Školstvo u medijima
INTERVJU ŠKOLSKIH NOVINA > PROF. DR. SC. MIHA KOVAČ, FILOZOFSKI FAKULTET, SVEUČILIŠTE U LJUBLJANI
U reformi školstva nemojte ponavljati tuđe grješke
objavljeno: 21. prosinca 2018.

Glavna su područja njegova interesa suvremeno nakladništvo i odnos tiskane i elektroničke knjige, s fokusom na statističke pokazatelje o nakladničkoj industriji i knjiškim tržištima. Dugi niz godina proučava i ulogu knjige kao medija u suvremenim društvima te modernim obrazovnim sustavima. Ima golemo iskustvo u nakladničkoj i knjižarskoj industriji. Autor je ili suautor brojnih znanstvenih radova i izlaganja na znanstvenim skupovima, a u projektu COST E-READ, koji okuplja više od 120 znanstvenika i istraživača iz 33 zemlje, zadužen je za diseminaciju istraživačkih rezultata.

✿ Hrvatsko i slovensko obrazovanje izišlo je iz bivše države sa sličnim stanjem i dalje smo krenuli s istih početnih pozicija. Međutim, danas je situacija bitno različita i slovenski rezultati bolji su od naših. Kako ste uspjeli reformirati obrazovni sustav?

■  Vjerojatno imate u mislima međunarodna provjeravanja znanja, gdje su naši rezultati stvarno bolji od hrvatskih. Ali ti rezultati ne govore potpuno o kvaliteti obrazovanja u cjelini, više nas upućuju na onaj dio koji označavamo kao učinkovitost snalaženja na tržištu rada. Imam taj privilegij da sam povremeno gostujući predavač na Sveučilištu u Osijeku i po mome iskustvu studenti u Hrvatskoj nemaju manje znanja od naših, a u nekim su sadržajima i razmišljanjima čak i bolji od vršnjaka u Sloveniji. Razlika između Slovenije i Hrvatske možda je u tome da smo u Sloveniji napravili cjelovitiju reformu školstva još prije dvadeset godina i da smo si za tu reformu uzeli šest godina – ali, po mome uvjerenju, još ne dovoljno da bismo mogli pravodobno otkriti sve mane reforme. Stvari su se pogoršale, jer su se u godinama nakon reforme, ponajprije zbog financijske racionalizacije, radite sustavne promjene koje nisu bile evaluirane i stručno provjeravane, a pogotovo nisu bile promišljene u smislu sustava u cjelini. Još je jedna razlika ta da se Slovenija prilično rano uključila i u PISA-u pa je ranije nego Hrvatska prilagodila nastavu rezultatima koji se očekuju u tom istraživanju. Ukratko, možda smo samo neke pogrješke napravili ranije i neke uspjeli ranije ukloniti, ali kasnije smo napravili mnogo novih pa su rezultati lošiji nego što bi mogli biti – pa zbog toga, kao što već rekoh, nemam razloga vjerovati da je slovenski obrazovni takozvani output bolji od hrvatskog.

✿ Gdje je bilo najviše problema i odakle ste krenuli?

■  Kada se ušlo u prvu reformu, sredinom devedesetih, pokušao se naći dogovor u struci pa i u široj javnosti što treba reformirati i kako napraviti novi sustav i na to su potrošene dvije godine. Do dogovora nije došlo, ali je zbog takvog pristupa ipak bilo manje konflikata i ciljevi reforme bili su – recimo tako – šire prihvatljivi i jasniji nego što bi bili bez tako širokih rasprava. Međutim, kasnije se počelo žuriti i griješiti. Rezultat te žurbe bilo je recimo to da nije bilo dovoljno vremena za kvalitetnu pripremu udžbenika i za njihovu evaluaciju, pogotovo zbog toga što je reforma napravila korak od sadržajnih prema učno- ciljnim nastavnim planovima. Rezultat? U škole su ušli udžbenici koji su bili najbrže pripremljeni, ali nisu nužno bili i najbolji. Drugim riječima, najveći tržišni udio nije nužno pripao udžbenicima za koje bi nastavnici bili uvjereni da su najbolji, već onima koji su bili prvi na tržištu ili su njihovi nakladnici bili majstori agresivnog marketinga, na koji nastavnici nisu bili spremni. Rezultat svega toga bio je da su u nekim slučajevima nastavnici prihvatili nastavnu građu koju možda ne bi da su se imali vremena upoznati i s drugim rješenjima. Usput, preporučeno vrijeme za izradu i predevaluaciju kvalitetnog udžbenika dvije su godine. Političari, pa i dio javnosti u Sloveniji imaju problem s takvim rokom, jer ne razumiju da škola nije kutija s pijeskom za igranje već kompleksan sustav u kojem treba vremena za kvalitetna rješenja i u kojem se gradi mnogo teže i sporije nego što se ruši.


Kad se u Sloveniji počelo baratati idejom o uvođenju besplatnih elektroničkih udžbenika, koji bi u cjelini zamijenili knjige, u Ljubljanu smo pozvali kolege iz Katalonije, koji su objasnili kako se kod njih zbog takvog eksperimenta skoro urušio obrazovni sustav pa je prije svega zbog toga vladajuća koalicija izgubila sljedeće izbore

 

…….. o O o ………

✿ Je li se reforma kurikuluma, odnosno programa i nastavnih sadržaja vezivala nužno za upotrebu digitalnih tehnologija?

■  Reforma krajem devedesetih nije baš ulazila u digitalnu tehnologiju, jer tada još nije bila toliko razvijena kao što je danas. Sve sljedeće reforme – koje su, kako je već spomenuto, bile stručno lošije pripremljene i uvođene brzopleto – mnogo su se više vezivale za digitalnu tehnologiju. Krajem prvog desetljeća ovog stoljeća, recimo, država je uložila oko 20 milijuna u besplatne elektroničke udžbenike, koje skoro nitko nije upotrebljavao. Razlog? Kada su ih napravili još nije bilo pametnih telefona, a računalo je s ergonomskog stanovišta mnogo lošije za učenje nego tiskana knjiga, a ti elektronički udžbenici u formatu tiskane knjige nisu postojali… A kad su se pojavili pametni telefoni pokazalo se da i oni nisu najbolja opcija za učenje, jer je koncentracija teža kad vam iz udžbenika na telefonu iskaču Facebook, Instagram, Youtube i telefonski pozivi. Djeca to intuitivno znaju, pa ankete među njima pokazuju da uz telefon još uvijek žele klasične knjige.

✿ Na koji ste način prije nekoliko godina uspjeli spriječiti digitalizaciju slovenskog obrazovanja? Rekli ste nam u Zagrebu da ste podigli dovoljno buke. Možete li to detaljnije objasniti?

■  Tu treba prije svega razjasniti da kritičari digitalizacije obrazovanja u Sloveniji nisu protiv digitalizacije kao takve. Digitalna nastavna građa je odlična ako se upotrebljava na pravi način i ako znamo kad treba upotrebljavati papir, a kada zaslon. Još više, ja sam od onih koji vjeruju da programiranje treba uvesti u osnovnoškolsku nastavu kao predmet, jer će poznavanje osnova pisanja računalnih programa prekosutra vjerojatno biti dio osnovne pismenosti. Ono čemu se protivim jest brzopleto uvođenje digitalne građe, bez pilot-studija i bez evaluacije, bez poznavanja znanstvenih istraživanja o toj temi i bez poznavanja dobrih i negativnih posljedica upotrebe digitalnih medija u svijetu. Kada se recimo u Sloveniji počelo baratati idejom o uvođenju besplatnih elektroničkih udžbenika koji bi u cjelini zamijenili knjige, u Ljubljanu smo pozvali kolege iz Katalonije, koji su objasnili kako se kod njih zbog takvog eksperimenta skoro urušio obrazovni sustav pa je prije svega zbog toga vladajuća koalicija izgubila sljedeće izbore. Naime, učitelji su potajno donosili u školu stare udžbenike, jer novi na računalima nisu radili, učenici iz deprivilegiranih sredina zaostajali su još više, jer nije bilo nikoga tko bi im pomogao, u školama nije dovoljno stručnjaka koji bi znali ponovo uspostaviti interni računalni sustav kada bi se isti srušio itd. Kada su se nešto kasnije počela pojavljivati prva ozbiljna istraživanja koja su upozoravala da upotreba zaslonskih medija u obrazovanju ima i tamnu stranu, imali smo sreću da smo u Ljubljanu mogli dovesti vrhunske svjetske istraživače o toj temi, koji su održali seriju predavanja ravnateljima i nakladnicima o negativnom utjecaju zaslona na pamćenje i kogniciju. Ravnatelji i nastavnici čuli su i razumjeli tu poruku, a ministarstvo nešto lošije. Rezultat je nešto između – digitalizacija ide dalje katkad i na štetan način, ali s manje euforije i ipak s više razmišljanja negoli da te komunikacije nije bilo.

✿ Što biste savjetovali hrvatskim obrazovnim vlastima, a što učiteljima i roditeljima?

■  Prije svega, gledajte oko sebe i ne ponavljajte grješke koje rade drugi, a prije negoli nešto ozbiljno promijenite u školstvu uzmite vremena za evaluaciju predloženih promjena na temelju pilotskih testova. Uz to, o temi obrazovanja postoji savjet, koji važi u svim zemljama i sredinama. Za kakvoću obrazovanja nužni su dobro obrazovani, motivirani i pristojno plaćeni nastavnici s jedne strane, a s druge roditelji, koji poštuju autoritet škole i kojima je stalo da njihova djeca u školi stvarno nauče nešto, što ne mogu učiti samo iz iskustva; da ih škola uvodi i u apstraktno znanje, koje nema uvijek neposredno upotrebnu vrijednost, ali razvija argumentaciju i kritičko mišljenje. Uz to treba i država koja razumije da je njezina primarna zadaća stvaranje stanja za kvalitetan rad škola i za jednake mogućnosti za sve učenice i učenike, da se optimalno razvijaju i dostižu ciljeve obrazovanja. Što se pak tiče digitalnih nastavnih sredstava, po mom mišljenju država treba prije svega omogućiti nastavnicima da se obrazuju za njihovu upotrebu, tako da znaju dobre i loše strane zaslonskih medija i da regulira tržište tako, da nakladnici mogu pripremati nastavnu građu u skladu sa strukom.

✿ Trebaju li roditelji imati utjecaj na to hoće li i koliko dugo njihova djeca biti izložena štetnom djelovanju tableta i mobitela?

■  Problem je u tome da mnogi roditelji nisu svjesni štetne strane pametnih telefona. U 19. su stoljeću, u vinogradskim predjelima Slovenije, roditelji maloj djeci davali malo rakije kad su otišli raditi u polju, da ih ne gnjave. Pametni telefon u rukama trogodišnjaka po mom mišljenju ima sličnu funkciju: umirivanje djeteta i kupnja mira za roditelje, s vrlo sličnim posljedicama kao što bi ih imala duda umočena u rakiju.

Treba stvoriti stanje u kojem je javnost obaviještena o DOBRIM i LOŠIM stranama digitalizacije – a prije svega da se po tom pitanju ne slušaju samo tvrtke koje prodaju tehnološku opremu. Problem ignoriranja tamne strane digitalizacije u obrazovanju ne postoji samo u Hrvatskoj i Sloveniji, već u cijeloj Europskoj uniji. Dio činovnika koji se u Bruxellesu bavi obrazovanjem ponaša se kao da loša strana digitalizacije ne postoji

…….. o O o ………

✿ Moraju li obrazovne vlasti, koje u Hrvatskoj uporno zagovaraju digitalizaciju i kupnju tableta i ostalih digitalnih uređaja, uvažavati stajalište roditelja, budući da, kako prof. dr. sc. Spitzer naglašava, digitalna tehnologija negativno utječe na zdravlje djece?

■  To je stvar vaše, hrvatske rasprave, u koju se nemam pravo miješati. Moj bi savjet bio samo to da treba izbjeći brzopleto odlučivanje, da treba stvoriti stanje u kojem je javnost obaviještena o dobrim i lošim stranama digitalizacije – a prije svega, da se po tom pitanju ne slušaju samo tvrtke koje prodaju tehnološku opremu. Tek tako se mogu zbrojiti plusevi i minusi i na toj osnovi donijeti odluku za koju treba preuzeti i odgovornost; na osobnoj razini svatko za sebe, a na razini države oni koje smo izabrali da je vode. Usput, problem ignoriranja tamne strane digitalizacije u obrazovanju ne postoji samo u Hrvatskoj i Sloveniji, već u cijeloj Europskoj uniji. Dio činovnika koji se u Bruxellesu bavi obrazovanjem ponaša se kao da loša strana digitalizacije ne postoji.

✿ Kakav utjecaj digitalne naprave imaju na čitalačke navike djece i mladih? Jesu li im draži digitalni sadržaji od knjiga i časopisa?

■  Moj je osjećaj da se današnje nove generacije s digitalnim uređajima sužive skoro kao da su oni dio njihova tijela: mnogi se od njih ne odvajaju niti noću, a po njima pišu bez gledanja u zaslon, kao da imaju oči na vršcima prstiju. Zato rasprava o tome što im je draže nije više relevantna, pravo je pitanje hoće li, budući da su u simbiozi sa zaslonima, naći vremena i snagu uma i za čitanje knjiga, onih lakših pa i onih ozbiljnih. Ono što danas mnogi ne razumiju jest to da nam sve znanje svijeta, do kojeg imamo pristup pomoću računala i pametnih telefona, ne pomaže ništa ako su glave prazne. A glave se ne pune putem kabla ili WiFi-ja, nego intelektualnim radom: dobrim, starim čitanjem, učenjem, pamćenjem i vježbanjem. Slično kao što ne mogu pretrčati maraton ako ne treniram, ostat ću budala ako ne čitam, učim, vježbam, mislim… Jer time punim svoje dugoročno pamćenje i usvajam nove riječi i nove koncepte kojima mogu misliti o svijetu oko sebe i stvaram kritičku distancu do svega što nam donose zasloni telefona. Jedna je od velikih iluzija mnogih digitalnome sklonih školskih reformatora i naivnih roditelja da će svi takvi napori u digitalnom okruženju nestati i da su nepotrebni, jer je sve znanje nadohvat ruke: ako prevlada takvo shvaćanje učenja, ljudi budućnosti lošije će od svojih roditelja razumjeti ekonomske, kulturne i političke faktore koji utječu na njihove živote s jedne strane i vlastite emocije s druge. Ukratko, takvo razumijevanje obrazovanja povećava, a ne smanjuje mogućnosti da će ljudi budućnosti biti nemoćne žrtve misli i emocija kojima će u njihovoj intimi manipulirati poduzeća kao što je Cambridge Analytica. Moja je prognoza zbog toga da će u nekoj ne baš sretnoj budućnosti zasloni možda vrijeditri kao nešto za običan puk, a papir će biti za gospodu. Kad se odlučuje o reformama obrazovanja, treba uzimati u obzir i takve dvojbe.

✿ Što mislite o stanju društva u kojem smo uvjereni kako moramo imati najnovije i najskuplje uređaje?

■  Odgovorit ću na neobičan način: budući da živimo u kapitalističkom, tržišnom društvu, takvo je stanje uobičajeno. Alternativa tome nekad je bio socijalizam, koji nije funkcionirao, što oni stariji s malo sjećanja dobro znaju; nove alternative još nema. Još je jedna od ironija našeg vremena ta da najviše onih koji znaju izbjeći marketinške i tržišne pritiske ima među bogatima i obrazovanima, dakle među elitom, koja od takvog sustava kakav imamo sad ima najveću korist. Bogati ili obrazovani negdje su drugdje, ne u trgovačkim centrima.

✿ Brojni su roditelji tijekom božićno-novogodišnjih blagdana djeci kupovali upravo takve digitalne naprave, mobitele. Ako znamo koliko je pretjerana upotreba takvih naprava štetna, koliko je pogrješno što se roditelji odlučuju za takve poklone?

■  Kao roditelj moram vam reći da su to i za mene često bile teške odluke, prije svega zato što će djetetu prijetiti društvena izolacija ako ga ostavimo bez naprave koje imaju svi njegovi vršnjaci. Ali, ako dijete živi s roditeljima koji se znaju odvojiti od telefona, koji nisu opsjednuti brendovima, čitaju knjige, odlaze u kazalište i posjećuju izložbe te aktivno provode vrijeme u prirodi ili se bave sportom, pa još o svemu tome razgovaraju s djecom, onda će i dijete biti na dobrom putu da ne postane zaslonski ovisnik i da ne bude samo još jedna nemoćna karika u lancu potrošnje. A prije svega, kod digitalne tehnologije potrebna je i roditeljska kontrola. Desetogodišnjak koji provodi sve večeri sam u svojoj sobi s telefonom na dobrom je putu u depresiju.

✿ Koja je donja granica kod djeteta za dopuštanje uporabe nekih od digitalnih uređaja?

■  Na to pitanje ne postoji znanstveno nedvosmislen odgovor. Sam bih zbog grafomotorike, mogućih problema s očima, na koje upozoravaju ozbiljna europska, američka i kineska istraživanja, i kognitivnih razloga tu granicu postavio na 12 godina. Nekako u to doba i pritisak vršnjaka postaje tako jak da mu je teško odoljeti. A vjerujem i to da bi javne zabrane takvih stvari bile kontraproduktivne, čak i idiotske. Važno je prije svega da roditelji znaju u kakve rizike ulaze kada djetetu u ruke daju telefon, slično kao treba znati rizike koje donose prejedanje, pušenje, alkohol ili opsesivna kupnja. Neki će imati petlju i znat će živjeti bez takvih ili onakvih ovisnosti, a drugi…

✿ Mogu li znanstvenici utjecati na pozitivno mijenjanje roditeljskih navika? Je li znanost dovoljno glasna da roditelji shvate kako su ekrani štetni za njihovu djecu?

■  To je teško pitanje, pogotovu u vremenima sklonima lažnim vijestima i predrasudama. Kako očekivati da će u vremena, o kojima neki vjeruju da je holokaust izmišljotina ili da zemlja nije okrugla, većina ljudi shvatiti da zaslonski mediji imaju i tamnu stranu, o kojoj govore znanstveni podatci? I kako recimo ljudima objasniti da tehnološke tvrtke na nama zarađuju mnogo više nego mali nakladnici udžbenika koji su u našim krajevima često shvaćeni kao oličenje kapitalističke pohlepe? Nemoguća misija… Unatoč svemu, još sam optimist: malo pomalo i jednog će nas dana biti dovoljno da napravimo razliku.

✿ Što bi bio bolji izbor za poklone od toga? I zašto?

■  Koliko god to otrcano zvučalo, najbolji je poklon djeci za blagdane da ih provedu u okolini u kojoj se dobro osjećaju. Sve ostalo dolazi kasnije.

✿ Bi li neka edukativna i kreativna knjiga bila najbolji poklon za dijete u osnovnoj školi? Što sa srednjoškolcima?

■  Apsolutno je to dobar poklon, i zbog toga što djeci treba pokazati da postoje alternative satima provedenima s telefonima. A takav će dar biti još bolji ako netko tko je djetetu blizak čita i zna s njim razgovarati o onome što je pročitano.

✿ Može li naposljetku knjiga, kao tradicionalni papirnati medij, uopće preživjeti borbu s tehnologijom?

■  Apsolutno. Medij koji ima 2000 godina tradicije s obzirom na format i 500 godina tradicije umnožavanja tekstova tiskom neće nestati jer je nekoliko kalifornijskih hipija uspjelo napraviti globalnu medijsku revoluciju. Možda se ova usporedba nekome neće sviđati, ali knjiga je slična kršćanstvu, s kojim je preko formata kodeksa tijesno povezana: kršćanstvo je u suvremenim društvima možda manje važno nego što je bilo prije 100, 200 ili 500 godina i mnogi ga shvaćaju manje ozbiljno nego nekad, ali još je tu. I knjiga će možda u budućnosti imati manje čitatelja nego što ih je imala prije 50 godina, ali neće nestati; još više, vjerujem da će biti medij intelektualne elite, slično kao što je to bila velikim dijelom svoje povijesti. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Branko NAĐ ]