Učitelj glazbene kulture Darko Gabaj u Osnovnoj školi prof. Franje Viktora Šignjar radi još od 1979. godine i priznaje da ga i dan-danas veseli ulazak u razred, kao i poticajno prijateljsko okruženje u kolektivu.

S tamburaškim orkestrom škole nastupao je diljem zemlje, osvajao brojna priznanja, a najviše se ponosi jednom srebrnom plaketom i dvjema zlatnima na Festivalu hrvatske tamburaške glazbe u Osijeku. Dugih 37 godina vodio je i mješoviti zbor virovskog HPD-a Ferdo Rusan u Virju. Žalosti ga sve manje djece u razredima:

– Kad sam počeo raditi u našoj je školi bilo nešto više od 800 učenika, danas ih je oko 350. Podatak sve govori. Ako želimo promijeniti takvo stanje, oni koji vode državu moraju stvarati uvjete da se u sve krajeve Hrvatske ravnomjerno ulaže. Tako da svojim radom obitelji mogu jednako dobro živjeti i osigurati egzistenciju, pa neće razmišljati o odlasku iz Hrvatske.

UGLED UČITELJA SROZAN

Osnovnu je školu kao dijete pohađao u obližnjem Novigradu Podravskom i drago mu je što katkad može podijeliti uspomene sa svojim još živućim učiteljima, sad kao kolega, i sam s cjeloživotnom iskustvom u prosvjeti:

– Sjećam se prvog dolaska u razred u kojem je sjedilo više od trideset učenika, a ja sam se osjećao zadovoljno i ponosno. Svi su znatiželjno gledali svoga novog razrednika i učitelja glazbene kulture. Znao sam da je to posao koji će me usrećiti i koji je moj pravi izbor.

Svjestan je koliko se svijet promijenio u posljednja četiri desetljeća, odnosi u društvu. Nekako mu se ipak čini da su mala dječja lica jednako nasmiješena kao i nekad, samo ih danas svakodnevnica oblikuje drukčije nego u ono vrijeme.

Mijenjali su se i razni ministri na čelu prosvjetarskog resora. Svatko od njih počinjao je neke svoje priče i najavljivao promjene, reforme. Nijedna od njih nije zaživjela, dok se istodobno status učitelja u društvu srozavao i marginalizirao. Gabaj tvrdi:

– Svi se slažemo da je reforma potrebna, o njoj slušam cijeli svoj radni vijek, ali premalo se toga promijenilo. O tome bi trebao postojati opći konsenzus svih čimbenika u društvu. Ona mora biti osmišljena i provedena kroz dovoljno dugo razdoblje prilagodbe svih dionika u sustavu. No, moj je radni vijek pri kraju, a poznato je da starci ne dižu revolucije!

Ipak, da se njega pita, prvo bi svima omogućio jednake radne uvjete, bez uplitanja i pritisaka sa strane. Potom bi smanjio razinu administrativnih poslova, programe prilagodio tako da učenici steknu što više praktičnih znanja i, konačno, poboljšao materijalni položaj učitelja.

– Učitelji su potplaćeni, danas pogotovo, ali da me bilo što od navedenoga kroz moj radni vijek demotiviralo, ne bih sada imao 40 godina radnog staža u prosvjeti. Obožavam svoj posao učitelja!

PREVELIKA OČEKIVANJA

Pitamo ga kako je već četiri desetljeća živjeti s učiteljskim primanjima. Priznaje da su si mogli tijekom godina priuštiti i poneko ljetovanje, zimovanje, čak i novi auto. Ali samo uz dosta dodatnog rada:

– Zapravo, ne brinu me prošla četiri desetljeća, već sljedeća četiri kada dođem u mirovinu! Šalu na stranu, brine me nova mirovinska reforma i pomisao kako sačuvati barem približni standard i dostojanstvo života.

Sve je teže raditi s roditeljima, priznaju to mnogi prosvjetari. Roditeljima je dopušteno beskrajno kritiziranje škola i učitelja, a da sami ne žele snositi odgovornost za ponašanje i neučenje svoje djece. Također, ispada da djeca imaju sve više prava, a sve manje odgovornosti. Gabaj je duboko uvjeren da su roditelji njihovi suradnici u odgoju djece, poželjno je graditi dobre međuljudske odnose, no u struku se ne bi smjeli miješati:

– Danas mnogo roditelja ima premalo vremena za djecu, pa su im očekivanja prema učiteljima prevelika. Izostaje roditeljski nadzor kod kuće. Katkad roditelj ne zna kako se zove učitelj koji predaje njegovu djetetu. Dobro je da su djeca sve više osviještena o svojim pravima, no često izostaje osjećaj odgovornosti. To je nešto na čemu trebamo svi inzistirati.

Kad se političari busaju i zaklinju u društvo znanja, iskusni učitelj poput Gabaja zna da su to većinom prazne priče. Katkad ima dojam kako političarima odgovara da se ta transformacija društva dogodi što kasnije. Hrvatsku ne smatra siromašnom zemljom, jer i sam vidi da uvijek ima novca za jedne, a nema za druge. U pravilu, učitelje:

– Hrvatska ima veliki ljudski i prirodni potencijal i zbog toga ne bi trebali biti siromašni. Nažalost, zbog lopovluka za vrijeme privatizacije kao i upumpavanja novca u propale projekte, mnogi su danas na granici siromaštva. Ravnomjerna i pravedna raspodjela novca u svim segmentima društva trebala bi biti pokretač napretka.

SVI SE RAZUMIJU U – SVE

Povodom Svjetskog dana učitelja Gabaj čestita svojim kolegama. I ne očajava, svim nedaća unatoč. Nade ima, mora je biti, kaže, a ako se jednog dana i poboljša financijski standard u Hrvatskoj, mora se prije svega dogoditi promjena u glavama. Bez promjene mentalnog sklopa neće se promijeniti hrvatsko školstvo kao ni društveni položaj učitelja.

Smeta ga pomalo i što se u Hrvatskoj, naizgled, svi razumiju u školstvo. Baš kao i u nogomet. Svi bi nešto predlagali i mijenjali. Učitelj Darko Gabaj smatra da je valjda u ljudskoj prirodi da volimo o svemu raspravljati, iako često neutemeljeno i nekompetentno. Stoga zaključuje:

– Još samo da smo svi i svjetski doprvaci u znanju! [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine ]