Napulj nije turistička destinacija koju obilaziš, njega se upija. Neki prvi put, neki ponovno. Polako, s brkovima masnim od pizze, uz espresso i Aperol u ruci i konstantnim pitanjem hoće li te pregaziti skuter dok pokušavaš prijeći cestu ili ćeš ti nekako srušiti njega. Obje su opcije realne.

Gastro tura Napuljem prvotno je bila plan za nas sedmero, ali se nakon jedne rođendanske fešte spontano proširila na desetero. Dio je ekipe prvi put bio u Napulju pa smo se tijekom dana često razdvajali, a navečer ponovno nalazili za stolom uz pizzu, Aperol i limoncello. Napulj nije grad u kojem imaš plan i držiš ga se.

Piše: Maja MAČINKO, učiteljica, izvrsna savjetnica tehničke kulture | OŠ Ivana Cankara, Zagreb 

A imali smo čak neki plan!!! To je grad u kojem kreneš po jednu Margheritu, završiš s limoncellom negdje usput i ekipom koja sjedi na rubu pločnika dok iz stanova iznad visi oprani veš i trešte povici. Grad živi na ulici. Doslovno. Djeca igraju nogomet između skutera, netko pjeva s balkona, netko svira, a ti hodaš Španjolskom četvrti (Quartieri Spagnoli) i imaš osjećaj da si upao u film koji nema scenarij.

Naravno, jedna od stanica bila nam je i legendarna L’Antica Pizzeria da Michele. Postoji od 1870., postala je svjetski poznata nakon filma Eat Pray Love, ali kad nakon skoro dva sata čekanja sjedneš tamo, shvatiš da ih nije proslavio Hollywood nego jednostavna činjenica da pizza može imati četiri sastojka i biti savršena. Rajčica. Mozzarella. Tijesto. I religiozno poštovanje prema hrani koje Talijani imaju umjesto terapije.

VEZUV I POMPEJI

Mount Vesuvius nije samo vulkan koji ,,stoji iznad Napulja”. On je doslovno razlog zašto je cijelo ovo područje istovremeno toliko plodno, toliko gusto naseljeno i toliko kaotično živo. I da, još je aktivan. Ne ono hollywoodski ,,svaki čas eruptira”, ali dovoljno aktivan da ti činjenica kako stojiš na rubu kratera cijelo vrijeme lagano zuji negdje u glavi.

Do vrha vodi ona famozna staza za koju svi kažu: ,,Ma lagano je.” To ,,lagano” obično izgovaraju ljudi od 22 godine u trail tenisicama. U stvarnosti sunce prži, teren je vulkanski pijesak i šljunak koji ti bježe pod nogama, a svakih nekoliko minuta netko stane ,,samo malo udahnuti”.

I onda – Milan. Sa svojih je 75 godina vrlo brzo i ponosno zaključio da je uvjerljivo najstarija osoba koja se taj dan penjala na vulkan. Dok smo mi pokušavali zadržati dostojanstvo i disati neprimjetno, on je lagano hvatao tempo i usput dobacivao komentare tipa: ,,Pa nije valjda da smo očekivali da ćemo busom do vrha?” Iskreno? Putem je prešišao pola ekipe.

Kad konačno dođeš gore, najprije te iznenadi krater. Ogroman. Tih. Nekako nestvaran. Zjapi ispred tebe kao da skriva nešto puno veće od obične rupe u zemlji. A onda se okreneš i ispred tebe pukne pogled na Napuljski zaljev, more, grad i otoke. Sve izgleda toliko mirno da je teško povezati da je upravo taj vulkan 79. godine uništio Pompeje i zauvijek promijenio povijest.

Upravo je ta priča ono zbog čega Vezuv nikad nije samo ,,izlet”. Prije tri godine Žarko i ja smo bili prvi put u Napulju i tada smo vlakom iz Centrale otišli u Pompeje. Bez previše plana, samo lutanje. To je možda najbolji način za doživjeti Pompeje. Nisu to samo ruševine koje gledaš iza ograde. To je cijeli grad koji je ostao zamrznut u vremenu.

Hodaš ulicama starim gotovo dvije tisuće godina, prolaziš pokraj kuća, termi, pekarnica, amfiteatra i tragova svakodnevnog života. Na nekim se mjestima još vide natpisi na zidovima, kamene ceste imaju utore od kotača kola, a negdje usred svega toga shvatiš da ljudi ovdje nisu ,,nestali u povijesti”, nego su samo jednog dana živjeli sasvim običan život koji je naglo stao.

Najjeziviji trenutak nisu ni ruševine ni tišina. To su odljevi ljudi koje je pepeo doslovno sačuvao u posljednjim trenutcima života. I koliko god puta vidiš fotografije, uživo te ipak presiječe.

CAPRI (prije tri godine)

A negdje između svega toga, između vulkana, kaosa Napulja i beskonačnih pizza, uvijek se nekako uvuče i Capri.

Njega nismo ponovili ove godine. On pripada onom prvom putovanju, prije tri godine, kad smo Žarko i ja prvi put nekoliko dana lutali Napuljem.

Već samo hvatanje lokalnog trajekta iz luke bio je mali mediteranski kaos: ljudi s koferima, Talijani koji viču, miris mora i dizela i pokušaj kupnje karte na talijanskom kojeg se jedva sjećaš iz srednje škole. Tada sam kopala po davno zaboravljenim riječima, spajala glagole napamet i više-manje preživljavala komunikaciju. A ove godine, nakon škole stranih jezika, uhvatila sam se kako normalno razgovaram s lokalcima, razumijem pitanja, naručujem i pričam ne prelazeći automatski na engleski. To mi je jedan od najljepših osjećaja na putovanju, trenutak kad više nisi samo turist koji prolazi gradom, nego postaneš mali dio cijele te priče.

Na Capri smo stigli rano, prije najveće gužve, i odmah napravili sve obrnuto od onoga što rade turisti. Umjesto da ostanemo uz more, najprije smo autobusom otišli prema vrhu otoka pa se kasnije spuštali žičarom. I iskreno, bila je to jedna od boljih odluka.

Vožnja gore sama je po sebi avantura. Mali autobusi prolaze toliko uskim cestama da imaš osjećaj da će svakog trena zakačiti zid kuće ili gurnuti skuter ravno u more. Talijani, naravno, voze potpuno mirno kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. S vrha puca pogled na tirkizno more, stijene Faraglioni i cijeli Napuljski zaljev. Capri izgleda gotovo nestvarno, kao razglednica koja je malo pretjerala saturacijom boja.

Najljepši dio Caprija mi, ipak, nisu luksuzne trgovine ni jahte. To su one male pitoreskne uličice u srednjem dijelu otoka. Bijele kuće, plavi detalji, cvijeće koje visi sa zidova, miris limuna i mora, mali restorani skriveni među prolazima. Tamo smo sjeli na ručak, pojeli odličnu pastu i popili čašu vina dok je oko nas sve izgledalo kao scena iz staroga talijanskog filma. Bili smo tamo isto u svibnju i tada se već bila otvorila sezona kupanja jer je bilo gotovo ljetno vruće. Ujutro Capri još djeluje mirno i elegantno, ali kako dan odmiče, počinju pristizati novi trajekti i otok se polako pretvara u mali mravinjak.

Napulj nije savršen. Nije uglađen. Voliš ga ili ne. Nije instagramerski sređen kao neki drugi talijanski gradovi. Ali ima dušu. Glasnu, kaotičnu, toplu i potpuno zaraznu. I zato smo se vratili kući puni dojmova, ali i ozbiljno podignutim kriterijima za pizzu.

Odradili smo sve: jeli previše, hodali previše, popeli se na vulkan, smijali se još više i živjeli ono pravo talijansko dolce far niente – samo u napuljskoj verziji gdje je sve malo glasnije i malo luđe.

Sretan Prvi maj. Jedite dobro!