Na početku svakog novog polugodišta učitelji se suočavaju s novim razdobljem u školskom životu. Nove obveze čekaju učitelje, ali i učenike. Svaki novi dan donosi radost, ali i potencijalne obrazovne probleme. Budući da je obrazovanje proces koji traje i u koji su neminovno uključeni, osim djece i učitelja, i roditelji, često se nameće pitanje: jesmo li svi na istoj strani?

■  UČITELJ KAO ČLAN OBITELJI

Završetkom predškolskog razdoblja i ulaskom u eru obveznoga osnovnog školovanja u obitelj ulazi i jedna nova osoba koja će biti pridruženi član obitelji sve do završetka osnovnog školovanja. Ta je osoba, naravno, djetetov učitelj, razrednik. Kako uvijek roditeljima svojih učenika pokušavam objasniti da smo svi uvijek na istoj strani i da se svi uvijek „borimo” za isti cilj, katkad imam dojam da nisu svi roditelji suglasni s tom mojom tezom.

Odnos roditelja i učitelja trebao bi se temeljiti na međusobnom poštovanju, razumijevanju i povjerenju, a sve radi djetetova razvoja i boljitka. Taj odnos može vrlo lako biti narušen, a teško se popravlja. Predrasude mogu negativno utjecati na kvalitetu odnosa dviju osoba. Osoba s predrasudama sklona je usmjeravati pažnju na sve što može interpretirati na negativan način – čak i neutralne informacije (postupke) druge osobe može interpretirati na negativan način, zbog čega je povećan rizik defenzivnog i/ili agresivnog ponašanja. Zato je bitno da i roditelji i učitelji budu na istoj strani te da kvaliteta odnosa i komunikacije ne bude temeljena na nekim prethodnim predrasudama.

■  SUVREMENI PROBLEMI (OBITELJSKI I ŠKOLSKI)

U posljednje vrijeme sve češće se u školskim krugovima može čuti kako se u prve razrede upisuju „sve teže i teže” generacije. Voljela bih reći da je to pretjerivanje ili da se ponekad „zalomi” i neka teža generacija, ali zaista dolaze sve kompleksnije generacije učenika. Što pod kompleksnim podrazumijevam?

Katkad u jednom razrednom odjelu imamo učenike koji imaju različite poteškoće, više ili manje vidljive. Imamo učenike koji zbog različitih razloga imaju probleme sa samoregulacijom emocija i/ili ponašanja. Ako svemu tome dodamo obiteljsku pozadinu koja nerijetko može biti vrlo komplicirana, dobijemo kompleksnu generaciju. Ti učenici sa sobom u prvi razred unose sve obiteljske probleme s kojima se sa sedam godina još uvijek možda ne znaju nositi. Zato učitelj mora raditi na razvoju socijalnih kompetencija učenika. Učitelj kao bitan član razredne, pa onda i obiteljske zajednice predstavlja model socijalnog ponašanja i djelovanja. Ono što učitelj kaže, mora biti prihvaćeno bez preispitivanja i odgađanja.

■  KAKO SE NOSITI S KOMPLEKSNIM SITUACIJAMA?

Zbog svega navedenog prijašnjih sam godina, kada sam dočekivala učenike prvih razreda, roditelje uvijek na prvom roditeljskom sastanku tražila da mi napišu pismo u kojem opisuju vlastito dijete. Pismo treba sadržavati obiteljsku anamnezu, odnosno sažetak obiteljskih odnosa. Pismo mi se pokazalo kao najbolji način da roditelj bezbolno i objektivno informira učitelja o svim važnim obilježjima funkcioniranja učenika i obiteljskog okruženja, i to u svrhu boljeg razumijevanja nepoželjnog ponašanja učenika. Kada učitelj razumije razloge nepoželjna ponašanja, onda može učinkovito birati postupke podrške kojima će pomoći učeniku. Zato je od iznimne važnosti otvorena i iskrena komunikacija roditelja i učitelja u svrhu najboljeg interesa djeteta.

Ako dijete ima zdravstvenih poteškoća, psihičkih bolesti, fizičkih osobina koje mogu biti prepreka u izvršavanju zadataka koji se pred njega mogu staviti u okviru odgojno-obrazovnog procesa ili bilo kojih drugih problema, u djetetovu je interesu da njegov učitelj bude o tome informiran. Budući da je dijete ponekad u školi više sa svojim učiteljima nego kod kuće s roditeljima, učitelj bi roditeljima trebao biti oslonac i ravnopravni partner. Roditelji i učenici u takvim situacijama trebaju imati potpuno povjerenje u učitelja jer je on prvi koji može reagirati u nepovoljnim, potencijalno opasnim situacijama.

U tim situacijama učitelj – razrednik – katkad bude učenicima više od učitelja. Učitelji postaju pridruženi članovi obitelji koji imaju priliku upoznati učenike u različitim situacijama koje se razlikuju od onih u krugu obitelji i pružiti im iskustva, model ponašanja i podršku u razvoju socioemocionalnih vještina.

■  ODNOS UČITELJ – RODITELJ POSTUPNO SE GRADI

Kada postoji nepovoljna situacija o kojoj razrednik mora/treba obavijestiti roditelje, uvijek se kod razrednika javlja određeni grč jer nikad ne znamo kako će roditelj reagirati na određenu informaciju. Međutim, roditelji često zaboravljaju da je učitelj dužan upozoriti roditelje na pojedine problematične situacije koje se javljaju u razredu. Učitelji to ne rade jer vole „tužakati” ili jer „ne vole pojedino dijete”, nego jer se jedino zajedničkom suradnjom roditelja i učitelja mogu ostvariti pozitivne promjene u djetetovu odgojno-obrazovnom razvoju.

Često tijekom informativnih sastanaka roditeljima učenika napominjem da su učitelj i roditelji tim, da smo na istoj strani te da „igramo” za istu ekipu. Kada se susretnem s roditeljima koji dolaze na informacije uznemireni, uvjereni da je njihovom djetetu „nanesena nepravda”, koji se čude kada čuju informaciju o neprihvatljivom ponašanju djeteta jer se „tako nikada ne ponaša kod kuće”, uvijek im govorim da je u redu ne slagati se oko pojedinih stvari te da je prihvatljivo imati različita viđenja pojedinog problema. Potpuno je očekivano da neka ponašanja dijete neće pokazivati kod kuće jer su okolnosti i zahtjevi koji se stavljaju pred dijete kod kuće bitno drukčiji nego u razredu odnosno školi. No nije u redu davati djetetu različite informacije koje se tiču iste situacije ili istog problema. Nije u redu da kod kuće roditelj negativno komentira postupke učitelja. Tada je dijete zbunjeno i ne zna što je prihvatljivo, a što nije, pa češće prelazi granice dopuštenog, odnosno češće krši pravila ponašanja.

Još jedna stvar, koja je po meni jednako važna, jest da učitelj negativno ponašanje roditelja ne treba shvatiti osobno, već ga pokušati razumjeti. Mnogi od nas su, osim što su učitelji, i roditelji te se mogu i na toj razini poistovjetiti sa zabrinutim roditeljima. Razumijevanje je potrebno iskazati smireno, u emocionalno neutralnom tonu, bez ljutnje ili povišenih glasova. Učitelj treba roditeljima pokušati ukazati na istinsku brigu za dobrobit djeteta, informirati roditelje o pozitivnim osobinama, ponašanjima i postignućima djeteta te na temelju toga i edukativno djelovati. Katkad to može biti izazov i za učitelje, ali to je nešto što se s godinama i generacijama također uči.

Moj radni vijek nije toliko dugačak. Do mirovine ću morati još dobro „zasukati rukave”, ali moram reći da sam za sada imala uglavnom samo pozitivna iskustva. Većinom sam upoznala roditelje koji su zaista bili razumni, voljni sudjelovati i iskreni prilikom komunikacije. Naravno, katkad bude i nekih nejasnoća, ali zaista ne mogu reći da sam imala teška i negativna iskustva povezana s odnosom roditelj – razrednik.

■  IDEJE ZA SURADNJU

Smatram da je za uspješnu komunikaciju (za početak) potrebno da i roditelji i učitelji budu otvoreni za suradnju te da su spremni poslušati i drugu stranu. Suradnja predstavlja sposobnost prilagođavanja nekome, oponašanja nekoga te pristajanje na kompromise (Klaić, 1990).

Uvijek se vraćam na ono inicijalno pismo koje mi je puno puta bilo temelj za odnos s pojedinim roditeljima. Svaka je osoba različita, svaka obitelj ima svoju priču. Zato je jako bitno da učitelj ima razvijene socijalne i komunikacijske kompetencije koje će mu pomoći da uspješno žonglira lakim, teškim i potencijalno neugodnim temama. Roditeljima treba pomoći da shvate kako je djecu potrebno dugoročno pripremiti na život i odrastanje u zajednici u kojoj je potrebno poštovati pravila, bez obzira na to koliko nam se nekad čine nepotrebna ili nerazumljiva. Svaki naš postupak treba imati dugoročni cilj te s takvim razmišljanjem uvijek moramo pristupiti roditeljima. Sve što se radi u školi i kod kuće, radi se u djetetovu najboljem, dugoročnom interesu.

Suradnja između roditelja, učitelja i škole može se ostvariti i putem radionica ili predavanja koja se organiziraju povremeno tijekom godine, a ne samo putem individualnih razgovora, jedan na jedan s razrednikom. Što je škola veća i što je kolektiv veći, to je vjerojatnije da će odnosi biti hladniji. Mnogi moji kolege koji rade u ruralnim područjima često govore kako su odnosi između roditelja i učitelja više prijateljski i opušteni jer se u manjim sredinama uglavnom svi poznaju. U ruralnim sredinama roditelji su voljni više sudjelovati u aktivnostima koje organizira učitelj ili škola.

Suradnja roditelja i učitelja također se mijenja i s prelaskom iz razreda u razred. U prvom razredu većina je roditelja maksimalno uključena, angažirana i žele sve znati unaprijed. Ta potreba za kontrolom smanjuje se kako dijete prelazi iz razreda u razred. Do prelaska u peti razred djeca bi trebala biti uglavnom samostalna, ali još uvijek postoji izvjestan broj učenika ovisnih o roditeljskim intervencijama.

■  PREPORUKE ZA UNAPREĐENJE SURADNJE UČITELJA I RODITELJA

Tijekom pisanja ovog članka često sam razmišljala jesam li tijekom studiranja prošla bilo kakvu edukaciju na temu suradnje učitelja i roditelja. Zaista mislim da nisam. Tijekom studiranja učitelji uče o različitim temama, ali neke vrlo važne, kao što je upravo suradnja učitelja i roditelja, izostaju. Zato bi, po meni, prvi korak za ostvarivanje uspješne suradnje između učitelja i roditelja bio rad na programima pripreme studenata učiteljskih studija za suradnju s roditeljima u okvirima pedagoških predmeta.

Osim same inicijalne pripreme studenata, budućih učitelja, za spretnu i kvalitetnu komunikaciju s roditeljima mislim da je važno da svaki učitelj na početku godine upozna roditelje sa svim stručnim suradnicima koje škola ima te ih također uključi u zajedničke školske aktivnosti. Mnogi roditelji ne znaju što točno radi psiholog, pedagog ili edukacijski rehabilitator, pa ne mogu vidjeti potencijal u školskim stručnjacima koji mogu pomoći učenicima.

Osim što bismo trebali surađivati sa školskim timom, mislim da bi učitelji na početku godine trebali razmisliti što bi trebalo poboljšati u razredu ili koje bi aktivnosti mogle pridonijeti podizanju kvalitete rada u razredu. Naravno, to uvelike ovisi o ruralnom ili urbanom području u kojem se škola nalazi, o sastavu razreda (nacionalnom ili nekom drugom obilježju), veličini razreda, dobi učenika itd.

Uz ono obvezno – individualne informacije i roditeljske sastanke – razrednik može predložiti roditeljima da sudjeluju u zajedničkom razrednom ili školskom projektu, na primjer, „Mjesec dana bez ekrana” ili „Vikend bez mobitela” ili „Biciklom u školu”. To može biti bilo što što može pozitivno utjecati na kvalitetu obiteljskih i razrednih odnosa. Nakon provedenog projekta razrednik bi okupio roditelje (i djecu) te bi razgovarali o prednostima i manama provedenih projekata. Možda bi kroz takve aktivnosti roditelji ipak malo više pažnje posvetili svojoj djeci te uvidjeli bogatstvo koje leži u kvalitetnom odnosu između roditelja i učitelja.

I za kraj, misli o suradnji roditelja i učitelja završila bih citatom pape Franje, koji je i sâm cijeli život bio svojevrsni učitelj: „Dobar učitelj učenicima ne prenosi samo nastavne sadržaje, nego i životne vrijednosti. Posao učitelja uvijek je bio važan, ali u današnjem svijetu velikih i brzih promjena učiteljski posao važniji je nego ikada.”

■  Napisala: Sanja ŽUPAN, učitelj mentor, OŠ dr. Ante Starčevića, Zagreb ■   Udana, majka dvoje djece. Na promociji diplomanata Učiteljskog fakulteta primila posebnu nagradu summa cum laude (s najvećom pohvalom studentu za izvanredna postignuća tijekom školovanja). Dobitnica Rektorove i Dekanove nagrade. U Zagrebu radi od 2011. godine ■