■ INKLUZIVNA UČIONICA ■ 107. ■
Škola u prirodi
objavljeno: 12. svibnja 2026.
Kolumna Ivančica Tajsl Dragičević
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika.
Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u
Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama.
Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi
dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je
autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima,
roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica
Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko
međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je
iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama.
Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i
primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za
zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko
iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od
drugih…
Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet,
a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
Škola u prirodi nekada je bila mnogo jednostavnija i manje zahtjevna nego danas. Djeci je bilo dovoljno da provedu vrijeme vani, igraju se loptom, šetaju ili sjede zajedno i razgovaraju. Nisu im bile potrebne stalne aktivnosti kako bi se zabavila. Sama promjena okružja bila je dovoljna da dan bude zanimljiv.
Danas je situacija drukčija. Djeca su navikla na telefone, videoigrice i stalnu zabavu pa im brzo postane dosadno.
Zbog toga organizatori škole u prirodi moraju osmisliti mnogo više sadržaja i aktivnosti. Potrebni su sportovi, radionice, natjecanja, izleti i različite igre kako bi zaokupili dječju pažnju.
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, mag. prim. educ. | učiteljica izvrsna savjetnica | OŠ Trnjanska
Ako nema dovoljno aktivnosti, djeca često ne znaju što raditi.
Upravo zbog toga škola u prirodi danas ima još veći značaj. Ona djecu odvaja od ekrana i vraća ih druženju, razgovoru i boravku na svježem zraku. Različitim aktivnostima učenici uče surađivati, razvijaju samostalnost i stvaraju uspomene koje se ne mogu doživjeti preko interneta.
Zato škola u prirodi i dalje ima veliku vrijednost, ali se mora prilagoditi novim generacijama djece i njihovim interesima.
Pored toga, sve više djece teško podnosi odvajanje od roditelja. Neka djeca već nakon jednog dana požele kući, osjećaju nesigurnost ili strah jer prvi put duže borave bez obitelji.
Možda bi trebalo postepeno uvoditi odvajanje od roditelja.
♦ Na primjer, u prvom razredu škola u prirodi mogla bi trajati dva dana i jednu noć. Djeca bi se tako polako navikavala na samostalnost i boravak s vršnjacima bez roditelja.
♦ U drugom bi razredu boravak mogao trajati tri dana i dvije noći, a kasnije i duže. Takav bi postepen pristup, vjerojatno, smanjio stres djeci i roditeljima.
Na taj način škola u prirodi ne bi bila samo izlet, već i važna životna lekcija. Djeca bi učila kako biti samostalnija, odgovornija i sigurnija u sebe, ali bez naglog pritiska i velikog straha od odvajanja.
ČESTO SE POSTAVLJA PITANJE tko zapravo ima najveću korist od škole u prirodi: djeca, roditelji ili učitelji.
♦ KORIST IMAJU RODITELJI
Iako su često zabrinuti zbog odvajanja, škola u prirodi im pokazuje koliko njihovo dijete može biti samostalno. Roditelji tada shvate da djeca mogu riješiti male probleme bez njihove pomoći, što je važan korak u odrastanju.
♦ NI UČITELJI NISU BEZ KORISTI
Učitelji imaju priliku bolje upoznati učenike izvan učionice. Djeca se u prirodi ponašaju opuštenije pa učitelji lakše primijete njihove osobine, interese i probleme. Ipak, za učitelje je škola u prirodi i veliki posao jer nosi veliku odgovornost za sigurnost i organizaciju.
♦ NAJVIŠE KORISTI, IPAK, IMAJU DJECA
Djeca takvim putovanjima uče kako funkcionirati bez stalne roditeljske pomoći. Uče dijeliti prostor s drugima, poštovati pravila, brinuti se o svojim stvarima i razvijati odgovornost. Osim toga, boravak u prirodi, druženje i zajedničke aktivnosti pozitivno utječu na njihovo samopouzdanje i socijalne vještine.
Dakle, može se reći da svi imaju koristi, ali na različite načine. Djeca stječu iskustvo i samostalnost, roditelji više povjerenja u svoju djecu, a učitelji bolji odnos s učenicima. Upravo zbog toga škola u prirodi i dalje ima važnu ulogu u odrastanju djece.
