[ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Piše: Milijana Kovačević, školska psihologinja, savjetnica ] I tako, mic po mic, ode sat vremena. Jutarnjih. 

Najdragocjenijih. Kava mi se hladi, knjiga koju sam planirala čitati stoji neotvorena, pjesma koju sam željela napisati nije ni u skici, svjetlo gori (eko-eko – sram te bilo!), poslovi stoje, ja neuređena, nisam nazvala koga sam planirala, propada moguća dobra šetnja…

POVRATAK PRIRODI

Moram reći da sve više razumijem mlade – njima je i teže nego nama. Mi stariji imamo obilje iskustava, od kojih su neka vrlo vrijedna i srcu nam prirasla. Najčešće u sebi nose uskladištene poveće količine pozitivne energije, pa se, zahvaljujući tome, lakše možemo oduprijeti usisavajućoj snazi elektroničkih medija, društvenih mreža i virtualnoga svijeta. Odrastajući uz neodoljive medije i koristeći se samo dijelom svojih potencijala, djeca ostaju bez djetinjstva, koje podrazumijeva intenzivan i kvalitetan odnos s roditeljima, braćom, sestrama, rodbinom…, bez druženja s vršnjacima, zajedničkih igara i drugih aktivnosti, u kojima se, uz razvoj sposobnosti – potiču, treniraju i razvijaju socijalne vještine i emocionalna inteligencija.

Ja sam za to da djeca i dalje budu djeca kao što su bila – razvijenih kompletnih potencijala, ali uz odmjereno i svrsishodno praćenje i korištenje suvremenih dostignuća. Da bi se to postiglo, odgoju i obrazovanju valja posvetiti posebnu pozornost i dobro ih osmisliti, sukladno sveopćem cilju koji se želi postići. A cilj treba biti opće dobro, a ne agresivno nametanje svjetonazora pojedinih napasnih skupina, koje bi da nestane sve i nestanu svi koji nisu po njihovoj mjeri, uporno slijedeći svoje vizije, zaboravljajući pritom, ponajprije na djecu, pa i na dobrobit čovječanstva uopće.

Što današnja djeca trebaju? Trebaju intenzivnu dinamiku, snažne stimuluse, neposredno nagrađivanje, kratke sekvencije. Mogućnost za (kreativnu) samoaktualizaciju, povratak dodira, gledanja u oči, živu riječ, takt, strpljenje… također. Lijepo ophođenje prema njima, da bi se i sami mogli lijepo ponašati… Trebaju boravak vani i ponovni susret i zbližavanje s prirodom.

Sve je to moguće, uz malo promišljanja, utkati u suvremeni odgoj i obrazovanje. Znam da je to neminovno i da je takav povratak moguć. Nedavno sam svojim očima gledala nešto nalik tomu i divila se.

ZVIJEZDA U ZVJEZDANOM SELU

Bila je Noć muzeja, trinaesta po redu. Ranijih sam godina, te noći, mnogo toga obišla i razgledala, a ove sam godine odlučila posjetiti Zvjezdano selo Mosor, koje se sedmi put uključilo u tu atraktivnu i među Splićanima vrlo popularnu manifestaciju. Da stručna ekipa iz Zvjezdarnice odlično radi svoj posao svjedoči i činjenica da je svake godine sve više posjetitelja. Ove ih je godine, kažu, u samo nekoliko sati, koliko je trajala manifestacija, bilo više od tisuću.

Program je bio doista bogat, ali u ovu priču ulazi samo glumica i pjesnikinja Mejrema Reuter i njezin osebujni interaktivni igrokaz Mala crvena kuća. Vještinom čarobnice u svoju je priču uvela najprije malene, pa velike posjetitelje, djevojčice i dječake, njihove majke i očeve te ostale odrasle. Iako izvana igrokaz nije ni nalik suvremenim elektroničkim igrama, s lakoćom sam usporedila učinke Mejremina igrokaza s učincima videoigara. Bilo je beskrajno dinamično, likovi su suvereno vladali scenom, a da scene u životu možda nikad nisu vidjeli, nagrada je slijedila odmah nakon izvedbe, tijekom izvedbe i na kraju, sudionici su se zaustavljali na različitim razinama, svi su bili uspješni u svojim rolama, adrenalina i hormona sreće nije nedostajalo, doza napetosti stalno je prisutna, neizvjesno je i zagonetno do kraja. I još k tomu, sve se odvija u realnom svijetu, tu među nama, među toplim ljudskim tijelima i njihovim toplim dušama. E, baš to, ma koliko bila atraktivna, nijedna elektronička igra ne može pružiti!

Fabula je bajkovita. Djevojčica kreće na put riješiti enigmu ili bolje – pronaći malu crvenu kuću, bez prozora i vrata, s dimnjakom u sredini i zvijezdom unutra. Put je dug i mukotrpan. Vrata prema rješenju teško se otvaraju. I baš kad se učini da će se to dogoditi, pojavi se nova zaprjeka. Kao i u videoigrici. Putem, kao što obično biva u bajci, djevojčica nalazi pomoćnike. Djeca su glumila djecu i pokoju životinjicu, očevi su bili šuma hrastova, a mame voćnjak pun stabala jabuka. U voćnjaku se krilo rješenje zagonetke – mala crvena kuća bez prozora i bez vrata, s dimnjakom u sredini i zvijezdom unutra. Bila je to, naravno jabuka, rumena, velika, zrela iz voćnjaka koji je posadio djed djevojčice.

EKSPLOZIJA POZITIVNE ENERGIJE

Radnja je igrokaza napeta i dinamična. Vrlo je zanimljiva, pa pažnju gledateljstva drži stalno napetom. Uvođenje odraslih, ponajprije roditelja djece koja su došla u Zvjezdarnicu, predstavi je dalo posebnu dimenziju. Roditelji su se razgalili i očito uživali u svojoj novoj ulozi, dajući sve od sebe da ju sjajno izvedu. Kao mlada stabla puna zrelih jabuka, mame su bile zanosne. Zračile su ponosom, ljubavlju, radošću! Ali ono što je mene zbacilo s nogu bili su (mladi) muškarci koji su glumili hrastove. Obično su takvi, u sličnim ulogama, vrlo nespretni, nesnalažljivi i nemotivirani. Ovdje su bili izvanserijski. Namah su se identificirali s moćnim hrastovima koji su dali sve od sebe, kako bi pomogli djevojčici da pronađe što traži. Sve je prštalo od pozitivne energije mladih očeva Dalmatinaca. Nevjerojatno ih je bilo vidjeti. Ali, kako ne bi pobjegli od sebe, čim su uputili djevojčicu, odmah su svinuli grane i objesili se. Čarolija je zgasla. Ništa za to. Zadatak je bio uspješno obavljen.

Ne sjećam se kad sam se tako dobro zabavila i nasmijala. Na kraju predstave slijedila je nagrada – zvijezda unutra, u maloj crvenoj kući, bez prozora, bez vrata, s dimnjakom u sredini i … Zvijezdu su dobili svi sudionici predstave, ali i publika. Bila je to, naravno, polovica velike crvene jabuke, poprijeko prerezana na pola – sa zvijezdom u sredini.

Sjajno, sjajno! Igrokaz s dinamikom, napetošću, potkrjepljenjem i učincima videoigrice, ali u realnom svijetu. Dakle, moguće je!

Prekrasna večer!

Posebna je draž i prednost igrokaza odsustvo straha od neuspjeha, koje je autorica i voditeljica postigla na meni dosad neviđeni način – cijelu je predstavu izgovorila najprije ona, pa zatim glumci. Bilo je dojmljivo. Naviknuta na igrokaze, koje izvode u školi, izvannastavne aktivnosti i razne umjetničke škole po gradu, djeca su se odlično snašla.

A dok sam pratila predstavu, rojile su mi se misli.

UČIONICA NA OTVORENOM

Ovaj se igrokaz odlično može primijeniti na koncept promišljanja o reformiranju nastave s ciljem osuvremenjivanja i prilagodbe potrebama djece novoga doba.

Odzvonilo je, odavno već (a još je realnost u našim školama), dosadnoj klasičnoj nastavi koja preferira, prezentira i vrjednuje činjenice.

Učitelji novih generacija djece moraju biti virtuozi koji smiju ne znati poneku činjenicu (to se danas lako sazna), ali ne smiju ne znati prepoznati kako koje dijete funkcionira i prilagoditi mu se, u cilju maksimalnog poticanja njegova razvoja i njegove samoaktualizacije. Ne smije ne znati organizirati nastavu tako da sve i svima bude zanimljivo, dinamično, svakomu dostupno i svakomu izazovno.

Metodičke pripreme fokus s nastavnog procesa, koji je usmjeren na predstavljanje sadržaja, moraju preusmjeriti na učenika, njegove karakteristike, način funkcioniranja i njegovu dobrobit. Naši učitelji, a profesori napose, o djeci najmanje znaju.

Učionice valja što češće izmještati van, na otvoreno, u prirodu.

S roditeljima valja intenzivno i kvalitetno surađivati i, kadgod je moguće, uključivati ih u odgojno-obrazovni proces.

Djecu valja učiti i naučiti – učiti.

Odgoj valja usmjeriti na razvoj emocionalne inteligencije i socijalizacije.

Moralni odgoj valja izvaditi iz katakomba i opet ga staviti na pijedestal.

Učitelji i roditelji današnje djece moraju neprestano učiti. Goleme su i složene zadaće pred njima. Da bi ih obavili, najprije na osobno zadovoljstvo pa onda na dobrobit djece i cijeloga društva, država im mora stvoriti uvjete za to – edukaciju, dobro opremljene škole, odgovarajuće radno vrijeme, dobro ih nagraditi za dobro odrađeni posao… Najsuptilniji posao koji čovjek može raditi jest posao učitelja. Zato ga, i više nego dobro, treba – nagraditi.

………………………………….

Videoigre u odgoju

………………………………….

Zašto se roditelji, kao i u ovom igrokazu, ne bi uključivali u igranje videoigrica, kad ih njihova djeca toliko vole? I učitelji, naravno. Znam da gotovo svaka učionica ima pokoju društvenu igru. Zašto društvenim igrama (koje zlata vrijede u pojedinim situacijama, jer potiču razvoj mnogih dječjih sposobnosti, funkcija, vještina, osobina i još su zabavne) ne bi pridodali i zbirku pomno odabranih videoigara, pa i njih svrhovito rabiti u školi? Baš videoigre, ne nastavne materijale. Znam da ih djeca vole igrati u parovima ili u skupinama, pri čemu su neki promatrači, što također može biti korisno. U turnire, na razini razrednog odjela, među odjelima, razredima i na razini škole, mogli bi se uključiti učitelji, pa i roditelji. Tako bi se osuvremenila Zajednica doma i škole, a to je danas prijeko potrebno. Riječima struke – videoigre se mogu koristiti u dijagnostičke, ali i terapijske svrhe. Kao i u prirodnoj, napose spontanoj igri, i igranjem videoigre dijete pokazuje kako funkcionira i što doživljava u igri te kako surađuje, ako su u igru uključeni i drugi. A pravilnim odabirom tih igara može se usmjeravati dječji razvoj.

 ………………………………….

Savjeti učiteljima i roditeljima

………………………………….

Učitelji, a naročito roditelji – što češće vodite djecu u prirodu, pričajte s njima, stvarajte prilike da ona pričaju, potaknite ih, pomozite im pa se izvucite i samo slušajte, pričajte im o sebi, svom odrastanju, nestašlucima, raznim doživljajima, pravim prijateljstvima i vašim igrama, školovanju, iskustvima na poslu i što biste, kako i zašto učinili da možete početi iz početka… Učite ih učiti, misliti, zaključivati, odlučivati…

Pomozite im da postanu i ostanu svoji, da se prihvate i vole onakvima kakvi jesu. I, svakako ih naučite da vole druge, razumiju ih, prihvaćaju i podupiru. Da se raduju uspjesima drugih, od njih uče i njih poučavaju i sami im budu primjer onime u čemu su najbolji. Od različitih se može naučiti mnogo više.

Često im valja pričati o svojim i njihovim predcima, slikovito, s detaljnim prikazima. Zlata to vrijedi. Upletete li dijete u obiteljsku (i zdravu društvenu) mrežu, ne bojte se krize identiteta svojega djeteta.

Ne zaboravite biljke i životinje. One uljepšavaju ovaj naš svijet. Volite ih vi i omogućite svojoj djeci da ih (za)vole.

I, naravno, odgajajte da se znaju pravilno služiti suvremenim tehničko-tehnološkim dostignućima. Naučite i vi dovoljno o njima kako biste znali pravilno usmjeravali svoje dijete odnosno učenika. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Piše: Milijana Kovačević, školska psihologinja, savjetnica ]