Međutim često se ponavljaju određeni komentari učitelja koji pokušavaju pomoći kolegama koji pate od izgaranja, a ja ih smatram vrlo problematičnima:

„Opusti se. Ako umreš danas, sutra će ti već naći zamjenu i sve će teći kao da te nikad nije bilo tu.”

Svaki put kad pročitam ovakav komentar na internetskom forumu, gdje učitelji traže pomoć zbog izgaranja i raznih stresova, osjećam se kao da sam dobila šakom u trbuh, jer, iskreno, to je uvreda onome što radimo i što jesmo. Mi smo ljudska bića potrebna ne samo svojim obiteljima i prijateljima već i našim učenicima i široj zajednici.

Da budem preciznija, obrazložit ću zašto biste trebali udijeliti drukčiji savjet.

Nekome tko pati od izgaranja koje dolazi s određenom dozom depresije ne bi trebalo govoriti kako njegov posao nije važan te da je zamjenjiv.

To potkopava ideju da kao pojedinci imamo utjecaj na svoje učenike. Stalno govorimo o tome kako ono što radimo ima akademski i socioemocionalni učinak na naše učenike te da će se oni sjećati kako su se zbog nas osjećali i ponosno se sjećamo slučajeva gdje smo pozitivno utjecali na djetetov život. To je postigla osoba, a ne činovnik u učionici.

Kad bi to bila istina, svatko bi mogao raditi naš posao. Ne bi bilo važno ima li iskustva i voli li uopće djecu. Nastavno na treću stavku, ovakve izjave šalju poruku drugima da svatko može raditi naš posao. Sjetite se svih onih političara koji se prema nama odnose kao prema manje vrijednima. Sjetite se svih onih roditelja koji kažu: „Mora da je zabavno igrati se s djecom cijeli dan, ja se igram sa svojom djecom i uz to imam pravi posao!” Sjetite se svih okruga i općina koji nas se pokušavaju riješiti kada postanemo preskupi. Ako sami ne vjerujemo da je naša profesija važna, zašto bi oni vjerovali?

Znam to iz prve ruke. Moj prethodnik nije ostao u profesiji, a njegovi učenici, sada moji, nisu se stigli oprostiti od njega. Jedan je dan bio tu, sljedećeg ga više nije bilo. Prošli su kroz nekoliko zamjena (a nije lako naći dobru zamjenu) i to im je stvorilo osjećaj nestabilnosti.

Kad sam preuzela njegov program, djeca, učitelji i roditelji često su govorili: „On nije tako radio”, „Nedostaje nam” i „Hoće li se vratiti?”. Govorim o tome ne zato što su me te riječi povrijedile, već zato što pokazuje da im je nedostajala osoba, a ne zaposlenik. Zaposlenik je bio tu, ja, ali ja ga nisam zamijenila u srcima i umovima zajednice. Trebale su mi tri godine da me svi prihvate, posebno djeca i njihove obitelji. Nije da me nisu voljeli, već im je nedostajao on. On kao osoba, ne činovnik.

———————-

NAPOMENA

• SAD: The Educators Room – američkiobrazovni portal, čija je glavna svrha podići svijest o važnosti učitelja u društvu i zalaganje za obrazovne reforme čiji bi glavni nositelji trebali biti učitelji.
• Izvor: theeducatorsroom.com