Moja prijateljica Irina NIKOLAJEVNA počela je raditi u školi sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća. Napustila je poučavanje, jer su joj roditelji ostali bez posla, a učiteljska plaća u provinciji 1994. godine iznosila je 85 rubalja. Za usporedbu, toliko je koštala i vožnja trolejbusom u gradu.

Irina se doškolovala, radila je na radiju, televiziji, u novinama, časopisima. Preselila se u drugi grad, vrijeme je prolazilo i pokazalo se da u novinarstvu rijetko zapošljavaju ljude starije od četrdeset godina. A škola je tu, u susjedstvu. „Zašto se ne vratite u školu?” I vratila se. Ali, ispostavilo se, škola više nije ista.

Razlog leži u tome što je učitelj ostao bez ijedne mjere kojom bi kaznio odnosno disciplinirao učenika: ne smije zaključivati negativne ocjene, ne smije istjerati učenika iz razreda, a ponavljanja nema.

Učiteljici je prvi šok nakon povratka u razred bila nekontrolirana buka i žamor dječjih glasova. Neprestano opravdavanje zbog zaboravljenih bilježnica i udžbenika te prepirke s učiteljem, držeći pritom mobitel u ruci. Osim toga, djeca se vole žaliti na učitelje, a za učenje su prelijeni.

Takva djeca dolaze u školu tek izazivati učitelje i hvatati ih u „klopku”. Dok je radila na televiziji i radiju, skandali s roditeljima koji su prikazivani u televizijskim emisijama toj su se učiteljici povratnici učinili čudnima. Kolege novinari možda ne razumiju da su svi ti skandali rezultat namjernog ponižavanja učitelja samo radi provokacije. „Jedan izaziva, drugi snima mobitelom”, kaže. I odmah dodaje: „Nekažnjavanje takvih postupaka opasno je za državu.”

Ako ne postoje disciplinske mjere za takve postupke, obrazovanje i odgoj gube smisao. Nastavnicima je potrebno dodijeliti poseban status.

………………

NAPOMENA

• RUSIJA: Mel.fm – portal posvećen obrazovanju i odgoju.
• Izvor: mel.fm