[ Napisala Ksenija TODOROVIĆ | prof. univ. spec. Philol. | OŠ Retkovec, Zagreb ] … i učiti iz njih kako bi svoj neuspjeh mogli pretvoriti u uspjeh. Također nisu bili svjesni svoje odgovornosti za svoj osobni uspjeh odnosno neuspjeh te su zbog toga bivali izrazito frustrirani, zapadajući često u različite problematične situacije u školi, u vlastitom domu, a kasnije i u društvu, na svome radnom mjestu. Stoga je naša uloga kao odgojno-obrazovnih djelatnika vrlo bitna kako bi se ti mladi ljudi od samoga početka svoga školovanja pozitivno usmjerili te naučili prihvaćati odgovornost za svoje postupke.

■  UČENJE ODGOVORNOSTI U OBITELJSKOM I ŠKOLSKOM OKRUŽJU  ■ 

Upravo zbog toga što nisu dovoljno osviješteni da je njihova osobna odgovornost ključna za postignuti uspjeh odnosno neuspjeh, učenici vrlo često prebacuju odgovornost na druge, dolaze u konflikt s roditeljima, prijateljima, profesorima, zapadajući tako u začarani krug iz kojega ne vide izlaza te im treba pomoći da iz toga kruga i neuspjeha iziđu kao pobjednici i vlastiti neuspjeh pretvore u uspjeh. Naravno, pri tome je odgojiteljima djece u školi prijeko potrebna suradnja i potpora roditelja učenika.

Svi koji se na bilo koji način bave odgojem djece imaju velik utjecaj na pozitivne promjene u cjelokupnom društvu učeći djecu od najranije dobi odgovornom ponašanju u svakom segmentu života.

Nepotrebno je stoga prebacivati odgovornost na druge i tražiti drugdje „krivcaˮ za neuspjeh, što se inače često događa u školskoj praksi, pri čemu se u pravilu ništa ne rješava nego se još više produbljuju problemi. Naime, čim dijete od nekoga dobije „znakˮ da je za njegov neuspjeh kriv netko drugi, ono nikad ne će u dovoljnoj mjeri shvatiti važnost vlastite odgovornosti za svoja postignuća u školi i kasnije u životu.

Kako im pomoći da prihvate neuspjeh kao sastavni dio puta do uspjeha?

Nastavničko me iskustvo uči da učenicima već u najranijoj dobi treba stalno naglašavati da je priznavanje vlastitih pogrješaka i prihvaćanje svoje odgovornosti za neuspjeh jedan od ključnih čimbenika na putu do uspjeha u svakom području života. Većini je od nas teško priznati: „Pogriješio/pogriješila sam.ˮ Najlakše je za neuspjeh okriviti nekoga drugoga odnosno prebaciti odgovornost na drugu osobu ili na druge životne okolnosti koje im se čine krive za njihov neuspjeh. Stoga je dužnost nas odgojno-obrazovnih djelatnika da naučimo djecu prihvaćati svoje vlastite pogrješke i neuspjeh bez frustrirajućih situacija i prebacivanja odgovornosti na druge. Taj proces katkad nije nimalo jednostavan ni za odgojitelje ni za učenike.

■  RAZVIJANJE EMPATIJE   ■ 

Također je potrebno osvješćivati učenike da u pojedinim životnim situacijama i okolnostima ne pokušavaju mijenjati stvari koje su izvan njihove kontrole već ih trebaju prihvaćati takve kakvima uistinu jesu te se nauče nositi s njima bez osjećaja grižnje savjesti (primjerice, razvod roditelja, preseljenje u drugi grad, iznenadni smrtni slučaj ili iznenadna teška bolest u užoj ili široj obitelji…), što često ima za posljedicu upadanje u različite problematične situacije iz kojih se kasnije teško izlazi.

Kako djeca u tim traumatizirajućim situacijama ne bi zapadala u još veće poteškoće, trebamo im kao odgojitelji pružiti veliku potporu i pomoći im da što bezbolnije prebrode svoj neuspjeh u novonastalim situacijama koje su za njih iznimno šokantne i treba im često mnogo vremena da ih prihvate i naviknu se na nove životne uvjete i okolnosti koje su ih zadesile. U takvim situacijama djeca nikako ne smiju imati osjećaj da su prepuštena sama sebi jer tada tonu još dublje u najveće ponore iz kojih katkad ne vide izlaska i tada im je mnogo teže pomoći.

U današnje vrijeme također je sve više djece u školama čiji roditelji iznenada ostaju bez posla te iz različitih razloga zapadaju u velike financijske teškoće, što također djeluje na djecu izrazito traumatizirajuće. Takvim učenicima osim psihološke i moralne potpore treba i financijska potpora tako da trebamo u školama i našim razredima organizirati različite akcije humanitarnoga karaktera kako bismo pomogli toj djeci da imaju osnovne uvjete za život i rad te da se osjećaju poput ostalih učenika. Pri tome je jako bitno raditi na razvijanju empatije kod ostalih učenika u razredu, naglašavajući im da se i oni jednoga dana mogu naći u sličnoj situaciji poput njihovih prijatelja te da ih ne trebaju omalovažavati ili im se rugati zbog situacije u kojoj se trenutačno nalaze.

■  SURADNJA S RODITELJIMA  ■ 

Naša je uloga kao odgojno-obrazovnih djelatnika pri tome ključna, ali trebamo raditi zajedno i sa roditeljima koji se također vrlo često teško snalaze u novonastalim, iznenadnim teškim, neočekivanim situacijama. Vrlo su česte situacije da npr. roditelji koji iznenada saznaju da im dijete boluje od neke teže bolesti ili da pati od neke razvojne teškoće radi koje ne će moći svladavati nastavni plan i program po redovitom školskom programu već će se morati školovati prema posebnom programu jako teško prihvaćaju novonastalu situaciju, ali im se mora osvijestiti da je to životna realnost koju trebaju kao takvu što prije prihvatiti da bi djetetu s učiteljima mogli pomoći na odgovarajući način. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školski portal ] 

…………………..

Važnost pomaganja i dijeljenja s drugima

Naše učenike treba ponajprije poučiti i odgojiti da najveća sreća proizlazi iz istinskoga davanja i pomaganja drugima te da uvijek trebaju pomoći svojim prijateljima koji su u poteškoćama, jer samim tim i oni kao osobe profitiraju, rastu i uče o pravim vrijednostima života ne ostajući zaslijepljeni samo lažnim, kratkotrajnim vrijednostima koja im se često u današnje vrijeme putem medija nameću, pri čemu je kao važan čimbenik u tom njihovu svojevrsnom „otuđenjuˮ visoko mjesto zauzela i informacijsko-komunikacijska tehnologija koja im je nadohvat ruke u svakom trenutku, pa djeca izgube kontakt sa stvarnošću.

Stoga im također moramo pomoći da nauče razlikovati virtualnu i životnu stvarnost, jer će se potpuno izgubiti u mnoštvu informacija koje im se nude.

…………………..