Život je proces s neprestano promjenjivim zahtjevima koji proizlaze iz raznih događanja, okoline i nas samih. Da bismo dobro djelovali, moramo se stalno prilagođavati tim promjenama te pronaći način kako udovoljiti unutarnjim i vanjskim zahtjevima, a pritom zadržati svoju autentičnost. Upravo je življenje autentičnosti duboko povezivanje sa sobom.

Kad si autentična osoba, djeluješ u skladu sa svojim vrijednostima, ne strahujući što će okolina reći. Poznata je definicija Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) koja zdravlje opisuje kao psihičko, fizičko i socijalno blagostanje, a ne samo kao puku odsutnost bolesti ili slabosti.

Mentalno zdravlje osobe povezano je s njezinim sposobnostima da se prilagodi i nosi s promjenama i stresom.

Stres je reakcija organizma na događanja oko nas.

On je normalna pojava. Njegov izostanak, prema nekima, nije sasvim normalan.

Važno je znati da je stres normalna pojava i da smo svi koji ga osjećamo normalni.

Važnije je to koliko smo često u stresnim okolnostima i koliki je intenzitet neugodnog osjećaja. Svakodnevno je oko nas mnogo novih događanja koja nas izbacuju iz ravnoteže.

Stres se ne može ukloniti ili izbjeći, ali možemo naučiti nositi se i suočavati se s njime na prikladnije načine.

Kad znamo zašto se stres pojavljuje, lakše ćemo se od njega zaštititi pa čak i preokrenuti u neku od dobrobiti.

Stres nam se često pojavljuje kad ne znamo kako se nositi s nekim okolnostima, kad mislimo da je ono što nam se događa nepravedno ili kad pomislimo da će ishod biti loš.

Tako postajemo nezadovoljni i gubimo snagu.

Često ne znamo što napraviti, pa se prepuštamo stresu i podsvjesnim obrascima.

Podsvjesni obrasci preuzimaju uobičajeni način ponašanja i još nam je teže izabrati ponašanje prikladno događaju.

■ UTJECAJ STRESA NA ZDRAVLJE ■

Kada duže osjećamo stres, osjetit ćemo posljedice na fizičkom i emocionalnom planu – od autoimunih bolesti, migrena, gastritisa, do poremećaja spavanja, izgaranja na poslu, depresije i narušenih međuljudskih odnosa zbog kratkog fitilja koji je posljedica emocionalne istrošenosti uslijed stresa.

■ PODRŠKA UČITELJIMA/UČITELJICAMA U NOVIM OKOLNOSTIMA/IZAZOVIMA ■ 

Znamo da je svatko od nas različit pa ipak se često uspoređujemo s drugima. Često tijekom života nosimo uvjerenja o tome kakvi bismo trebali biti i koje (ili čije) standarde moramo ispuniti da bismo vrijedili.

Najvažnije je postaviti sebi pitanje: Tko sam to ja, izvorno i istinsko? Često se naše pravo ja izgubi jer su nas roditelji, okolina, sustav obrazovanja, uvjerili u neka druga vjerovanja.

Mi smo ih prihvaćali, a sve što smo primili često nam nije koristilo, već štetilo. Prema Gaboru Mateu, naša se autentičnost gubi u djetinjstvu kad potiskujemo osjećaje, kad se naši osjećaji definiraju kao nebitni ili ružni i kad zbog toga prestanemo izražavati ono što mislimo i osjećamo, a počnemo se okretati zatvorenosti, lažima, pretvaranju i navlačenju svoje maske.

Važno je doći u doticaj s iskustvom koje se u nama pojavljuje kad usporimo tempo. Potrebno je osluškivati svoje potrebe i usmjeriti se prema njihovu zadovoljenju.

Najprije mi stvaramo navike, a poslije navike određuju nas. A dobre navike dokazano posljedično povećavaju otpornost na stres.

Zato je važno da učitelj razmišlja i pokušava primjenjivati ta znanja tako što će se redovito i odgovarajuće posvetiti prehrani, izbaciti ili smanjiti uzimanje kofeina, nikotina i šećera, baviti se tjelesnom aktivnošću, osigurati dovoljno odmora i vremena za spavanje, prekinuti s aktivnostima koje nisu nužne, a koje su postale opterećenje.

I ono što mi se čini najvažnijime, svakog dana nastojati raditi baš ono što volimo i nikako ne reći da za to nemamo vremena.

Iskustvo mi pokazuje da stres znatno narušava našu sposobnost da se brinemo o sebi jer nas umara, pa zato navečer više nemamo snage baviti se sobom.

■ DANAS JE VELIKI IZAZOV BITI UČITELJ. PROMJENE U OBRAZOVANJU I ŽIVOTU PREBRZE SU. ■ 

Najviše poštovanja u drugih izaziva asertivno ponašanje [Asertivnost je sposobnost iskrenog izražavanja vlastitih mišljenja, osjećaja i stavova]. I zato je dobro da mi kao učitelji razvijamo takvo ponašanje. Trebamo iskreno reći što nam smeta, ali i što nam se sviđa u drugih, paziti da ne vrijeđamo osjećaje drugih, ali i zahtijevati da se drugi prema nama ponašaju s poštovanjem.

Osnovni cilj ponašanja jest komunicirati tako da poštujemo sebe, svoje osjećaje, potrebe i granice, ali i osjećaje, potrebe i granice drugih.

Zato je vrlo važno da se kao učitelji podupremo u brizi o sebi da bismo osvijestili i postavili osobne granice i time čuvali svoj integritet i doprinosili osjećaju svoje sigurnosti.

Potrebno je imati zdrave granice. Njih postavljamo jasnom komunikacijom, zauzimanjem za sebe i fokusiranjem na svoje ciljeve. To je potrebno imati na umu i u komunikaciji s roditeljima i sa svojim kolegama. Zauzimati se za sebe znači, ako nam je nečega previše, to trebamo jasno i reći. Ne treba osjećati krivnju ako drugima ne udovoljavamo. Ako ne poštujemo svoje potrebe i granice, gubimo samopoštovanje i vjeru u svoje kapacitete te tako postajemo frustrirani i nezadovoljni, a i lak plijen osobama bez empatije, zbog čega ostajemo u ulozi žrtve, odnosno bespomoćni i nezadovoljni.

Bez postavljenih granica prepušteni smo na milost i nemilost drugima.

Osoba koja ima postavljene zdrave granice, znat će reći „ne” nerazumnim zahtjevima okoline, vjerovat će da ima pravo na odmor kad je umorna, neće se truditi zadovoljiti svačija očekivanja i osjećat će mirnoću zbog svojih odluka.

OSTALA PONAŠANJA KOJIMA ĆEMO SE KAO UČITELJI ZAUZETI ZA SEBE JESU:

♦ primiti i dati kompliment (iskreno)

♦ tražiti pomoć ili informaciju koja nam je potrebna

♦ izraziti neslaganje s nečijim mišljenjem

♦ reći što osjećamo i mislimo

♦ prihvatiti različito mišljenje

♦ ispričati se ako je potrebno, priznati pogrešku

♦ govoriti pred skupinom

♦ gledati u oči, govoriti tako da nas jasno čuju.

■ FLEKSIBILNOST PREMA NOVIM DOGAĐANJIMA / NOVE PRILAGODBE U RADU / NOVA OČEKIVANJA ■ 

Važno je prema informacijama i događanjima biti fleksibilan i savitljiv. Ne treba odmah reagirati ni previše pozitivno ni previše negativno. Upoznati smo da se informacije u jednom danu mogu mijenjati i nekoliko puta. Mnogo se toga riješi i samo od sebe, a mnogo se sve lakše riješi ako okolnosti razmotrimo kad smo opušteni i smireni. Reagirajmo na ono što možemo mijenjati i jednostavno otpustimo ono što ne možemo.

Važno je svakodnevno vježbati mnogobrojne načine kako otpustiti stres. Nije problem ako smo katkad u stresu, problem je ako se utapamo u negativnim osjećajima, strahu i neraspoloženju.

♦♦ PRIMJER ♦♦

Jedan profesor psihologije svojim je studentima održao lekciju o tome kako se nositi sa stresom i koji su činitelji zadržavanja u zoni stresa.

Svakog dana suočavamo se s izazovima i preprekama koji nam pomažu rasti i koji nas definiraju. Ali kad se stres uvuče, može učiniti da sve postane potpuno nemoguće. Može nas čak paralizirati i spriječiti da uradimo ono što moramo uraditi.

Profesor je nakon uvoda u sljedeću priču ulio vodu iz vrča u čašu i upitao svoje studente: Koliko je teška ova čaša vode?

Dobio je različite odgovore:

Dva decilitra, Tri decilitra, Pet decilitara, 300 grama…

Uslijedio je njegov odgovor:

Apsolutna težina ove čaše nije bitna. Ona ovisi o tome koliko je dugo držim. Ako je držim jednu minutu, ništa se neće dogoditi. Ako je držim jedan sat, počet će me boljeti ruka.

Ako je držim cijeli dan, moja će ruka utrnuti i bit ću paraliziran. Dakle, težina čaše nije se promijenila, ali što je duže držim, ona postaje teža. Stresovi i brige u životu jesu poput ove čaše vode.

Ako mislite o njima neko vrijeme, onda nije problem. Ako mislite o njima malo duže, onda nas počinje boljeti.

Ako mislite o njima cijeli dan, bit ćete paralizirani i nesposobni napraviti nešto drugo.

Zapamtite: Spustite čašu!

Umjesto da se fokusiramo na problem, usmjerimo se na rješenje. A početak rješenja jest otpuštanje briga, odmor i stanka. Brige ispustimo iz ruku, a prigrlimo osjećaj predanosti sebi, ljubavi, razumijevanju i prihvaćanju. I svakako, svakog se dana posvetimo onome što volimo.

Ključ uspjeha škole jest zadovoljan i motiviran učitelj koji živi autentično. Jer, svatko je od nas individua i važno je da živi vlastitu jedinstvenost, upravo onu po kojoj pojedinac i jest poseban. Ona se ne može nigdje naučiti, pročitati, kopirati ili zamisliti. Živeći autentičnost, mi živimo u istini, a istina je ta koja oslobađa.

■ Piše: Nina Cuculić, mag. prim. educ. i diplomirani gestalt [geštalt] psihoterapeut | OŠ Zamet, Rijeka ■