Kolumna
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika. Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama. Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima, roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama. Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od drugih… Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet, a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
■ INKLUZIVNA UČIONICA ■ 106. ■
Rade li roditelji svojoj djeci medvjeđu uslugu?
objavljeno: 15. travnja 2026.

Roditeljstvo je oduvijek balans između zaštite i pripreme za stvarni svijet. No čini se da se danas ta ravnoteža sve češće naginje prema pretjeranoj zaštiti. U želji da svojoj djeci osiguraju sreću, sigurnost i uspjeh, mnogi roditelji nesvjesno čine upravo suprotno – rade im medveđu uslugu.

Na prvi pogled, nema ničeg lošeg u tome da dijete ne mora prolaziti kroz frustracije koje su mučili njegove roditelje. Tko ne bi želio svom djetetu olakšati put? Problem nastaje kada se djeci uklanja svaka prepreka. Kada roditelj stalno intervenira – rješava sukobe s vršnjacima, opravdava loše ocjene, pregovara s učiteljima ili čak obavlja zadatke umjesto djeteta – dijete ne uči kako se nositi s izazovima. A upravo su ti izazovi ključni za razvoj otpornosti, odgovornosti i samostalnosti.

Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, mag. prim. educ. | učiteljica izvrsna savjetnica | OŠ Trnjanska

Jedan svakodnevni primjer to jasno pokazuje. Učenik je bio bolestan nekoliko dana, a roditelj uvjerava učitelja da je sve uredno nadoknađeno. Međutim, sam učenik kasnije prizna da zapravo nije ni pročitao gradivo – majka mu je samo dala fotografiju zadaće koju joj je druga majka poslala preko WhatsAppa. Na papiru sve izgleda riješeno, ali znanje izostaje. Dijete tako dobiva poruku da je forma važnija od stvarnog razumijevanja, a trud zamjenjuje prečacima. Sličan obrazac vidi se i kada učenik jednostavno ne dođe u školu jer je „umoran“, uz potpuno odobravanje roditelja koji smatraju da se treba odmoriti. Dijete tako dobiva poruku da je forma važnija od stvarnog razumijevanja, a trud se zamjenjuje prečacima.

Slična je situacija i kada majka piše zadaću umjesto djeteta jer je ono „umorno“. Iako se to može činiti kao čin brige, poruka koju dijete prima jest da obveze nisu njegova odgovornost i da će ih netko drugi odraditi umjesto njega. Umor je stvaran, ali i život je takav – ponekad zahtijeva trud i onda kada nam se ne da.

Još jedan ilustrativan primjer pretjerane zaštite vidi se kada roditelj opravdava djetetove navike do te mjere da predlaže kako bi nastava trebala počinjati u 10 sati umjesto u 8, jer se dijete teško budi ujutro. Iako je razumljivo da djeca imaju različite ritmove, takav pristup šalje poruku da se svijet treba prilagoditi pojedincu, umjesto da dijete nauči prilagoditi se obavezama koje ga čekaju. Time se dugoročno smanjuje njegova sposobnost suočavanja s realnim zahtjevima života.

Poseban problem je kultura „stalne pohvale“. Djeca se hvali i kada za to nema stvarnog razloga, čime se stvara iluzija uspjeha bez truda. Kada se kasnije suoče s realnim svijetom – na fakultetu, poslu ili u odnosima – prvi ozbiljniji neuspjeh može ih potpuno destabilizirati. Jer nisu naučili da je neuspjeh sastavni dio rasta.

Tu je i fenomen prezaštićenog djetinjstva. Djeca se sve manje samostalno kreću, rjeđe donose vlastite odluke i sve su ovisnija o roditeljskom nadzoru. Iako to proizlazi iz brige, posljedica je često manjak samopouzdanja i strah od samostalnog djelovanja. Dijete koje nikada nije palo, neće znati kako ustati.

S druge strane, važno je priznati da roditelji danas djeluju u složenijem i nesigurnijem svijetu nego prije. Strahovi su realni, a očekivanja visoka. Roditelji nisu „krivi“ – oni samo pokušavaju učiniti najbolje što mogu. No upravo zato važno je postaviti pitanje: pomažemo li djeci ili ih zapravo sputavamo?

Prava podrška ne znači uklanjanje svih prepreka, nego učenje kako ih savladati. To znači dopustiti djetetu da pogriješi, da osjeti razočaranje, da preuzme odgovornost. To znači biti uz njega – ali ne umjesto njega.

Na kraju, možda je najveći izazov roditeljstva prihvatiti da ljubav ne znači uvijek zaštitu od svega lošeg, nego pripremu za život kakav jest. A to ponekad uključuje i korak unatrag – kako bi dijete moglo napraviti vlastiti korak naprijed.