Nedavno objavljena studija nudi uvid u ono što se događa u dječjem mozgu dok slušaju, ili gledaju, takvu priču. Dr. John HUTTON, glavni autor studije, kaže da sve ima veze s načinom na koji čitate priču. Tako su neki načini pričanja „prehladni” za djecu, a drugi „prevrući”. Stoga treba pronaći način koji je baš „taman”.

Hutton je istraživač i pedijatar koji radi u Dječjoj bolnici u Cincinnatiju, a u svom se istraživanju posebno usredotočio na „pismenost u nastajanju” odnosno proces učenja čitanja.

Za potrebe istraživanja 27 je djece u dobi od četiri godine trebalo ući u uređaj funkcionalni MRI.

Djeci su predstavljene priče u tri varijante: samo zvučna verzija, ilustracije popraćene zvučnim zapisom te animirani crtani film. Sve su tri verzije dostupne na internetskoj stranici kanadskog autora Roberta Munscha.

Dok su djeca pratila priče, uređaj je skenirao njihov mozak i pokazivao koje su moždane mreže aktivirane te povezanost između tih mreža. „Željeli smo vidjeti koje će moždane mreže biti aktivne tijekom čitanja priča”, kaže Hutton. Jedna je od aktiviranih mreža bila ona zaslužna za jezik, druga za vizualno opažanje, treća za vizualnu predodžbu, a četvrta je takozvana mreža zadanog načina rada (eng. default mode network), koju Hutton naziva sjedištem duše ili unutarnje refleksije.

Mreža zadanog načina rada uključuje područja mozga koja su aktivnija kad osoba nije aktivno koncentrirana na određeni mentalni zadatak koji uključuje vanjski svijet.

U kontekstu pogađanja pravog načina izvedbe, evo što su istraživači doznali. Kad su djeci priče predstavljene samo u zvučnom obliku („prehladno”), jezične su mreže bile aktivirane, ali je općenito postojalo manje povezanosti među njima. „Djeca su se često mnogo naprezala kako bi razumjela priču.”

Kad su djeci priče predstavljene u obliku animacije („prevruće”), bilo je mnogo aktivnosti u mrežama za zvučno i vizualno opažanje, ali nije bilo mnogo povezanosti među njima. „Mreža za jezik bila je aktivna kako bi, da tako kažem, uhvatila korak s pričom”, kaže Hutton. „Mi smo to protumačili tako da animacija obavlja sav posao. Djeca su trošila najviše energije pokušavajući shvatiti značenje riječi. Njihovo je razumijevanje priče bilo znatno lošije.”

Međutim, Hutton smatra da je „zlatna zona” odnosno idealan način izvođenja priče kad su djeca pratila priču uz ilustracije i pripovijedanje, dakle uz sliku i zvuk. Gledajući ilustracije, mreža za jezičnu aktivnost malo je oslabila u usporedbi s onom u samo zvučnim uvjetima. Umjesto da obraćaju pažnju samo na riječi, njihovo je razumijevanje priče bilo „potpomognuto” slikama, smatra Hutton.

„Kod animacije im je već sve ponuđeno i ne moraju ništa raditi sami”, objašnjava Hutton.

Najvažnije od svega, kad su djeci priče predstavljene u obliku ilustriranih knjiga, istraživači su primijetili povećanu povezanost među svim mrežama koje su proučavali: vizualnog opažanja, vizualne predodžbe, mreže zadanog načina rada i mreže za jezičnu aktivnost.

„Kod djece u dobi od tri do pet godina mreža za vizualnu predodžbu i mreža zadanog načina rada sazrijevaju kasnije te je potrebno mnogo vježbe da bi se povezale s ostatkom mozga”, kaže Hutton. „Služeći se isključivo animacijom propuštate priliku da razvijete ove mreže.”

Kad čitamo djeci, ona zapravo rade mnogo više nego što nam se čini. „Ona u svojoj glavi pokušavaju oživjeti slike.”

Međutim, Hutton smatra kako postoji opasnost da djeca koja su dugoročno izložena prevelikim količinama animacije možda neće razviti dovoljno integracije. Preplavljena zahtjevima procesuiranja jezika, s nedovoljno vježbe, djeca bi također mogla biti manje vješta u oblikovanju mentalnih slika na temelju pročitanoga te se manje usredotočiti na sadržaj priče. To je stereotip „nevoljnog čitatelja”, čiji mozak ne zna kako izvući što više iz priče.

Još je jedna zanimljivost vezana za istraživanje. Zbog ograničenja uređaja MRI koji imobilizira tijelo, djeci je bilo mnogo manje ugodno slušati priču u njemu nego u maminu i tatinu krilu. Emocionalno povezivanje i fizička blizina nedostajali u ovom eksperimentu, kaže Hutton, kao i „dijaloško čitanje”, u kojem roditelji ističu posebne riječi ili potiču djecu pitanjima poput: „Možeš li mi pokazati mačku na slici?” „To je još jedna dodatna razina u razvijanju vještine čitanja”, smatra Hutton.

• U idealnom svijetu, roditelji bi uvijek trebali čitati svome djetetu. Ali ako to već nije tako i ako se služite elektroničkim uređajima, rezultati ove studije nalažu neka to barem budu jednostavne verzije ilustriranih odnosno pripovijedanih knjiga, umjesto isključivo zvučnih knjiga ili animacija.

……………….

NAPOMENA

• Portal MindShift istražuje sve dimenzije budućnosti učenja, od kulturnih i tehnoloških trendova do inovativnih istraživanja i inovacija u obrazovanju.
• Izvor: ww2.kqed.org