… svrha istraživačka aktivnost te podizanje javne svijesti o različitim problemima odrastanja. Od početka rada do danas proveli su niz istraživanja – o prevalenciji zlostavljanja i zanemarivanja djece te o nasilju među djecom u školi, zatim o izloženosti djece zlostavljanju putem interneta te o korištenju suvremenih tehnologija. Jedno od istraživanja nakon kojeg je uslijedila edukacija liječnika bilo je ono o stavovima i znanjima liječnika o zlostavljanju i zanemarivanju u dječjoj dobi.

Posljednje istraživanje Poliklinike zapravo je prvo nacionalno istraživanje o maloj djeci pred ekranima i dobiveni su pokazatelji zaista upozorili na neke važne aspekte odrastanja djece predškolske dobi danas.

– Svrha je svih tih istraživanja, osim znanstvenog i stručnog interesa, i usmjeravanje na rizike za mentalno zdravlje djece, a rezultati su ugrađeni ne samo u naš rad već i u različite preventivne programe u našoj zemlji – ističe dr. sc. Bruna PROFACA, klinička psihologinja Poliklinike.

Naglašava da se od početka rada ove ustanove mijenjaju u usmjeravanju znanstvenog i stručnog interesa kako bi slijedili aktualne probleme djece. I ravnateljica Poliklinike prof.dr.sc. Gordana BULJAN FLANDER i svi djelatnici oduvijek su imali fleksibilnosti, kaže, te istinski interes za sagledavanje rizika odrastanja i nastojali dati stručni odgovor na potrebe djece, njihovih obitelji i nastavnika.

■ Prema podatcima HZJZ-a, broj suicida maloljetnika, srećom, zadnjih godina opada, ali je porastao broj hospitalizacija uslijed depresije. Kako to komentirate?

✿ Podatak koji navodite u skladu je s nizom drugih podataka koje imamo o pojavnosti depresivnosti i kod odraslih i kod djece, o čemu se danas globalno promišlja. Tako na primjer i rezultati najnovijeg istraživanja stručnjaka s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu pokazuju da oko 20 posto mladih u Zagrebu ima znatne kliničke simptome nekih poremećaja, primjerice depresivnosti, anksioznosti. Mi koji se u kliničkom radu susrećemo s teškoćama djece i mladih također vidimo kao najčešće emocionalne teškoće anksioznost i depresivnost. Nažalost, takve se teškoće rjeđe prepoznaju, jer su odrasli obično osjetljiviji i brže reagiraju ako dijete ometa nastavu ili ima poteškoće u ponašanju koje uznemiruju druge. Međutim, čak i u podlozi agresivnog reagiranja ili poteškoća u ponašanju uzrok može biti izražena anksioznost ili depresivnost. Depresivnost je često reakcija i na negativne događaje u djetinjstvu: narušene obiteljske odnose, neodgovarajuće postupanje odraslih, vršnjačko nasilje i probleme u vršnjačkim odnosima te na različita traumatska i stresna iskustva. Nadalje, istraživanja pokazuju kako su depresivnost i školski uspjeh u dvosmjernom odnosu, ako isključimo druge teškoće povezane s posebnim sposobnostima povezanima s učenjem, depresivnost negativno utječe na školski uspjeh, a školski neuspjeh pridonosi javljanju depresivnosti. Osim zabrinutosti uslijed stanja i ovakvih podataka, bitno je hoće li oni pridonijeti osjetljivosti odraslih za ono što doživljavaju djeca i mladi i za uvjete života u kojima odrastaju te na važnost podrške koju trebaju.

■ Činimo li dovoljno kao društvo da djeci i mladima osiguramo zdrav, sretan život, ugodnu svakodnevnicu gdje ne će pribjegavati izolaciji, samoozljeđivanju, depresiji?

✿ O djeci čitamo stalno, živimo u trenutku kad se o dječjim pravima i dobrobiti govori mnogo, više nego ikada do sada. Međutim, najveća se pažnja skreće na djecu kad se nešto loše dogodi. Naravno, to i jesu trenutci kad javna svijest o dječjim potrebama može ojačati i kad je važno pričati o problemima kako bismo ih osvijestili. Međutim, za razvoj djece najvažnija je prevencija na način da djeca imaju kontinuiranu podršku, ali i oni koji žive i rade s djecom – roditelji, nastavnici, odgojitelji.

Primjerice, ako govorimo da su djeca pod pritiskom, vrlo brzo shvatimo da su i njihovi roditelji pod pritiskom i da to prenose na svoju djecu. Važno je da u društvu razumijemo što radimo sebi, kakve ciljeve postavljamo, a onda i što naši ciljevi, često zaista nerealni, rade djeci. Poticanje mentalnog zdravlja jest preventivno djelovanje od najranije dobi, pružanje podrške roditeljima od prvog dana, jasno informiranje o mogućnostima uključivanja djece, mladih i njihovih roditelja u razne aktivnosti. Danas znamo da poticanjem pozitivnijeg roditeljstva i dobrog osjećaja neke osobe u ulozi roditelja možemo prevenirati čak neke djetetove poteškoće koje nisu u izravnoj vezi s time. Ne možemo uvijek preduhitriti negativne događaje kojima dijete može biti izloženo i koji su veliki rizik ne samo za mentalno zdravlje nego i za tjelesni razvoj i zdravlje pojedinca. Bez obzira na težinu događaja, mali, ali važni trenutci pažnje odrasloga, roditelja i drugih osoba važnih djetetu, pomaže na dubokoj razini i smanjuje rizik posljedica teških događaja.

■ Osjećaju li se roditelji danas sposobnima zaštititi svoju djecu?

✿ Odgovornost je roditelja da vide svoju djecu u empatičnom smislu, da im budu izvor utjehe i emocionalne sigurnosti te da ih zaštite od svakoga nasilnog postupanja. Međutim, danas sigurno roditelji trebaju u tome pomoć i podršku kroz različite razine prevencije i intervencija. Najteže je za dijete i mladu osobu ako su oni koji bi trebali biti izvor podrške i sigurnosti za dijete zapravo izvor rizika i straha, kao što je to slučaj s pojavnošću zlostavljanja. Danas znamo da od 15 do 30 posto djece i mladih trpi emocionalno i tjelesno zlostavljanje te da je svako peto dijete na neki način seksualno zlostavljano, što spada u najveće rizike za djetetovu dobrobit. Kao društvo nismo usmjereni općenito na promicanje i podršku mentalnog zdravlja djece, a ni odraslih. Naravno, ne mogu se sve teškoće prevenirati, ali osim stručnog djelovanja važno je i društveno ozračje u kojem se poštuju prava svih te koja posebnu pozornost obraća najranjivijim skupinama uz jednaku dostupnost službi za mentalno zdravlje svoj djeci.

■ Pri zaštiti mentalnog zdravlja mladih, kolika je zapravo uloga roditelja, a kolika vrtića i škola, gdje djeca ionako provode veći dio dana?

✿ Svaki od navedenih čimbenika izvor je zaštite za dijete, ali i izvor rizika. Najteže je kad rizici za dijete dolaze upravo od onih koji bi trebali biti izvor zaštite, a naša saznanja o negativnom postupanju potvrđuju upravo to. Za razvoj djece jesu odgovorni roditelji, no roditeljima je nerijetko potreban podrška zbog različitih razloga – teške životne okolnosti, doživljaj nekompetencije, osobne teškoće, obiteljski i društveni stres… Mjesta na kojima to roditelji mogu dobiti nije dovoljno i neujednačeno su dostupni u našoj zemlji. Na primjer, u našu ustanovu, iako smo u Zagrebu, dolazi oko 40 posto djece iz drugih dijelova Hrvatske. Što se tiče institucija i njihove odgovornosti, ona je iznimno velika i važno je da svojim postupanjem dodatno ne pridonose eventualnim teškoćama djeteta. Pogotovo je to teško kroz sustav obrazovanja, jer nažalost imamo sustav koji kod djece i roditelja generira dodatne stresore i situacije povećanog pritiska pa time i tjeskobe dok se isto događa sa i stručnjacima u školi koji su preopterećeni na različite načine.

Nažalost, mnoge škole nisu stručno ekipirane, a nedostatak znanja, stigma i diskriminacija često su razlozi zašto odrasli, katkad i stručnjaci u školi, na probleme mentalnog zdravlja gledaju drukčije nego na tjelesno zdravlje

…….. o O o ……….

U pružanju podrške roditeljima važna je empatija i razumijevanje za situaciju u kojoj žive sa svojom djecom. Ono bitno što danas znamo o odgajanju i odgovornom vođenju djece nije samo u nekim novim postupcima koje roditelji mogu primijeniti, već u svijesti da je najvažnija izgradnja odnosa s djetetom i mladom osobom. Drugim riječima, roditelji trebaju mnogo informacija, ali same informacije nisu dovoljne. Roditelj treba psihološku i emocionalnu podršku, empatiju i ohrabrenje, kako bi postao sigurniji u roditeljskoj ulozi.

Važno je stalno se podsjećati kako su djeca i njihovo ponašanje odraz društva te da je odnos odrasla osoba – dijete važno razvijati od najranije dobi. Kasnije, u školskoj dobi, građenje kvalitetnih odnosa i djeteta s prijateljima bit će lakše ako je tijekom odrastanja s odraslima stekao samosvijest. Mladić ili djevojka kojima to nije bilo omogućeno u krugu odraslih, koji se nikad nisu smjeli suprotstaviti odraslima, nikad ni oko čega, ne će se znati oduprijeti ni pritiscima izvan obitelji, čak i ako dolaze od vršnjaka. Zato je važno podržati izražavanje stavova djece i mladih, važno je da postoji dijalog koji je autentičan, a ne samo pro forma, u kojem roditelj želi takoreći pobijediti. Ovo je i društveno važno, jer bi, osim obitelji, i škola trebala biti mjesto učenja izražavanja vlastitih stavova, tolerancije na različitost i rješavanja konflikata. Ako poštujemo dijete i mladu osobu i podrška smo im da vlastitim trudom svladaju teškoće, oni će jasnije čuti i stav roditelja i nastavnika u moru utjecaja koje ne možemo kontrolirati, a od kojih su neki zaista rizični.

■ Jesu li naši odgojno-obrazovni djelatnici dovoljno sposobni da znaju prepoznati depresivna ponašanja, da znaju reagirati, pomoći djetetu? Mnoge škole nemaju ni kompletiranu stručnu službu, a o educiranosti nastavnika u toj materiji da ni ne govorimo…

✿ U našoj se zemlji upravo provodi projekt koji provode stručnjaci HZJZ-a uz vanjske suradnike i odnosi se na zdravstveno obrazovanje i zdravstvenu pismenost odgojno-obrazovnih djelatnika u području mentalnog zdravlja djece i mladih, a u okviru programa Živjeti zdravo. Rezultati s kojima smo upoznati, a odnose se na prepoznavanje depresivnosti i spremnost na pružanje podrške i pomoći odgojno-obrazovnih djelatnika, svakako upućuju na to da je potrebno unaprijediti njihove vještine pružanja prve pomoći i podrške djeci i mladima u školskom okruženju, odnosno znati kako prići djetetu i mladoj osobi, kako razgovarati, pomoći… Nažalost, mnoge škole nisu stručno ekipirane, a nedostatak znanja, stigma i diskriminacija često su razlozi zašto odrasli, katkad i stručnjaci u školi, na probleme mentalnog zdravlja katkad gledaju drukčije nego na tjelesno zdravlje. Međutim, ohrabruje podatak da odgojno-obrazovni djelatnici prepoznaju važnost mentalnog zdravlja djece i mladih, ali je važno da imaju podršku društva i odgovor na pitanje ‘Što dalje?’ i ‘S kime surađivati?’ kako se u svojim nastojanjima ne bi osjećali usamljenima. Dobro i stručno ekipirana škola je svakako dio rješenja, a komunikacija sa specijaliziranim ustanovama trebala bi biti dvosmjerna, što je i naš princip rada u Poliklinici.

■ U školama su djeca izložena sve većem stresu, sve su prenatrpanija obvezama, sve je podređeno ocjeni i svi trče samo za njom. Koliko je pogrješno što smo kao društvo zapostavili odgojnu komponentu škole, što su odgojni, kreativni predmeti poput likovnog, glazbenog potpuno marginalizirani?

✿ Stres povezan sa školom nije uvijek najveći u djetetovu životu, ali je najčešći. Također, stres povezan sa školom ima na djecu veći utjecaj nego što misle odrasli. Dugoročna je posljedica takve izloženosti kumulativni stres koji je povezan s anksioznošću, depresivnošću i padom samopouzdanja, a kumulativni je stres najrizičniji za zdravlje općenito. Kako bi se to promijenilo ne ovisi samo o tome koji su sadržaji u školi, ne znači da su neki odgojni sadržaji nužno kreativniji od drugih niti da takozvani odgojni predmeti bolje odgajaju.

Danas je škola izvor stesa zbog društvenih ciljeva i ciljeva odraslih koji se prenose na djecu. Nužan je zaokret u puno stvari, a jedna je od njih i da škola postane mjesto razvoja odnosa, a ne samo prijenosa znanja koja djeca stječu na različite načine u 21. stoljeću. Uz promjenu načina učenja i podrške djeci u razvijanju vještina učenja uz mnogo slobodnije razmišljanje i poticanje kritičkog mišljenja, kako bi se djeci pomoglo treba nekoliko stvari: da se u školi osjećaju sigurno, i to ne samo na razini fizičke sigurnosti, već i emocionalno i socijalno, da se potiče uvažavanje od nastavnika i djece, da osjećaju da su dio škole, da razvijaju privrženost školi. Interakcije s nastavnicima i doživljaj da je nastavnicima stalo jedan je od ključnih činitelja manjeg stresa i manje poteškoća mentalnog zdravlja. Da bi škola bila mjesto sigurnosti i dobrih odnosa, da bi se osjetile promjene u suradnji i komunikaciji, veliku podršku trebaju i nastavnici i trebamo početi govoriti o mentalnom zdravlju svih, i djece i odraslih.

■ Koliko utjecaj na mentalno zdravlje djece imaju društvene mreže i računalne igrice? Što učiniti po tome pitanju, odnosno može li se učiniti išta?

✿ Društvene mreže i računalne igrice dio su odrastanja današnje djece koja nemaju iskustvo odrastanja bez suvremene informacijske i komunikacijske tehnologije. Za razliku od većine odraslih, njihov je odnos prema tehnologiji intuitivan i spontan. Rizici u ovim aktivnostima jesu kao i u drugim životnim situacijama tijekom odrastanja djece, vezani su za sadržaj kojem je dijete izloženo, za kontakte koje uspostavlja i nove oblike nasilja, odnosno elektroničko nasilje. Roditelji su često uznemireni osjećajem neadekvatnosti, imaju osjećaj pritiska i krivnje, osobito ako su sa svih strana okruženi samo upozorenjima o opasnostima za djecu putem interneta. Za neku su djecu rizici izraženiji, primjerice za djecu i mlade koji su usamljeni, koji imaju druga stresna iskustva u životu, za onu nižeg samopouzdanja i više potrebe za potvrdom itd. Ali kao i u svim aspektima života, nije problem u internetu, nego u odnosima koje dijete ima. Nerijetko u razgovoru s djecom čujemo njihove procjene kako se nedovoljno druže s odraslima, jer su njihovi roditelji stalno uz računalo: rade kod kuće, odgovaraju na poruke, pretražuju internet i drugo, i to u svim situacijama kod kuće, odnosno rade upravo ono na što se žale kod djece. Čujemo od roditelja „Dijete je stalno uz igrice”, ali i od djece „Voljela bih da su manje na mobitelu”. Drugim riječima, prvo trebamo razmisliti koji model pružamo djeci svojim ponašanjem, kao i inače u životu. Njegujemo li u obitelji i druge aktivnosti s djecom koje su nam važne osim života uz tehnologiju? Postavljamo li sebi granice? Jesu li nam odnosi važni ili smo usmjereni na virtualna druženja? Svi znamo da je internet za djecu i izvor zabave i znanja, komunikacije s vršnjacima i drugo. Međutim, kad je riječ o rizicima, važno je da odrasli preuzmu odgovornost za razvoj i vođenje djeteta baš kao i u svim drugim situacijama. Možda će roditelje ohrabriti spoznaja kako kod starije djece i mladih rizici interneta nisu povezani toliko s učestalošću korištenja nego s iskustvima koja imaju na internetu. Dakle, baš kao i u drugim životnim situacijama. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine ]