Osim dvogodišnjeg rada u odgojno-popravnom domu u Glini te trogodišnjeg rada na obrazovanju odraslih, bio je skoro dvadeset godina zaposlen na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a još otprilike toliko na Učiteljskom fakultetu. Doktorirao je u području andragoške didaktike, a za svoj je rad prije tridesetak godina upravo na prijedlog andragoške struke dobio i godišnju Nagradu. A andragozi su i supredlagatelji za dodjelu Nagrade „Ivan Filipović” za životno djelo koja mu je uručena sredinom prosinca. Odgojio je generacije učitelja, otvarao im vidike, upućivao ih u još neistražena područja didaktike, andragogije, pedagogije, bio mentor brojnim doktorandima. Iza njega je bogat opus znanstvenih radova, projekata, istraživanja, publikacija, knjiga…

Kako ste doživjeli Nagradu za životno djelo i što vam ona znači?

– Na prvi pogled jednostavno pitanje i može se očekivati jednostavan odgovor: ugodan je to osjećaj! Ali, nije to samo to. Ne može se očekivati takva nagrada s razmišljanjem ‘meni to pripada’ ili ‘ja sam to zaslužio’. Zaslužio si, takoreći, ako to tvoji najbliži suradnici i još neko neutralno strukovno državno tijelo zaključe da si zaslužio. Dakle, ugodan je osjećaj svjedočiti da su tvoji suradnici, kolegice i kolege, bivši studenti, doktorandi prepoznali da si radio više od očekivanog i da si zapažen po nekim originalnim idejama i aktivnostima u području djelovanja – pedagogija, andragogija, školstvo i prosvjeta. Usput, bivši su suradnici predložili da mi se dodijeli i počasno zvanje profesora emeritusa. Ja sam, eto, imao sreću sve to doživjeti i, ne krijem: ugodan je to osjećaj.

Što mislite u kojem ste razdoblju života najviše dali mladim ljudima i koji su od njih najviše trebali vaše znanje, umijeće, stručnost?

– Radio sam na programima odgoja i obrazovanja mladih i odraslih. Didaktiku sam učitelje i pedagoge poučavao tijekom skoro četiri desetljeća. Tu sam, s budućim učiteljima istraživao, otkrivao i učio. Mislim da je to bilo korisno i za mene i za njih. Nisam shvatio da im ja nešto mogu ili trebam dati! Nastojao sam stvarati scenarije i situacije u kojima će sudjelujući, istražujući i djelujući, sami shvatiti što je korisno i kako treba raditi s pripadnicima novih generacija učenika. Zagovarao sam i prakticirao aktivnu nastavu u kojoj budući učitelji uče djelujući, istražujući i otkrivajući – iskustveno. Tako stečeno znanje i kompetencije nose se u život kao samostalno zarađena i neotuđiva svojina.

Pokušavao sam učiteljima i pedagozima pokazati da u školi može, a često i treba, sve biti drukčije negoli jest te da u školi nije ništa zapisano za vječnost. Što sam stariji, to mi je jasnije što se moglo i što se mora promijeniti u didaktičkom području. Prije svega, u osnovnim i srednjim školama ne trebaju učitelji predavači! Za te promjene ne treba velik novac! Treba samo drukčije razmišljati. Ali, napravit će to moji bivši studenti diplomskog i poslijediplomskog studija, suradnici iz znanstvenih projekata koje sam vodio, a u kojima smo zajedno shvatili što u našim učionicama i školama ne funkcionira dobro, gdje su slabe karike. Još uvijek učitelji previše govore i pokazuju, a učenici pasivno sjede, slušaju i gledaju.

Radili ste u ustanovi koja obrazuje buduće učitelje. Kakvo je njihovo obrazovanje? Treba li ga mijenjati i modernizirati i u kojim segmentima?

– Kod nas je na sceni već takozvana enta reforma nastavnih kurikuluma obvezatne škole. Svi imaju ideje što treba mijenjati, napose oni koji su zaposleni na nastavničkim fakultetima, samo ne bi mijenjali svoje kurikulume i modele pripremanja nastavnika za neku novu školu. Svi se trebaju mijenjati samo sveučilišni nastavnici na nastavničkim fakultetima NE!

Ne možemo na paradigmi i modelu školovanja učitelja i predmetnih nastavnika koji je utemeljen prije više od pola stoljeća školovati nastavnike za pripadnike net-generacija, za djecu i mlade koji će živjeti i raditi tijekom idućih pola stoljeća. Tijekom proteklih dvadeset ili trideset godina uočeno je gdje su slabe karike u osposobljavanju i osposobljenosti nastavnika za zadovoljavanje razvojnih potreba učenika tijekom obvezatne osnovne i još uvijek neobvezatne srednje škole. U strukturi silabusa za osposobljavanje nastavnika previše je prevladanih teorija, principa i paradigmi u kojima dominira terminologija iz literature i teorija koje su bile aktualne sredinom prošlog stoljeća. U tom području treba i mora se mnogo toga mijenjati.

Svakodnevno gledamo na televiziji pohvale o pripremi nastavnika za novu školu, a sve se to ilustrira scenama iz učionica koje su uređene po modelu dugo kritizirane frontalne predavačke nastave. Učenici sjede s tabletima računalima u učionici koja je doslovno preslika učionice od prije stotinu godina, u kojoj su učenici ispred sebe, umjesto tablet računala, imali tablice na kojima su pisali osušenim komadićima gline. I scenariji na seminarima za te nove učitelje za novu školu pokazuju da je sve previše utemeljeno prema didaktici koja prikazuje i objašnjava rad učitelja, a premalo je neke nove aktivne, istraživačke i radne nastave u kojoj su učenici aktivniji od nastavnika. Može se i treba mnogo toga mijenjati u modelu i silabusima pripremanja nastavnika za buduću školu, ali su na nastavničkim fakultetima veliki otpori promjenama. Svi se i sve se treba mijenjati osim vlastitog fakulteta. Tako nećemo brzo i daleko napredovati.

Uvijek sam nastojao stvarati scenarije i situacije u kojima će studenti sudjelujući, istražujući i djelujući, sami shvatiti što je korisno i kako treba raditi s pripadnicima novih generacija učenika. Zagovarao sam i prakticirao aktivnu nastavu u kojoj budući učitelji uče djelujući, istražujući i otkrivajući – iskustveno. Tako stečeno znanje i kompetencije nose se u život kao samostalno zarađena i neotuđiva svojina

…………

U fazi smo uvođenja reforme tko zna koje po redu. Jesu li učitelji koji ove godine izlaze ili su prethodnih nekoliko godina izašli s fakulteta spremni za tu reformu? Imaju li dovoljno znanja i kompetencija da bi je mogli provesti?

– Neki jesu spremni, ali je mnogo onih koji nisu. Mnogo je na nastavničkim fakultetima onih koji poučavaju didaktiku, metodiku i psihologiju na prevladanim teorijama i paradigmama. Svakodnevno završavaju nastavničke fakultete i studenti koji ulaze u škole i ondje nalaze suvremenija rješenja i metodičke scenarije od onih koje su naučili i upoznali tijekom studija.

Što mislite o predstojećoj kurikularnoj reformi obrazovanja?

– Nisam je temeljito proučio i neozbiljno bi bilo suditi nečemu što je u fazi eksperimentalne provjere. Barem tako objašnjavaju kreatori i nositelji glavnih aktivnosti. Budući da imam mnogo pitanja i dvojbi, neka mi bude omogućeno i dalje pratiti, promatrati, zaključivati, pitati i kritizirati, baš tako i baš toliko kako su to radili oni koji su pratili moje pokušaje da nešto mijenjam u našoj školi.

Glede konkretnih predmetnih kurikuluma, ne bih se upuštao u detalje, jer nisam stručnjak niti za jedan nastavni predmet, ali kao učitelj i pedagog poznajem osnove svakoga kurikuluma nastavih predmeta obvezatne osnovne škole. Napisani kurikulumi nisu nikakvo jamstvo da ćemo imati nastavu koja će zadovoljiti očekivanja učenika, roditelja i društva. Rješenje i izlaz vidim isključivo u pedagoškom i didaktičkom pluralizmu. Kakva je korist imati dobar kurikulum, npr. za vjeronauk ili povijest, ako neki nastavnik dođe na sat i prodaje tamo ideologiju neke svoje zamišljene političke opcije – stranke, svjetonazora…?

Mnogima nije jasno što je Škola za život. Je li ona uvertira u kurikularnu reformu?

– Kod nas je uobičajeno da svi smatraju da povijest počinje od njih. Tako, nisam čuo niti da je ovaj tim koji predvodi reformske aktivnosti igdje spominjao projekte prijedloga promjena u obvezatnoj školi, koji su nuđeni tijekom proteklih četvrt stoljeća, da je netko kritički prikazao sve te ideje, argumentirano za i protiv, npr. cjelovit elaborat objavljen u vidu knjige koji je izrađen u vrijeme ministarske dužnosti prof. dr. Strugara. I zato namjerno nisam uložio mnogo vremena da proučim silne novoproizvedene materijale koji su nastali tijekom ovog projektno-reformskog razdoblja, ali podsjetit ću na jedan drugi projekt pod imenom takozvane škole za život. Naime, podsjećam na, hrvatskim pedagozima, dobro poznat projekt koji je Ovide Decroly zagovarao u Belgiji početkom prošlog stoljeća, nazvavši ga Škola za život putem života. Njegov je koncept razvijan u kontekstu pokreta i pravaca reformske pedagogije u kojima su posebno zapažene ideje nudili Célestin Freinet – kroz život – za život – kroz rad, Edouard Claparéde – škola po mjeri, Adolphe Ferriére – aktivna škola i mnogi drugi. Tragikomično bi bilo ako među idejnim i konceptualnim voditeljima ovog projekta škole za život postoje oni koji za to nisu znali?

Osobno bih bio oduševljen ako su autori ovoga novoga reformskog projekta upoznali spomenute projekte i pravce te preuzeli vrijedne ideje i didaktička rješenja koji su polazišta za suvremenu konstruktivističku didaktiku.

Kakav je to ustvari eksperiment?

– Čitao sam u mnogo tiskovina i gledao na televizijskim zaslonima scene o navodnom eksperimentu gdje se provjeravaju neke nove nastavne metode. Iskreno, nisam vidio ništa što već negdje ne postoji, što već negdje nisam gledao. Koji je smisao eksperimentirati s nekim nezavisnim varijablama ako je poznato da se to kao tehnološko-didaktičko rješenje primjenjuje u mnogo škola ili država. Ako se, pak to radi da se osposobe nastavnici za rad na neki drugi način u našim uvjetima, onda se to ne može, epistemološki i metodološki, zvati eksperiment. Onda to u metodologiji i didaktici ima neka druga imena o kojima piše u novijoj didaktičkoj, metodičkoj i metodološkoj literaturi, jer pojmovi metodologija i metodika nisu sinonimi! Jedva čekam vidjeti rezultate evaluacije toga što se tijekom protekle dvije godine naziva eksperimentom te metodološka rješenja za evaluaciju tako realiziranog eksperimenta. Izbjegao sam ovaj eksperiment staviti u navodnike, jer ne znam detalje o epistemološko-metodološkim posebnostima nacrta planiranih istraživanja koja su još u tijeku, ali se ipak najavljuje da to na jesen mora funkcionirati u svim školama. A što ako eksperiment pokaže da koješta, ili nešto, ne funkcionira dobro? Je li predviđena i takva mogućnost?

Što bi, po vašem mišljenju, bilo ključno da se hrvatski obrazovni sustav modernizira i da bi zaista bio u funkciji djece i njihove budućnosti?

– Školu čine ljudi! Tu mislim, prije svega, na djecu i učitelje. Nije zanemariva ni uloga roditelja. Poznata je Heckmanova misao odnosno krivulja o isplativosti ulaganja u djecu. Samo što Heckman nije mogao uz tako kratku i jasnu misao i konkretizirati koji je oblik ulaganja tu posebno važan. Osobno bih se opredijelio za ulaganje novca u stvaranje uvjeta uz koje će svako dijete optimalno, uz punu slobodu, ostvariti svoje prirodne potencijale, moći biti slobodan i kreativan građanin.

Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja koja nema pedagoškog pluralizma – osim malo Steinera i Montessori. Jesmo li kao društvo spremni za uvođenje alternativnih škola i obrazovanja kod kuće na kojemu pojedini roditelji inzistiraju?

– Naše je glavno političko i ustavno opredjeljenje demokratski politički pluralizam. Uz taj pluralizam ide pluralizmi u svim područjima života i rada, pa i u školstvu, pedagogiji, odgoju. Teško je očekivati da mi nakon pola stoljeća pedagoškog jednoumlja preskočimo u neki bogati pedagoški ili školski pluralizam. Zato treba podržati svaki alternativni pedagoški koncept ili projekt koji uvažava osnovna ljudska prava i naša ustavna načela, međutim naša je prilika razvoj didaktičkog i pedagoškog pluralizma u državnim školama. Na nastavničkim fakultetima buduće nastavnike treba upoznati s različitim teorijama učenja i odgoja, s različitim modelima škola, s različitim metodičkim scenarijima i projektima, pa će se brzo vidjeti što mladi i njihovi roditelji preferiraju, što žele birati i dodatno platiti… Ne postoji u svijetu najbolja škola ni najbolja didaktika, ali postoje provjereni školski i pedagoški projekti iz kojih izlaze zdravi i sretni učenici. Kod nas su, nažalost, neka istraživanja pokazala da više od polovice učenika nakon deset godina školovanja u postojećoj državnoj školi pokazuju različite psihosomatske razvojne teškoće. Nemoguće je da uzrokom nisu i metode rada u školi.

Ne postoji u svijetu najbolja škola niti najbolja didaktika, ali postoje provjereni školski i pedagoški projekti iz kojih izlaze zdravi i sretni učenici. Kod nas su, nažalost, neka istraživanja pokazala da više od polovice učenika nakon deset godina školovanja u postojećoj državnoj školi pokazuju različite psihosomatske razvojne teškoće

…………

Odnedavno ste u mirovini. Čime se sada bavite?

– Sređujem osobnu arhivu, posebno bibliografiju objavljenih radova, završavam neke ranije počete radove, prikupljam volju i snagu za rad na dopuni i izmjenama sadržaja jedne od tri rasprodane novije knjige za koju nastavnici i pedagozi pokazuju interes, vodim jedan bilateralni međunarodni projekt Hrvatska – Slovenija koji se odnosi na rano otkrivanje darovitih učenika u području umjetnosti. Privodim kraju neke mentorske aktivnosti na doktorskim programima u Sarajevu, Nikšiću, Banja Luci, Mariboru i Zagrebu. Imam osobni kratkoročni i dugoročni plan aktivnosti koje su mješavina znanosti, rekreacije, turizma i terapija.

Biste li na svom profesionalnom putu i životu nešto mijenjali? Biste li ponovno izabrali istu profesiju da se vratite u mladost?

– Poznate su nam riječi hrvatskog učitelja Ivana Filipovića: Da se deset puta rodim, deset puta bio bih učiteljem! Ali u mom slučaju ne bih mogao biti baš tako eksplicitan s odgovorom. Naime, u tinejdžerskim sam danima razmišljao o tome što bih želio raditi i kako živjeti i imao sam dvojbu između upisivanja u srednju građevinsku ili učiteljsku školu. Kako je za građevinsku školu trebalo osigurati stanovanje u drugom velikom gradu, a roditelji to nisu uspjeli riješiti, ja sam izabrao alternativu: učiteljsku školu. No, tu sam imao sreću jer su u programu učiteljske škole likovna i tehnička kultura s metodikama imali zapaženo mjesto i imali smo za ta područja dobre nastavnike i dobre kabinete pa sam ja tamo zadovoljio i te osobne aspiracije.

Kasnije su mi likovna umjetnost i tehničke aktivnosti postale glavnim hobijima tako da sam, bez profesionalnih majstora, s prijateljima i kao glavni majstor, izgradio jednu kuću od temelja do krova te još dvije kuće po modelu roh-bau. I danas mi je glavni hobi likovna primijenjena umjetnost, jer imam jaku unutarnju želju stalno nešto vlastitim rukama i alatima napraviti. Dakle, i danas bih poželio takvu kombinaciju za životni vijek – kombinaciju učiteljskih i pedagoških poslova s likovnom i tehničkom kulturom. To je bio i razlog što sam u odgojno-popravnom domu vodio likovnu interesnu skupinu te da sam se dobrovoljno javio 2010. godine u ekspertnu grupu za nacionalni okvirni kurikulum za područje tehnička kultura, misleći naivno da ću tu imati više prilike upozoriti na važnost učenja rukama tijekom obvezatnog školovanja. S tim u vezi, kod nas se i u školi i učeničkim domovima, nažalost, često čuje rečenica: Ako ne budeš učio, morat ćeš raditi. Naravno, riječ rukama obično se ne izgovara, ali se podrazumijeva! [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine ]