Svake godine ista priča koja unosi zabrinutost, poneki strah, mada će iskusni reći – bezrazložno. Dijete vam kreće u prvi razred, postaje školarac, a to u vaš dosadašnji ustaljeni predškolski ritam unosi novosti, promjene pa i poneki nemir. Upravo roditelji osjećaju nelagodu, nesigurnost i određeni strah na početku školovanja svoga djeteta.

Zapravo bi to trebao biti svečani trenutak, veselje, radost i slavlje jer dijete ulazi u svijet znanja, učenja, novih spoznaja, u novu dimenziju u kojoj može osjetiti da je vrijedan, uspješan, da raste.

Koliko god da ste dobro opremili dijete (nabavili sav pribor, dodatne materijale, omotali, obilježili…), ako ste to činili sami, bez prisutnosti djeteta, eto vam prve pogreške. Sav je „posao“ oko priprema vezan uz dijete pa u takve radnje dijete treba biti uključeno.

Neka dijete samo odabere pernicu, torbu, patike, naljepnice za ime, omote. To su sitnice koje njemu mnogo znače. Ono treba prepoznati svoje knjige, svoju pernicu, patike za TZK, kutiju za Likovnu kulturu.  Važno je da sve vidi, opipa, da se zbliži sa svojim stvarima. Lijepo je kad dođu prvi dan svečano odjeveni u novoj odjeći i obući, ali nerijetko već tog dana na kraju nastavnog dana (a i mnogo dana kasnije) dijete ne zna prepoznati svoju vestu, patike pa se pojavljuju i suzice koje su se mogle izbjeći. Koliko će sve pripreme i polazak u taj famozni 1. razred biti traumatične za dijete, ovisi prije svega o roditeljima.

Ako roditelj s veseljem priča o školi, ako je miran i siguran, dijete će to tako i percipirati. Ako plaši dijete školom, prikazujući je kao ustanovu u kojoj ima puno obveza, malo igre i zabave, gdje treba bespogovorno slušati, ako se iskrivi slika koju prenosimo djetetu, tada će i dijete, ne znajući što ga očekuje, s mnogo strepnje nesigurno koraknuti u novu životnu situaciju.
Sve promjene koje ga očekuju (sjedenje u klupi, traženje za obavljanje nužde, zajedničko korištenje blagovaone, kretanje u redu i koloni…), treba mu približiti na ugodan i umjeren način, napominjući mu da ima lijepih novih situacija i stvari (novi prostor, novi prijatelji, mnogo zabavnoga učenja, igra…) koje ga mogu ugodno iznenaditi.

Dragi roditelji, nemojte imati prevelika očekivanja, nemojte se opterećivati nepotrebnim pripremama (čitanje i pisanje uči se u školi, zato i postoji 1. razred), očekujte samo osmijeh na licu svoga djeteta, igrajte se vani, u prirodi, trčite, šalite se, smijte se, budite radost i potpora svome djetetu na putu odrastanja.
Pripremite malo slavlje za taj 1. dan, provedite ga u smijehu, razgovoru, pripremite neki svečani ručak koji dijete voli, putem do škole razgovarajte kako se kretati ulicom napominjući poštivanje prometnih pravila.

Ponovite sve ono što je dijete do sada već trebalo savladati (kako spremiti jaknicu, gdje i kako staviti torbu, prepoznati svoj pribor…), neka se osjeća odraslo i samostalno u stvarima koje je do sada naučilo, a sve ostalo polako će korak po korak učiniti škola, nova učiteljica i vaše dijete zajedno.

Polako naučite biti sve veći promatrač, podrška i oslonac, a sve manje konkretni sudionik koji će činiti umjesto svoga djeteta. Ostavite im prostora da samostalno upijaju, da se sami potrude, da višekratno pokušavaju kako bi došli do nekoga cilja. Budite uz njih za pohvalu, poticaj, za što manje kritika i negodovanja jer tako će lakše i brže uploviti u nove vode znanja i učenja.

 Svim roditeljima i prvašićima želim sretan polazak u školu.

■  Piše: Elena Brajković, učitelj mentor ■  OŠ Vladimira Nazora, Pazin ■ Učiteljica s višegodišnjim iskustvom, voli istraživati nove i zanimljive metode poučavanja, posao joj je često igra i zabava, spremna na sve oblike suradnje u kojem će svakodnevno poučavanje polučiti što bolje rezultate. Svoja znanja i iskustva rado dijeli s kolegama i roditeljima jer dijeleći rastemo, napredujemo i možemo potaknuti iskricu kreativnosti koja donosi promjenu ■