To uključuje snimanje sramotnog i nezakonitog ponašanja na mobilne telefone i njihovo objavljivanje na internetu te tragične posljedice virtualnoga zlostavljanja.

Započet ćemo stavljanjem donošenja odluka u ispravan povijesni kontekst. Ljudi su skloni pogrešnom donošenju odluka otkad hodaju zemljom. Bilo da je riječ o blagoj gluposti, kao što je neprimjeren komentar koji će vas osramotiti, ili o činu idiotizma koji okončava karijeru poput vrijeđanja nadređenih zbog sitnice, donošenje loših odluka odlika je svojstvena ljudskom rodu.

Zašto nismo evoluirali u bolje donositelje odluka nakon eona pogrešnog odlučivanja? Jer tek trebamo ovladati svojim osnovnim nagonima i nesvjesnim potrebama i nesigurnostima kao pokretačima loših odluka. Također, nismo u stanju izbjeći utjecaj bezbroj kognitivnih zabluda (selektivna pozornost, racionalizacija) koje zamagljuju objektiv našeg razuma. Sve su se te sile urotile kako bi nas spriječile da prikupimo dovoljno informacija, učinkovito ih analiziramo i koristimo se njima isključivo kako bismo došli do „racionalnih” odluka (drugim riječima, nikad nećemo biti poput Spocka iz Zvjezdanih staza). Sve što sam upravo opisao za djecu vrijedi dvostruko.

Prije najnovijega tehnološkog napretka djeca su imala više vremena izbjeći djelovanje uzrokovano pogrešnim odlučivanjem. Na primjer, kad je tinejdžer ljut na svoju djevojku koja je upravo prekinula vezu s njim, mora napisati pismo ili poruku na papiru, staviti ga u omotnicu, adresirati, staviti u sandučić i čekati poštara. Imao je dakle dovoljno vremena preispitati primjerenost takve akcije.

Djeca su tad imala priliku smiriti se, pričekati savjet prijatelja ili roditelja, preispitati situaciju, razmotriti posljedice, predomisliti se i izbjeći ponašanje koje će ih osramotiti ili čak uzrokovati kaznenu prijavu.

U posljednjem je desetljeću tehnološki razvoj loše donošenje odluka učinio lakšim i opasnijim.

Tehnologija obeshrabruje djecu u pokušaju razmišljanja i promišljanja te potiče djelovanje koje se oslanja na osnovne impulse, emociju i potrebe kao što su ljutnja, strah, potreba za odobravanjem.

Djeca sad mogu mnogo brže provesti u djelo odluku zbog koje će požaliti, vjerojatnije je da će biti uhvaćeni u nepoželjnom činu i biti poniženi pred nemjerljivo većom publikom nego ikad prije.

Cijeli proces loše promišljanje odluke može se odviti u svega nekoliko sekundi putem SMS-poruke ili objave na društvenim mrežama i emitirati milijunskoj publici u samo nekoliko minuta.

Donošenje odluka za djecu nikad nije bilo lakše i brže. Neposredna i kolateralna šteta, u usporedbi s ranijim generacijama, može biti zapanjujuća.

………………

NAPOMENA 

• SAD: Psychology Today – časopis posvećen svačijoj omiljenoj temi – nama samima.
• Izvor: psychologytoday.com