… ali i ponovo aktualizirao pitanje koliko smo kao društvo (ne)uspješni u borbi protiv nasilja, međuvršnjačkog, ali i svakog drugog oblika zlostavljanja i nasilja, kojemu nije mjesto nigdje u društvu, a kamoli u odgojno-obrazovnim ustanovama.

Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama isti je dan upozorio kako nasilje nad nastavnicima u srednjoškolskim ustanovama postaje gotovo uobičajena vijest, nakon koje nema odgovarajuće reakcije. U ovome konkretnome slučaju Elektrostrojarska je škola reagirala promptno i isključila učenika te obavijestila mjerodavne službe. Ali ostaje činjenica, upozoravaju iz Sindikata, da je zanimanje nastavnika postalo najugroženije, najobezvrjeđenije i najmanje plaćeno radno mjesto s visokoškolskim obrazovanjem u Republici Hrvatskoj.

■  SKRIVANJE POD TEPIH  ■ 

Ravnatelja varaždinske škole Igora KOSA zatekli smo na službenom putovanju u Estoniji, ali nam je kratko uspio odgovoriti kako se s učenicima permanentno radi na prevenciji nasilja, pronalasku nenasilnih metoda rješavanja sukoba:

– Potičemo stvaranje pozitivne slike o sebi, osposobljavanje za samopomoć i samozaštitu, a radimo i na ublažavanju utjecaja rizičnih čimbenika poput nepovoljnih obiteljskih okolnosti, školskog neuspjeha i izostanaka te nasilničkih ponašanja. Niz preventivnih radionica održava se za učenike tijekom godine, od prevencije elektroničkog nasilja do razvijanja komunikacijskih vještina i poticanja pozitivnoga razrednoga ozračja.

Stoga je, očito, ovaj napad na profesora ekstreman, ali pojedinačan slučaj, budući da u školi zaista vlada pozitivno ozračje. U to smo se uvjerili kad smo lani posjetili Elektrostrojarsku školu, radeći priču o njihovoj Školskoj televiziji.

Ipak, valja podsjetiti da je upravo Varaždin upisan u crnu statistiku po tragičnom događaju iz 2001. godine, kada je učenik pištoljem ubio profesora, a zatim i sebe u dvorištu varaždinske Srednje rudarske i kemijske škole.

– Nasilje je u obrazovnom sustavu neizbježna pojava. Više je tu oblika nasilja, od fizičkog do verbalnog, od udarca do prijetnje, od pucnja do ružnog pogleda. Žrtve i nasilnici dolaze iz redova svih dionika u sustavu: učenik, roditelj, nastavnik, ravnatelj ili neki drugi zaposlenik u sustavu. Sve su se kombinacije u nekom obliku već dogodile ili se događaju. O tome se uglavnom šuti. Kao da je priča o nasilju u ustanovi sramota. Ne priča se kako se ne bi narušio ugled ustanove. Ne priča se kako se ne bi zamjerili nasilnicima u strahu od novog nasilja, poglavito ako je nasilnik roditelj ugledni građanin ili je nasilnik učenik dijete uglednog građanina. Ne priča se o nasilju jer žrtva ne želi, s obzirom na to da često bude optužena da je kriva za nasilje koje je pretrpjela, ne priča se jer… Sve se skriva pod tepih – ogorčen je čelnik srednjoškolskog sindikata Branimir MIHALINEC.

Jedino ekstremni oblici nasilja postaju vijest u medijima, dodaje, jer ne mogu se sakriti. Nasilnici i u tom slučaju najčešće ne snose nikakve ozbiljne sankcije. Tek kad je nasilje objelodanjeno i objavljeno u medijima, u ustanove se šalje čak i krizni tim. Nakon zgražanja, Ministarstvo najavljuje sustavno rješavanje problema.

– Nažalost, odlaskom kriznog tima iz ustanove slučaj se zatvara i zaboravlja.

A nakon svakoga nasilnog čina ostaje nekoliko žrtava: nastavnik, učenici svjedoci nasilja, ostali učenici, ostali nastavnici, svi ostali dionici u odgoju i obrazovanju. Svi on ostaju bez prave pomoći. Jednako tako i nasilnik, koji je također žrtva, bude sankcioniran, no ostaje bez pomoći.

■  PREPUŠTENI SAMI SEBI  ■ 

Stručne pedagoške službe u školama, ako uopće postoje, uglavnom se moraju baviti svim drugim poslovima osim radom s učenicima i roditeljima. Svjesni su toga i u OŠ Ivana Mažuranića iz Novog Vinodolskog, gdje je prošle jeseni zabilježen prilično neobičan incident. Prvašić, onako mali i nesiguran, prijetio je vršnjacima nožem. Ostali roditelji djecu tada nisu slali u školu, no djelatnici škole uz pomoć drugih institucija smirili su situaciju, bilo je sudskih tužbi, i otad nema ekscesa. Djeca su uglavnom dobra, govori nam ravnatelj škole Boris TURJAK, objasnivši da je problematični prvašić živio u nesređenoj romskoj obitelji, kojoj su institucije morale priskočiti u pomoć:

– Problem je u nečemu drugome. Naša škola još nema pedagoga, što je nevjerojatno i u suprotnosti sa zakonom. Dakle, nismo potpuno ni ekipirani, i u svakoj iole kriznoj situaciji prepušteni smo sami sebi. Educiramo se koliko možemo, i učitelji i ostali djelatnici, kako bismo znali prepoznati nasilje i reagirati u kriznim situacijama, ali osjeti se evidentan nedostatak ekipirane stručne službe. Imamo tek psihologa. Valjda u resornom ministarstvu smatraju da je psiholog zamjena za pedagoga, što je vrlo daleko od istine. Zato smo sami pojačali edukacije nastavnika, pojačali dežurstva, reorganizirali rad škole, a povećan je i broj sati kojima se bavimo prevencijom nasilja. Škola radi koliko može sama i nije bilo zaista nikakvih incidenata posljednju godinu dana.

Činjenica da je učenik prvog razred pribjegao nasilju još jednom dokazuje da djecu treba odgajati i pratiti njihovu socijalizaciju od najranije dobi. U zagrebačkom vrtiću Botinec veliku pažnju posvećuju upravo razvijanju pozitivnih međusobnih odnosa. Vrtićki psiholog Bojan BRANISAVLJEVIĆ ističe da se, srećom, u kontekstu predškolskog odgoja iznimno rijetko govori u terminima nasilnog ponašanja djece.

– Razvojno gledajući, grubosti, udarci i ugrizi kod djece najranije dobi očekivana su ponašanja i često su instrumentalna, tj. imaju za cilj postići neku dobrobit za dijete – uzeti igračku, dobiti pozornost odgojitelja ili druge djece i slično. Ta se ponašanja znatno smanjuju ili nestaju kako dijete usvaja govor, uči kontrolirati vlastito ponašanje i izražavanje emocija i razvija složenije socijalne vještine. Upravo u tom trenutku i u tim područjima najveća je mogućnost utjecaja roditelja i odgojno-obrazovnih ustanova na taj proces – iz iskustva govori dugogodišnji vrtićki psiholog.

■  SAMOKONTROLA SE UČI  ■ 

Vrtićki odgojitelji tako svakodnevnim situacijskim intervencijama i osmišljenim individualnim ili grupnim aktivnostima pružaju podršku djeci u ovladavanju vlastitim emocionalnim doživljajima i ponašanjem kroz proces emocionalnog opismenjavanja. Međutim, iako većina djece provodi značajan dio dana u dječjem vrtiću, roditelji su, smatra Branisavljević, najvažniji modeli u ponašanju i osobe koje imaju najveći odgojni utjecaj na djecu:

– U konačnici, agresivno ponašanje u oblicima i u dobi kad je to razvojno primjereno ima svoju važnu ulogu u odrastanju djeteta i omogućava njegovo oblikovanje u primjerena prosocijalna i samozaštitna ponašanja, dok njegovo potpuno izostajanje kod neke djece taj proces može značajno otežati.

Sljedeći korak u razvijanju tolerancije, samokontrole i mirnog rješavanja sukoba jest osnovna škola, gdje već od prvog razreda valja pratiti kako se dijete uklopilo, je li sklon agresivnim postupcima ili više odgovara profilu potencijalne žrtve.

Učiteljica razredne nastave Snježana PRUSEC-KOVAČIĆ iz OŠ Vugrovec – Kašina smatra da je medijacija, odnosno nenasilno rješavanje sukoba, jedini put pa je prošla stručnu edukaciju i uvela izvannastavnu aktivnost Mali medijatori.

– Cilj mi je bio da učenici stvore pozitivnu sliku o sebi, steknu samopouzdanje, usvoje način kako što uspješnije komunicirati između sebe. Nakon provedenih radionica kod učenika u razredu primijetila sam da su naučili kontrolirati ljutnju, nezadovoljstvo, otpor te da su počeli prihvaćati različitosti. Učenici su svoju ljutnju naučili izražavati crtežom i riječima. Izradili smo i semafor ljutnje na kojeg sam uvijek skretala pozornost ako je došlo do problema. Učenici su se osnažili. Postali su svjesni svojih strahova i ljutnje, a prijateljstvo je postalo snažnije.

Iako u njezinu razredu zasad nema sukoba ili su svedeni na minimum, činjenica ostaje da izvan učionice dolaze u kontakt s drugim učenicima, čiji je prag tolerancije vrlo nizak, koji svoje nezadovoljene potrebe rješavaju otporom, riječju „Neću!”, a na kraju i sukobom.

– Stoga smatram da bi se u školi medijacija trebala raditi s učenicima od prvog do osmog razreda. U medijaciju bi bilo potrebno uključiti sve učenike, a ne samo jedan razred, što iziskuje i dodatne edukacije učitelja.

Primjećuje da djeca sve više slobodnog vremena provode na mobitelima, tabletima i računalima igrajući igrice. Posljedice toga su neispavanost, umor, razdražljivost, strah, grube igre s prijateljima, stvarnost zamjenjuju nestvarnim, a sve to dovodi do sukoba. Učenici su crtali da se boje likova iz igrica i crtanih filmova, boje se mraka, babaroge i slično. A nažalost sve više roditelja, zbog svoje prezaposlenosti ili prevelike tolerancije, pušta djecu da vise na modernim dosezima tehnike, zanemarujući boravak na otvorenom i bavljenje sportom – rekla nam je Prusec-Kovačić.

■  ANONIMNOST INTERNETA  ■ 

U velikim, brojnim školama teško je pratiti što koji učenik radi u određenom trenutku, kakve se stvari događaju na hodnicima ili u dvorištu. A nemoguće je znati što rade i kakve sadržaje pregledavaju na svojim pametnim telefonima i u virtualnom svijetu. Srednja škola Ivan ŠVEAR iz Ivanić-Grada ima osamstotinjak učenika, u 12 različitih srednjoškolskih programa, raspoređenih u 40 razrednih odjela. O njima svakodnevno skrbi stotinjak zaposlenika škole. Iako u posljednje četiri godine nisu imali evidentirane slučajeve vršnjačkog nasilja, njihova socijalna pedagoginja Sanja RADIĆ BURSAĆ govori:

– Analizirajući situacije konflikata i incidenata među učenicima unazad nekoliko godina, primijetili smo u znatnoj mjeri smanjeni broj njihovih fizičkih sukoba, ali sve više verbalnih razmirica i neprihvatljivih oblika ponašanja na internetu i društvenim mrežama. Za virtualno zlostavljanje stručnjaci tvrde da ima opasnije i dugotrajnije posljedice od fizičkog nasilja. Šamar na hodniku ili u školstvom dvorištu boli manje i traje kraće od izrugivanja ili sramoćenja na internetu. A sve su češće uvrede i neprimjereni komentari, dijeljenja privatnih fotografija, stvaranja zatvorenih grupa. Upravo ova komunikacija učenika u virtualnom okruženju otvara, nažalost, široki prostor za vršnjačko nasilje te postavlja pred odrasle – nastavnike, stručne suradnike, roditelje – velike izazove za odgovarajuće intervencije, dodatno educiranje i stručno usavršavanje. Ključno je preventivno djelovati – uvjerena je Radić Bursać, inače suvoditeljica ŽSV-a voditelja školskih preventivnih programa u srednjim školama i učeničkim domovima Grada Zagreba i Zagrebačke županije.

Odgojno-obrazovne ustanove, ponajprije srednjoškolske, često se susreću s nedovoljnim brojem učinkovitih preventivnih programa te nedostatnim (ljudskim, vremenskim, materijalnim i ostalim) resursima za kvalitetan rad i sveobuhvatno preventivno djelovanje.

Naposljetku, djeci, bez obzira na dob, a poželjno što ranije, valja jasno osvijestiti da podrugivanje u virtualnom svijetu nije bezazleno, nije poželjno, a pogotovo nije normalno. A upravo takvi stavovi prevladavaju kod današnjih srednjoškolaca, upozorava socijalna pedagoginja Katarina FRUK iz Učeničkog doma Maksimir. S obzirom na to da se svakodnevna komunikacija mladih prebacila u virtualnu dimenziju, očekivano su se tamo prebacila i određena ponašanja pa tako i ona neprihvatljiva.

– Dok većina virtualno zlostavljanje uočava kao problem, određeni broj srednjoškolca ne vidi nikakav problem u tome i smatra ga uobičajenom komunikacijom mladih na internetu. Dok nabrajaju tečno kao iz udžbenika pojavne oblike virtualnog zlostavljanja, istodobno ne vide nikakav problem u tome da imaju nekoliko lažnih profila na Facebooku, javno zbijaju šale na tuđi račun ili lajkaju tuđe uvredljive komentare, pri tome duboko uvjereni kako sami nikad ne bi takvo što napisali – govori Fruk.

■  UTOPIJA  ■ 

Postavlja se, stoga, pitanje svih pitanja: zašto je na ekranu dozvoljeno ono što u stvarnome životu nije? Ponajprije zbog skrivenosti iza ekrana, koja djeci i mladima onemogućava da empatiziraju sa svojom žrtvom i uvide razmjere posljedica svojih riječi. Anonimnost im omogućava da ne budu uhvaćeni. Ne pomaže ni percepcija društva u kojem žive i svakodnevna izloženost nepravdi i govoru mržnje u javnom prostoru. I na kraju, izostaje nadzora odgovorne osobe. S obzirom na to da se virtualna komunikacija događa izvan našega vidokruga, izostaje pravodobna reakcija i intervencija. Preostaje nam senzibilizirati ih i učiti komunikacijske i socijalne vještine u virtualnom okruženju, ali i educirati stručnjake koji rade s mladima o novim pojavnim oblicima ponašanja mladih na internetu, od kojih nisu svi nužno povezani s nasiljem, ali su jednako opasni za njihovu psihičku dobrobit.

Stoga je jasno da smo miljama daleko od iskorjenjivanja nasilja u hrvatskim školama, bilo fizičkog bilo elektroničkog. Utopijski je zapravo i očekivati da će se to dogoditi, kad i svijet u kojem živimo postaje nasilniji iz dana u dan. Civilizacijski doseg, malo jači. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine ]