gdje jesi. I onda vidiš da ljudi, koji nemaju gotovo ništa od onoga što mi smatramo nužnim, imaju nešto što mi često izgubimo – mir i vrijeme.
Tu su i planovi. Točnije, njihovo raspadanje. Let kasni, autobus ne dolazi, smještaj nije ono što si rezervirao. U početku te to izbaci iz ravnoteže, a onda… prestane. Shvatiš da će se stvari ionako nekako posložiti. Možda ne kako si zamislio, ali često bolje.
Jednom sam pokušavala objasniti taksistu kamo trebam ići kombinirajući engleski rukama, Google Translateom i nečim što je, vjerojatno, više sličilo pantomimi nego komunikaciji. Na kraju smo se oboje počeli smijati, a ja sam stigla kamo sam trebala. Malo duže, malo zaobilazno, ali možda je taj trenutak baš zato i zapamćen.
Na Baliju sam prvi put ozbiljno shvatila što znači usporiti. Tamo vrijeme ne kasni, ono samo ide svojim tempom. I možda problem nije u njima, nego u našoj potrebi da sve bude pod kontrolom. Učitelji to zapravo žive svaki dan. Samo što to ne zovemo putovanjem, nego nastavom.


Najvažnije što putovanja donesu, nisu znamenitosti – nego ljudi. Oni koji ti i nepoznatim jezikom objasne put. Oni koji te pozovu na čaj. Oni koji te pogledaju i nasmiju se, i to je dovoljno. Na Socotri su nas smirivali rečenicom: „Amut teibe.” Sve je u redu. Iako objektivno možda nije bilo, u tom je trenutku bilo. I shvatiš da koliko god svijet bio različit, u osnovi nije. Samo je drukčije upakiran.
Što više putujem, to manje vjerujem u svoje „sigurne stavove”. Nekad mi je to bilo neugodno priznati, danas mi je najdraži dio svega. Jer znači da još učim. Učimo djecu o državama, rijekama, kulturama, tehnologiji. Ali rijetko ih učimo kako svijet doživjeti: kako biti izgubljen, a ne paničariti; kako ne razumjeti, a ostati otvoren; kako biti drukčiji i prihvatiti druge.

Učitelji putuju svaki dan, samo ne avionom. Putuju tuđim mislima, tuđim strahovima, tuđim obiteljima, tuđim pričama. I često bez mape. Ne morate otići daleko da biste putovali. Dovoljno je ponekad izaći iz vlastite glave. Ja to samo radim uz avionsku kartu.