… i, naravno, u tom sam razdoblju bila nebrojeno puta aktivni sudionik obrazovnih promjena koje su pompozno najavljivane kao spasonosne te su isto tako netragom nestajale.

I ova bi godina trebala biti prekretnica u obrazovnom sustavu RH.

Svi mi, koji smo implementirani u sustav, svjesni smo nužnosti promjena. Djeca su nam nevesela, deprimirana, zabrinuta. Vlada sumanuta utrka za ocjenama, roditelji su frustrirani jer ih brinu upisne kvote, ljutiti su na učitelje, kao da njima i nama nije isti krajnji cilj: „Dobrobit djeteta!”

O animozitetu društva prema nama, sada ne bih.

Dakle, svi koji smo na ovaj ili onaj način dio obrazovnog sustava osjećamo njegove manjkavosti i rigidnost.

Nesporno, promjene su nužne, svjesni smo toga da su nam djeca zatrpana obiljem informacija, da se od njih traži samo odličnost. Djeci smo oduzeli mogućnost za maštanje i kreativnost. Djeca su u školi zaposlena, s punim radnim vremenom.

A učitelji?

Od nas se traži kreativnost u poučavanju, a zatvorilo nas je u virtualne učionice i pretvorilo u vrhunske administratore koji se guše u papirima.

EVO KAKO TO IZGLEDA U ŽIVOTU HRVATSKOG UČITELJA/UČITELJICE.

Počnimo od rokovima određenog planiranja, programiranja, kurikul[um]a, ishoda, izvannastavnih aktivnosti, dopunske, dodatne nastave, građanskog i zdravstvenog odgoja, kriterija ocjenjivanja, vremenika pisanih provjera [molim gripu i snijeg da mi ne osujete planirano!].

Gdje sam ono stala?

Aha, prilagođeni program, individualizirani odgojno-obrazovni pristup, pravilnici, suglasnosti, potpisi, propis, spisi [nastavi niz…].

Evo još jedna novost u mom životu, a zove se e-dnevnik. Postao je punopravni član moje obitelji, samo moram paziti da ga ne povrijedim gr[j]eškama.

Hipersenzibilan je.

Dogodio mi se [zasad] jedan previd koji sam slučajno uočila, ali već je bilo kasno za korekciju. I što sad? Tu je joker zovi, moja administratorica, draga ljubazna kolegica, koja uzgred budi rečeno nikad ne spava. Uvijek je online. Mi smo se malo dopisivali putem maila [a nego kako?] i gr[j]eška je uklonjena u 23:30.

Hvala, draga!

Sutradan, nakon uspješno odrađenog dana u razredu i ostvarenih ishoda, krećem kući. Putem susrećem kolegicu iz Škole za život. Ne djeluje mi uopće životno, ima tamne podočnjake, blijeda je. Kaže da je školskim obvezama okupirana cijeli dan, ali i dobar dio noći.

Pitam je kako je, a njoj se otme samo jedan duboki aaaah!

Dolazim kući, sjetim se da mi je godišnjica braka. Suprug mi je poklonio prostiranje rublja. Koji divan poklon, mogu odmah u kuhinju. Zauzimam borbeni položaj uz štednjak. Želim pripremiti nešto posebno. Čitam recept: na maslinovu ulju zažutiti jedan veliki crveni luk. Dok se dimi, ja palim svoje osobno računalo, treba ažurirati podatke u e-dnevnik. Jednom sam to pokušala u razredu, dok su moji klinci imali pisanu provjeru, ali pokušaj je bio neuspješan.

Čim su djeca vidjela da sam im okrenula leđa [baš sam nepristojna] i uključila računalo, osjetili su se indisponirani i počeli su dolaziti do mene jedan po jedan, tražeći dodatna pojašnjenja nekih zadataka, iako sam im sve lijepo objasnila. Naravno, shvatila sam poruku i isključila se.

Dakle, i to ćemo raditi kući.

Odjednom do mene dopre miris zagorenog luka. Opssss! Zaboravih na ručak!

Joooj, što ću sada?!

Sjetim se i podgrijem ostatke ostataka od jučer. Na pamet mi padne Zdravstveni odgoj i tema o zdravoj i raznovrsnoj prehrani. Koja dosljednost! Sutra ću se više potruditi. Časna riječ, mužiću!

Dobijem mail o novoj trosatnoj online edukaciji. Hoću li? Naravno, kakvo pitanje. Sutra ujutro palim motore i krećem na edukaciju. Edukatorica je simpa. Kaže da ćemo dobivati značke ako budemo dobri i marljivi.

Eto novog hobija, skupljanje značaka.

Ja sam sklonija bila skupljanju salveta, ali tko te pita. Edukatorica hvali ovakav način komunikacije, jer možeš izmjenjivati ideje s kolegama diljem Lijepe Naše. Ja sam sklonija kavici s mojim kolegicama.

Volim gledati ljude u oči dok razgovaram. Volim vidjeti bore smijalice koje se pojave uvijek kad prepričavamo školske zgode.

Ne želim virtualne susrete!

Želim se družiti s ljudima, dijeliti radost uspješnih ostvarenja u radu s djecom ili tugu zbog životnih nedaća kojima svi podliježemo. „Ništa mi neće ovi dan pokvarit. Šušušuap…”

Webinari, seminari, edukacije, predavanja, online učilice.

Moram biti u tijeku, moram biti informirana. Treba biti otvorenog uma i redovito uzimati ginko, da sve popamtiš.

Godine „činidu” svoje, reka bi Meštar iz Velog mista.

Sjetih se, ah, da!

U vremeniku sam naznačila skorašnju provjeru iz matematike. Još ću samo to. Sjedam smišljam zadatke, pišem, printam. Suprug me doziva. On bi palačinke. Pa zamislite samo, koja ideja. Pa napravi ih sam! I ja bih molila dvije sa džemom.

Mi smo ravnopravni, pozivam se na Istanbulsku konvenciju.

Već mi suze oči [velika dioptrija i nedavna ruptura retine]. Pokušavam ustati, ali jaooo! Ukliještilo me, opet moja leđa. Mila majko, pa tek mi je 58! Sa čežnjom gledam u krevet.

Iz dnevnog boravka dopire špica TV dnevnika. Dragi gledatelji, večeras su s vama Romina Knežić i Petar Pereža.

Eee, sa mnom sigurno nećete biti. Ne dam se ja tako lako uvući u politikanstvo. Znam ja svoje prioritete. Ma, da ipak malo škicnem. Razmišljam, još samo moram pripremiti listiće za medijsku kulturu, skinuti filmić i još, i još…

U knjizi koju bezuspješno pokušavam već mjesec dana pročitati nailazim na pojam „majmunski um”. To je ono kad ti misli skaču s grane na granu i dodiruju desetke zamisli u minuti. Ova knjiga mi izgleda kao moja biografija. Treba, naučiti vladati svojim mislima, motriti ih, nadzirati, ne dopustiti da se nezdrave misli sidre u nama. Lako reći!

Stigliiii tableti. Reforma uzima svoj zamah. Napokoon!

Navalite prvaši.

Nema veze što ne znate obrisati nos, vezati vezice, dodati loptu, držati olovku. Uostalom, što će vam olovka? Imate tipkovnicu.

U svom intelektualnom promišljanju posjedujem dozu skepticizma i pragmatičnosti, iako se u doba moga školovanja nije preferiralo kritičko mišljenje.

Vi drage kolegice i kolege, budite spremni na cjelodnevnu posvećenost poslu [ja bih uvela celibat u prosvjetu], budite kreativni, empatični, entuzijasti [nije u šoldima sve], razumni, pametni, nadasve etični, uvijek vedri i nasmijani. I naravno, skupljajte značkice na Loomenu!

Samo obuzeti novom sladostrašću prikupljanja značkica ne zaboravimo pritom da su nama prioritet uvijek djeca, ne dopustimo nikome da nam ukrade radost poučavanja uz živu riječ. A računalo? Neka bude tu negdje, ne mogu i ne želim zanemariti njegovu važnost, ali ni zaboraviti da nam je ono samo jedan od alata prema postizanju cilja.

Treba razlikovati pojmove: imati kompjutor i biti kompjutor.

Razlika je golema. Nekako mi se čini da se svi pomalo pretvaramo u robote lišene emocija. A onaj veseli grleni smijeh u našoj zbornici zamijenio je muk i po koja štura kurtoazna rečenica.

• Gdje je nestao učitelj? Što se s njim dogodilo?

Evo, na pamet mi pada još jedna misao. Hoće li se značkice stečene na Loomenu oduzimati i vraćati kad načinimo propuste u radu s djecom? Tko će to vrednovati i po kojem kriteriju?! Dan i dalje traje 24 sata, a od nas se traži sve više i više virtualnih aktivnosti, a sve smo manje i manje posvećeni djeci. To me frustrira i čini nezadovoljnom, jer ja sam prije svega – učitelj.

Romina Knežić i Petar Pereža odjavljuju dnevnik. Vrijeme je za spavanje. Budite s nama i sutra! A ja sam do daljnjega – off!

…………………………….

Lj. J. [svaka sličnost s Ljubinkom JELASKOM je namjerna], OŠ „Split 3”, Split

….

Učiteljica sam razredne nastave. Imam 35 godina prosvjetnog staža, u svojim početcima radila sam devet godina u otežanim uvjetima u selima Dalmatinske zagore. Taj me rad oplemenio i tamo sam stekla vrijedno iskustvo koje me oblikovalo kao čovjeka i učitelja. Već 26 godina djelatnica sam Osnovne škole „Split 3” u Splitu. To je velika gradska škola koja i u 21. stoljeću ima nastavu organiziranu u tri smjene i unatoč tome postiže izvanredne rezultate na natjecanjima. Imam status učitelja savjetnika, trenutačno sam učiteljica drugašima. I dalje me rad s djecom nadahnjuje, ispunjava i veseli, ali isto tako mislim da kao intelektualac moram progovarati i kritički promišljati o aktualnostima u obrazovanju, o dobrim i lošim stranama našeg posla, a sve radi prosperiteta, boljitka i uklanjanja predrasuda o učiteljima.