DR. SC. GORAN ŠIMIĆ, HRVATSKI INSTITUT ZA ISTRAŽIVANJE MOZGA

Mladima koji se često koriste digitalnim uređajima slabi pamćenje

ponedjeljak, 21. siječnja 2019.

Goran ŠIMIĆ redoviti je profesor na Medicinskom fakultetu zaposlen na Zavodu za neuroznanost Hrvatskog instituta za istraživanje mozga i po mnogima možda naše najjače ime iz neuroznanosti.

Mladima koji se često koriste digitalnim uređajima slabi pamćenje

Dugi se niz godina bavi istraživanjem mozga, anatomijom i kliničkom anatomijom. Izlagao je na brojnim znanstvenim skupovima, autor je ili suautor više od 70 znanstvenih radova, a njegov rad na području demencije i Alzheimerove bolesti prepoznat je i cijenjen u međunarodnim krugovima.

Ipak, već su i sad mala djeca vrlo često u doticaju s mobitelima i tabletima. U javnome prijevozu ili raznim čekaonicama roditelji često djeci daju neku napravu s ekranom, da budu mirna i dobra. Koliko je to pogrješno?

– Mislim da to sigurno nije dobro i potrebno je o tome raspravljati mnogo više i opširnije nego što imamo prilike. Srećom, nedavno se i kod nas pojavila knjiga dr. Manfreda Spitzera, koji je među prvima primijetio da što više mladi i djeca upotrebljavaju digitalne pomoćnike i pametne telefone to više slabi razvitak mozga i kognitivnih sposobnosti. Te ide u drugom smjeru, gdje se pojačavaju živčane mreže koje su bitne za dijeljenu pozornost i usmjeravanje pozornosti, a manje za dubinsko promišljanje i rješavanje zadataka. Postoje znanstvena istraživanja koja pokazuju da mlađe osobe koje češće upotrebljavaju digitalne uređaje imaju oslabljeno kratkoročno pamćenje, s vremenom i dugoročno. A to se održava i na cijeli niz drugih fizioloških funkcija, na poremećaje spavanja i sna. Dakle, bezbroj je posljedica koje su nesagledive.

Sami učitelji, pa čak i oni koji predaju informatiku, primjećuju da je cijela reforma odnosno digitalizacija našeg školstva zapravo skrivena prodaja računalne opreme.

– Tako kažu, no ne bih znao ništa o tome. Ali pravila marketinga nisu ona koja bi trebala vladati u obrazovnome sustavu. U obrazovanju bi trebalo odabirati rješenja koja su najbolja za djecu. A do tih rješenja treba doći međusobnim razgovorom svih dionika – učenika i njihovih roditelja, nastavnika i resornog ministarstva.

Kad smo već spomenuli poklone, što bi bio bolji izbor od mobitela i raznih drugih tehnoloških čuda?

– Imate bezbroj mogućnosti. Postoje didaktičke igračke iz područja tehničke kulture, koje mnogo više razvijaju fluidnu inteligenciju i pružaju neograničen broj mogućnosti za razvitak kreativnosti kod djece. Znači, nije nužno imati najskuplji i najnoviji uređaj da bi dijete bilo kreativno i maštovito.

Koliki utjecaj nove tehnologije imaju na društvene vještine i emocionalna stanja djece i mladih?

 

– I u tome segmentu postoje znanstvene publikacije stare devet, deset godina koje pokazuju da digitalne naprave kod djece otupljuju sposobnost empatije, uživljavanja te razumijevanja namjera, intencija i osjećaja drugih osoba. Slične posljedice na djecu ima i igranje agresivnih igrica. U duljem razdoblju takve igrice stvaraju latentnu agresiju, koja nije odmah vidljiva, ali se testiranjem može otkriti da ta djeca imaju veći stupanj prikrivene agresije i da ih je teško dozvati, nagovoriti na uobičajene aktivnosti, normalnu ljudsku komunikaciju. Ako se mnogo vremena provodi uz digitalne sadržaje, umanjuju se društvene vještine, oslabljuje grafomotorika. Umanjuje se sve ono što je nekad naše djetinjstvo činilo djetinjstvom i zbog čega su se mozgovi djece tih generacija razvili onako kako su se razvili, izravnim kontaktom. Društvene vještine također se uče izravnim kontaktom. Učenje je cjeloživotni proces i ako bilo kad u nekom stadiju tog razvitka nastane problem, onda je dvostruki izazov vratiti razvitak djetetova mozga na pravi put. Za sve ono što se nauči loše potrebno je najmanje toliko vremena da se vrati ili ispravi. Stoga su posljedice digitalizacije današnjeg društva nesagledive. Mi ih pokušavamo sagledati i kontrolirati, ali čini se da je to proces koji napreduje bez kontrole, jer njime upravljaju marketinška pravila, a ne znanstvene činjenice i podatci koji su izašli iz brojnih ispitivanja negativnih fenomena.

Zašto roditelji toga nisu svjesni? Tko bi ih na to trebao upozoriti?

– Odgoj nije laka stvar. U odgoj djeteta treba uložiti trud, energiju i treba svakodnevno raditi na tome. Svi na neki način snosimo dio odgovornosti za takvo stanje. Prepustiti dijete samo sebi, s nekim digitalnim uređajem, da bi se dobilo vlastito vrijeme, opet možda na nekom digitalnom uređaju – to je potpuno nehumano i loše ponašanje. Jer s vremenom raste taj jaz između djece i roditelja, ali i djece i učitelja. Pogrješno je misliti da se uz pomoć digitalnih medija može sve naučiti i da učitelji nisu potrebni. Baš suprotno. Učitelj treba djetetu objasniti kontekst, raditi s njime na primjerima, u svakodnevnoj praksi. A mnogo znanja i stavova prenosi se i neverbalno. Stoga to ne možemo dovoljno naglasiti – učitelj je nenadoknadiv, nenadomjestiv nekim digitalnim pomagalom. Postoje razni roboti, umjetna inteligencija, koji su potpuno bezlični, nemaju nikakve ljudske osobine. Čak i kad se napravi model robota koji sliči ljudima, to su i dalje depersonalizirani računalski programi koji ne mogu zamijeniti pravu majku, pravog nastavnika, pravog prijatelja… Stoga se ne urušavamo samo kognitivno, nego se razvija cijeli spektar i emocionalnih problema kao posljedica prekomjerne upotrebe digitalnih tehnologija.

Postoji li način prevencije takvih problema koji su se nadvili nad našim mladim generacijama?

– Najbolji je način liječenja spriječiti da se nešto dogodi. A to ne ćemo spriječiti ako zabranimo te uređaje, nego ako osmislimo kako se, kad i koliko njima koristiti. Tako da umanjimo sve čimbenike koji utječu na njihovo prekomjerno korištenje.

Djeca očito mogu postati ovisna o digitalnim sadržajima i toga je sve više. Što nam je činiti kad se to dogodi?

– Ovisnost o digitalnim uređajima vrlo je stvarna i prisutna. Snimke dobivene funkcionalnom magnetskom rezonancijom pokazuju obrazac aktivnosti u mozgu koji je vrlo sličan kao i kod prave ovisnosti, o takozvanim pravim drogama. Kad se to dogodi, onda je potrebno liječenje kao i s takozvanim pravim ovisnikom. 

Na koliko bi djetetu u dobi od sedam, osam godina trebalo ograničiti vrijeme provedeno na mobitelu, laptopu, tabletu ili pred televizorom, a koliko onome od 10 do 12 i starijem?

– Prema preporukama Američke pedijatrijske akademije od 21. listopada 2016. godine, djecu stariju od šest godina trebalo bi se stalno nadzirati te pratiti koliko će vremena provoditi pred ekranom kako im to ne bi smanjilo količinu fizičke aktivnosti i socijalnih interakcija.

Koja je donja granica kod djeteta za dopuštanje uporabe nekog od digitalnih uređaja?

– Djeca mlađa od dvije godine uopće se ne bi smjela služiti nikakvim ekranima, a ona u dobi od dvije do šest godina najviše sat vremena dnevno, pod uvjetom da se radi o visokokvalitetnim i provjerenim sadržajima.

Brojna su inozemna istraživanja koja upozoravaju na pogubne posljedice pretjeranog korištenja digitalne tehnologije. Koje su posljedice najteže?

– Posljedice su individualne i različite, ali općenito se može reći da su teže što je stupanj pretjeranoga korištenja digitalnih tehnologija veći, a osoba mlađa. Neke od posljedica su kratkovidnost, poremećaji spavanja, pretilost, smanjenje sposobnosti usmjerene pozornosti, kratkoročnog i dugoročnog pamćenja, induktivnog zaključivanja i dubinskog razmišljanja, samostalnog planiranja i izvršavanja zadataka, kao i regulacije emocija i suosjećanja prema drugim osobama te povećana latentna agresivnost.

Ima li sličnih istraživanja u Hrvatskoj? Kakvi su rezultati odnosno što je utvrđeno?

– Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba i Hrabri telefon proveli su 2013. godine istraživanje o tome koliko vremena i uz koje rizike djeca provode na internetu i Facebooku. Radilo se o reprezentativnom uzorku od 1489 djece iz svih područja Hrvatske u dobi od 11 do 18 godina. Rezultati su nedvojbeno pokazali da su djeca koja su na Facebooku provodila više od tri sata dnevno imala lošiji školski uspjeh i znatno više emocionalnih i ponašajnih poteškoća.

Što može pomoći djetetu koje je pretjeralo s korištenjem računala, tableta, mobitela i slično? Je li to fizička aktivnost, treba li pojačati sportske aktivnosti, druženje s vršnjacima umjesto s mobitelom?

– Pretjerano korištenje digitalnih tehnologija pretvara dijete u pasivnog promatrača, ali nije smisao na silu sprječavati određeno ponašanje koje nam se čini nepoželjnim, budući da će se time postići suprotan učinak. Potrebno je uočiti koji su uzroci do nepoželjnog ponašanja doveli i onda djelovati u smislu uklanjanja ili smanjivanja utjecaja tih uzroka. Za normalan razvoj mozga djeteta ne smije se zanemariti važnost kretanja, boravka u prirodi, sporta, hobija, odmora, druženja s vršnjacima i igara. Važnije je od tehnologije poticajno okruženje za razvitak sposobnosti izražavanja, komunikacije i kritičkog razmišljanja te iskustveno učenje, primjerice kroz praktičan rad rukama radi razvitka grafomotorike. Jedna je od najvažnijih grafomotoričkih aktivnosti kod djece učenje pisanja pisanih slova.

Mogu li i kako u tom procesu pomoći roditelji?

– Američka pedijatrijska akademija roditeljima preporučuje u obiteljima isplanirati, odnosno rezervirati vrijeme i prostorije bez stalnog utjecaja digitalnih medija – elektroničke pošte, društvenih mreža i ostaloga. Budući da djeca uče ono što vide, roditelji to najprije trebaju pokazati svojim primjerom, što također često nije slučaj. Smatram da je upotreba elektroničkih imenika u školama oslabila još jedan važan vid komunikacije, a to je komunikacija između roditelja i nastavnika. 

Što mislite o najavljenoj digitalizaciji hrvatskih škola?

– Digitalizacija ne može zamijeniti tradicionalne metode učenja i poučavanja. Stoga ona treba biti vremenski ograničena i pod stalnim nadzorom nastavnika.  

Zašto se digitalizacija doživljava kao toliki napredak? Zašto se ljude koji u njoj svjesno ne žele sudjelovati često smatra nazadnjacima?

– Potrebno je određeno vrijeme da se nakon početnog oduševljenja nekom novom tehnologijom kritički sagledaju sve njezine pozitivne i negativne strane. Na početku se uobičajeno obraća pozornost samo na pozitivne aspekte, a tek nakon skupljanja dovoljno iskustva bolje se uočavaju i negativni ishodi.

Zašto se odjednom smatra da će uvođenje digitalnih tehnologija takozvanu tradicionalnu školu, koja je ishodište svoga znanstvenog napretka, uključujući digitalizaciju, pretvoriti u takozvanu školu za život?

– Termin škola za život izvrsna je krilatica koja ponajprije podsjeća na pozitivne aspekte digitalizacije i nove kurikulume. Smatram da su djeca ionako i izvan školskih aktivnosti previše pred ekranima te bi škola trebala uključivati mnogo više od digitalizacije i učenja činjenica, primjerice učenje o vrijednostima za život. Vrijednosti se u velikoj mjeri usvajaju od učitelja neverbalnom komunikacijom putem sustava zrcalnih neurona odnosno oponašanjem, što nije moguće postići putem beživotnih ekrana. Štoviše, povećana upotreba digitalnih tehnologija smanjuje taj odgojni aspekt obrazovanja pa je sve manje ljudske povezanosti između učenika i učitelja. Posljedice su rastuće nezadovoljstvo nastavnika i rastuća latentna, a sve češće i manifestna agresivnost učenika. Umjesto da učitelj sasluša i razumije učenika i njegove potrebe, on grca u egzistencijalnim problemima. S druge strane, umjesto da se učenik pouzda u dobre namjere i pomoć učitelja u vlastitom sazrijevanju i razumijevanju svijeta oko sebe, biva prepušten ekranu koji ga ne može saslušati i pomoći mu riješiti probleme s kojima se susreće. Stoga, iako je dobro ulagati u nastavna pomagala, mnogo je važnije ulagati u učitelje, kako u njihov status i materijalna prava tako i u njihovo usavršavanje. Osobno smatram da je potrebno značajno popraviti i ulaganja u dvorane za tjelesni odgoj, sanitarne čvorove te subvencioniranje obroka za djecu roditelja slabijega imovinskog stanja. Kako će dijete razviti zdrave navike ako nema redovite tjelovježbe, daske na zahodskoj školjci i zdravog obroka? Zdrav duh razvija se u zdravom tijelu.

Koji bi kriteriji trebali, mogli ili morali biti polazište za digitalizaciju obrazovanja?

– Svjedoci smo globalne digitalizacije koja mijenja cjelokupni način života. Kako su njezini negativni aspekti najizraženiji kod djece, digitalizacija obrazovanja vrlo je osjetljivo pitanje pa ga je potrebno pomno razmatrati i pratiti, a promjene oblikovati prema rezultatima znanstvenih istraživanja te ih uvoditi oprezno i postupno. Na svom nedavnom predavanju u Zagrebu održanom u povodu izdavanja njegove knjige Digitalna demencija na hrvatskom jeziku profesor Manfred Spitzer rekao je da od oko 2500 do sada objavljenih znanstvenih istraživanja o utjecaju digitalizacije na obrazovanje ne postoji nijedna u kojoj su pozitivni ishodi bili ukupno jednaki ili veći od negativnih. Također je pokazao usporedbe na globalnoj razini koje upućuju na negativnu korelaciju između ulaganja u digitalizaciju obrazovanja i obrazovnih ishoda, npr. putem PISA testiranja. Navedenoj negativnoj korelaciji najviše pridonose Australija, Sjedinjene Američke Države, Francuska i Njemačka. 

Što bi uopće trebala biti svrha digitalizacije obrazovnog sustava? I sami spominjete istraživanja koja pokazuju da korištenje digitalnih sadržaja i uvođenje računalne opreme u nastavni proces zapravo ima suprotan učinak na ishode učenja i rezultate.

– Točno. Pritom treba posebno imati na umu da rezultati objavljenih istraživanja jednoznačno pokazuju da je suprotan učinak veći kod inače slabijih učenika, odnosno negativni aspekti digitalizacije imaju pogubniji učinak na učenike za koje već znamo da su im sposobnosti praćenja i učenja slabije.

Tko u današnjem svijetu odlučuje o digitalizaciji obrazovnih sustava? Znanstvenici? Pedagozi, psiholozi? Političke elite ili stranke? Tehnološke industrije i proizvođači računalne opreme?

– O tome bi glavnu riječ trebali imati profesori i znanstvenici. Parafrazirajući dr. Spitzera, tu se ne radi ni o kakvom aktivizmu, sukobu ideologija ili jeftinoj dnevnoj politici, nego o činjenici da s jedne strane imate nekolicinu najmoćnijih svjetskih tvrtki i sve one uključene u lanac njihova profita, a s druge dobrobit i budućnost naše djece.[ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Razgovarao Branko NAĐ ]

Vezani članci
Školski portal: Zakoni dobri, provedba slaba i neujednačena

Zakoni dobri, provedba slaba i neujednačena

Kada se mijenjao svjetski poredak, padao Berlinski zid i rađao…

Školski portal: Odbacuju domaću zadaću na mjesec dana i umjesto nje čine plemenita djela

Odbacuju domaću zadaću na mjesec dana i umjesto nje čine plemenita djela

Isto tako, unatoč dokazima da mala djela humanosti mogu „zaraziti”…

Školski portal: Moskovski pristup samo je posložio dijelove slagalice u skladnu viziju obrazovnog sustava

Moskovski pristup samo je posložio dijelove slagalice u skladnu viziju obrazovnog sustava

[Piše Andreas SCHLEICHER, ravnatelj Uprave za obrazovanje i vještine OECD-a]…

5+ klub
Stručni skupovi Školske knjige
Slovopis
e priručnik
Preuzimanje digitalnih udžbenika
Preuzimanje višemedijskih materijala
Preuzimanje višemedijskih materijala za srednju školu
E-priručnik Tehnička podrška
Lente vremena
Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

...nego su odlučili provesti revoluciju svojeg…

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto je važna dinamička akomodacija i…

Nadahnjujući citati o učiteljima

Nadahnjujući citati o učiteljima

Dan učitelja, koji slavimo 5. listopada,…