[ Piše Petra AVGUŠTIN, profesorica razredne nastave u Osnovnoj školi Žužemberk, Slovenija ] … koja zahtijevaju drukčiji pedagoški pristup pa se učitelji svakodnevno moraju nositi s takvim učenicima i „pronalaziti put” do njih. Pitanje je jesu li nemirna djeca za učitelja samo uznemirujući čimbenik ili izazov s kojim i sami profesionalno rastu. Jer ako gledamo dijete samo kao ometalo koje nam kvari nastavu i troši energiju, teško ćemo naći put do njega.

Mlada sam učiteljica i dobro se sjećam svojih prvih učenika. Mnogi su bili nemirni, s koncentracijom kratkog vijeka, neki agresivni, neki s velikim poteškoćama u učenju, socijalnim problemima… Kako se učitelj početnik, pored samog poučavanja, suočava sa svime time? Moram reći da sam uz njih mnogo naučila i iako su mi često otežavali situaciju ne bih željela neki drugi razred.

Umjesto da se žalim na nemirne učenike, pitala sam se što ja kao učiteljica mogu promijeniti na sebi i u svojim metodama učenja. Odlučila sam da će mi takva djeca biti izazov i željela sam pronaći put do njih. Nekih sam se tehnika sjetila sama, ali sam također posegnula za stručnom literaturom koja mi je bila od velike pomoći. U nastavku ću govoriti o načinima kako pronaći put do nemirnih, eksplozivnih učenika, do učenika koji imaju poteškoća s pažnjom.

NEMA TU NIŠTA OSOBNO

Kad je ispred nas razred s nemirnim učenicima koji se ponašaju neprimjereno, to nikad ne smijemo shvaćati osobno. Djeca s teškim problemima u ponašanju često proizlaze iz prilično neuređenih obitelji i stoga radije suosjećajmo s njima umjesto da se cijelo vrijeme ljutimo na njih (Cowley, 2007). Učitelj, kao od rasla osoba, mora zadržati mirne živce i u takvom slučaju reagirati glavom, a ne srcem.

Dijete s poteškoćama pažnje može uznemiriti i sitnica. Dobro je ukloniti šarene plakate, a klupu usmjeriti prema ploči i neka takvo dijete sjedi naprijed. Potrebna je dinamika u predavanju građe i dobro je ako kod djece uposlimo sve osjećaje. Ne prekidamo nepotrebno dijete u radu. Ako pogriješi, možemo ga bez riječi dotaknuti rukom, nepotrebne su cijele rečenice. Djeci koja nisu usredotočena često nedostaje sistematičnosti u rješavanju zadaća. Dijete najprije treba promatrati kao odraslu osobu kako rješava zadatke, a zatim neka pokuša i samo (Žerdin, 1991).

EKSPLOZIVNA DJECA

Eksplozivnom djetetu treba pomoći da se ne uznemiruje previše. Moramo prepoznati što mu izaziva frustracije. Takvo dijete treba imati neki kutak samo za sebe, kamo se može povući kad je stvarno jako uzrujano. Ako se uznemiri zbog nečega što ne zna, učitelj ne treba ustrajati na tome da po svaku cijenu izvrši zadatak. Treba mu ponuditi pomoć i obično je najbolje ako je to pomoć prijatelja iz razreda. Učenika u stanju eksplozivnog ponašanja pokušavamo nekako odvratiti i preusmjeriti njegovu pozornost na nešto drugo. Možemo ga izdvojiti i ponuditi mu da radi nešto drugo. Moramo prilagoditi pravila za takvog učenika i ostalim učenicima objasniti zašto je to tako (Greene, 1999).

HIPERAKTIVNO DIJETE

Kao roditelji hiperaktivnog djeteta moramo ostati mirni koliko god je moguće i ne smijemo uzimati djetetove riječi k srcu. Možemo nakratko čak i napustiti sobu kako bismo izbjegli emocionalni ispad. Moramo biti svjesni toga da nas dijete ne želi namjerno uzrujati. Učitelj također treba biti svjestan toga da takvo dijete u razredu ne radi nepodopštine i da ne smeta namjerno te da raznim primjedbama tipa „Samo ti uvijek ometaš i smetaš!” može dijete ražalostiti. Kad dijete odbija učiniti nešto, u tom trenutku ne bismo trebali početi s „propovijedima” nego pričekati neko vrijeme da se situacija malo smiri. Ova su djeca vrlo ovisna o navikama kad ih jednom steknu. Iako se opiru pravilima i ograničenjima, treba im ih svejedno postavljati. Nastavne sadržaje neka za njih budu što više strukturirani i sustavni. Važno je da im na nastavi omogućimo što više kretanja, neka obrišu ploču, sudjeluje u pokusima… Na njihovim stolovima neka bude samo ono što trebaju, a neka ih učitelj tijekom rada više puta pogleda, kimne im glavom ili stavi ruku na rame jer time upozorava da podržava njihov rad. U slučaju napretka takve učenike treba pohvaliti, ali nikad prikrivenim kritiziranjem („Bravo, kad hoćeš, znaš!”). Za hiperaktivne učenike prije svega treba strpljenja, beskrajno mnogo strpljenja, jer nijedno dijete ne želi neuspjeh ili kaznu (Altherr, 2002).

JOŠ KORISNIH NAPUTAKA

Autorica knjige „Kako smiriti razred” Sue Cowley navodi neke korisne savjete za smirivanje razreda. Mnoge sam načine i sama koristila u svom radu. Spomenut ću nekoliko jednostavnih načina savjeta za smirivanje razreda iz njezine knjige:

• podignemo zanimljiv predmet da učenici usmjere pogled na nas
• privučemo pozornost udaranjem u bubanj ili neki drugi instrument
• metoda pokvarene ploče – ponavljamo istu rečenicu s prekidima sve dok nismo sigurni da nas slušaju svi učenici
• ruke prekrižene na bokovima (čekam)
• učenicima koji ometaju nastavu bez riječi stavimo crveni karton na stol. Kad ih primi određeni broj, razgovaramo s njima i možda se dogovorimo za odgovarajuću kaznu
• govori samo učenik u čije smo ruke stavili određeni predmet
• izradimo prometni znak STOP koji znači da se učenici odmah moraju umiriti
• na ploču napišemo rečenicu: Želim da se svi smirite prije nego što napišem ovu rečenicu, jer ćete me inače prisiliti da s vama počnem nešto manje zanimljivo.

ZAKLJUČAK

Zapravo je svaki učenik priča za sebe i stoga se svaki mora uzeti u obzir individualno. Jedna metoda kod nekoga može djelovati, a kod drugog ne, što je razlog zašto je naše zanimanje tako raznoliko i uvijek donosi nove izazove. Mnogi misle da učitelji iz godine u godinu daju jednu te istu tvar, ali ne znaju s čime se sve istodobno moramo nositi. Nekoj smo djeci poput druge mame, drugoj psiholozi, trećoj saveznici kojima se povjeravaju. Učitelj je mnogo više od samo učitelja koji predaje predmete iz nastavnog plana i programa. Za nas nema veće nagrade od toga kad vidimo da nas djeca poštuju i vole te uz našu pomoć rastu i razvijaju se. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine ]