Nagrada je to koju je 2014. godine utemeljila Europska udruga fizičke kulture (FIEP), a koja odlukom udruge od ove godine nosi ime istaknutog pedagoga tjelesne i zdravstvene kulture, znanstvenika, metodičara, umirovljenog profesora dr. sc. Vladimira Findaka. Priznanje je to tim veće jer je doista rijetkost da se nagrade imenuju po našim suvremenicima, još uvijek aktivnim istaknutim pojedincima. FIEP je europska udruga tjelesne kulture, koja okuplja stručnjake iz obrazovanja, sporta, sportske rekreacije i kineziterapije, a u sva je ta četiri područja profesor Findak istaknuti stručnjak te cijenjeni dugogodišnji član FIEP-a, ali i brojnih drugih stručnih udruga u zemlji i inozemstvu.

■ Što vam znači to da je nagrada za mlade znanstvenike dobila ime po Vama? Kakvi su kriteriji za njezinu dodjelu?

– Stjecaj okolnosti je htio, jer valjda život piše romane, da dobijem brojne svjetske, europske i hrvatske nagrade. Za mene je od svih priznanja koja sam dobio imenovanje ove nagrade ipak najveće priznanje i čast. Uz velike znanstvenike i kolege iz Francuske, Njemačke i drugih država, udruga je izabrala baš mene, predstavnika države koja ima stanovnika kao predgrađe ozbiljnoga velegrada. A to ipak nešto govori. Da mi u Hrvatskoj imamo povijest u ovom području i da sve razvijene države možemo staviti u džep. I znam da se ništa ne događa slučajno. Zadao sam si zadaću da ću u poslu koji radim pokušati biti najbolji na svijetu, a hoću li uspjeti u tome neka drugi procjenjuju. Da mi netko ponudi da budem smetlar, ja bih svoj Medveščak čistio tako da se sija. A znam i da sam često mnogima bio čudan, ali i mnogi su meni bili čudni. Bavio sam se mnogim stvarima vezanima za sport i fizičku kulturu, a posljednjih 40 godina kineziološkom znanošću i ona mi je na prvome mjestu. I drago mi je da je Nagrada namijenjena mladim znanstvenicima. Udruga raspiše natječaj na koji se mogu javiti znanstvenici u dobi do 35 godina bez obzira na to kojemu od spomenuta četiri područja pripadaju. Moraju imati rad objavljen u prestižnim znanstvenim časopisima pa komisija FIEP-a na temelju egzaktnih kriterija određuje tko će nagradu dobiti.

■ Kako smo čuli, vi niste znali da će nagrada nositi vaše ime.

– Doista nisam znao. Lani sam trebao biti na kongresu FIEP-a u Istanbulu, ali zbog išijasa nisam mogao putovati. Tada je to odlučeno, ali se sve tajilo od mene do međunarodne konferencije koja je sredinom veljače održana u Zagrebu. Zvali su me dan ranije da sutradan dođem kao gost na konferenciju, ali sam odbio, jer sam imao druge planove, a i ne volim preko noći mijenjati svoj raspored. Kad su mi rekli o čemu se radi, ostao sam iznenađen i naravno da sam otišao na konferenciju. Krenula je dodjela i spomenuto je moje ime te sam i uručio nagradu ovogodišnjem laureatu, hrvatskom mladom znanstveniku Luki Svilaru.

Smatram da je to priznanje i mojoj domovini, jer sam u životu imao mnogo prilika da odem u neke bogatije sredine i da tamo radim. Zadao sam si neke ciljeve i vjerovao sam da ću uspjeti bez obzira na to gdje radio ako radim pošteno. Moj je put bio možda teži, jer smo tek početkom sedamdesetih dobili informatičku opremu na fakultetu, ali smo zato razvili moćnu metodologiju rada te se istraživanjima u području kineziologije pozicionirali u sam svjetski vrh. Ovu počast dugujem svojoj znanosti, ali i svojim kolegama, jer ne možete uvijek biti usamljenik u znanosti. Trebalo je imati i sreće pa među suradnicima imati iznimne znanstvenike, ali i osobe uz koje sam učio. Dijelim tu počast doista s mnogima i ovo je prilika da im svima i zahvalim.

■ Kako ste se odlučili za kineziologiju?

– Rođeni sam Zagrepčanin i kad sam završio srednju školu vidio sam se u medicini, ali moj se otac razbolio, a ja sam se kao najstariji od braće trebao usmjeriti na neki studij koji ću brže završiti da budem oslonac obitelji ako se ocu nešto dogodi. Bavio sam se sportom pa je obitelj procijenila da trebam upisati trogodišnji studij fizičkog odgoja na Višoj pedagoškoj. Završio sam ga u najkraćem mogućem roku. U to je vrijeme država odlučivala o mjestu zapošljavanja pa sam morao otići na tri godine izvan Zagreba, u Kutinu, grad za koji nikad do tada nisam ni čuo. Radio sam u osnovnoj školi, a nakon tri godine prešao u novootvorenu gimnaziju. Proveo sam u Kutini 11 lijepih godina, ali postalo mi je tijesno za moje želje i ciljeve koje sam si postavio. Cijelo sam se vrijeme bavio i novinarstvom i bio dopisnik za Narodni sport, Jedinstvo te urednik sportske rubrike u Moslavačkom listu.

■ Vratili ste se u Zagreb na Pedagošku akademiju.

– Javio sam se na natječaj na Pedagoškoj akademiji 1970. godine i baš za kolegije koji su me zanimali i za ono čime sam se bavio. Moj je prvi sport bio plivanje, a bavio sam se atletikom, rukometom, nogometom i kao trener, bio učitelj skijanja. Cijelo sam vrijeme tražio nove putove, tražio inovacije i kao čovjek iz škole objavljivao svoje radove u stručnim časopisima, a povratkom u Zagreb otvorio mi se svijet. Magistrirao sam i doktorirao radeći na Akademiji. Ambicija mi je bila da ne ostanem anonimus i želja mi se ostvarila. Istina, nakon mnogo godina predanog rada, jer moje ime stoji na 71 knjizi, 126 znanstvenih i 209 stručnih radova. Takav opus vjerojatno imaju i mnogi znanstvenici, ali i ovo priznanje počiva ne samo na tom pisanom opusu nego i na drugim postignućima.

■ Napravili ste nekoliko, moglo bi se reći, antologijskih stvari koje pokrivaju različita područja – kineziologije kao znanosti, struke, profesije.

– Kad je riječ o znanosti, mogu se pohvaliti da sam utemeljio kineziološku metodiku, jer do mene se govorilo samo o didaktici u tjelesnoj kulturi. Što se tiče profesije, mi smo do osamdesetih godina prošlog stoljeća radili bez kodeksa struke pa smo u Udruzi pedagoga fizičke kulture Hrvatske izradili kodeks kakav tada nije imao nitko drugi. Kasnije je FIEP modificirao upravo naš dokument i digao ga na europsku i svjetsku razinu. Donijeli smo i Deklaraciju o kretanju kao faktoru zdravlja koju je usvojio Hrvatski olimpijski odbor, a prisvojio ga je i Međunarodni olimpijski komitet i proglasio ga svojim dokumentom. Nadalje, kao struka smo zaključili da smo uz medicinu jedini odgovorni za zdravlje djece. Mučila nas je misao da u svim aktivnostima možemo uzrokovati i mnogo dobroga i mnogo lošega pa smo prvi u svijetu napravili zakletvu kineziologa koju smo predstavili na jednom međunarodnom skupu na Bledu. Danas kineziolozi polažu zakletvu po našem predlošku, zakletvu koju smo napisali kolega Miloš Mraković i ja.

■ Cijeli ste život u tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi. Gotovo je deplasirano pitati što vam je kineziologija dala.

– Istina, imam 51 godinu radnoga staža u području tjelesne i zdravstvene kulture. Najprije sam za sve zahvalan svojim roditeljima, zatim sportu, jer me je od najranije mladosti naučio redu, radu, disciplini i da mi nitko ništa ne može pomoći osim mene samoga. Nema boljeg recepta u sportu od toga da se nauči trpjeti. Tko nije spreman trpjeti, taj neće ni u čemu postići vrhunski rezultat. Zamislite plivača koji osam sati dnevno provede trenirajući u bazenu. Ne vidi ni sunca ni mjeseca, samo rubove i dno bazena. A kad je riječ o kineziologiji u znanstvenom pogledu mogu joj zahvaliti sve, jer sam stasao zajedno s tom mladom znanošću. Našao sam se u kineziologiji, jer volim učiti, raditi, istraživati.

■ Jesu li današnje generacije mladih dovoljno fizički aktivne?

– Teško je uspoređivati nekadašnje i današnje generacije. Nekad su se mladi mogli usred grada na ulici baviti sportom. Nije bilo kompjutora ni televizije i morali smo izmišljati aktivnosti i igre i stalno smo bili vani. Život je jednostavno bio drukčiji. Kad se to danas poveže s pitanjem tjelesne aktivnosti, vježbanja i kretanja, onda dolazimo do zapanjujućih podataka. Naime, od četiri čovjekove biotičke potrebe – potrebe za hranom, snom i tekućinom koje se mogu nadomjestiti bilo čime – jedino potrebu za kretanjem ne možemo nadomjestiti tabletama ili strojevima, jer smo građeni za kretanje. A ako se ne krećemo dovoljno, što je upravo slučaj s novim generacijama, sve će to doći na naplatu i s ozbiljnim posljedicama. Od pretjerane tjelesne težine, dijabetesa, problema s krvožilnim sustavom, muskulaturom, kralježnicom, zglobovima do mnogih drugih tegoba.

■ Tjelesna i zdravstvena kultura u obrazovnom je sustavu odavno svedena na minimalnu satnicu. Koliko bi djeca trebala vježbati dnevno ili tjedno da to doista ima koristi za njihovo zdravlje?

– Istraživanja pokazuju da je u srednjim školama mnogim mladim ljudima dva sata nastave predmeta jedina tjelesna aktivnost tijekom tjedna. To je kao da su dva puta u tjednu pojeli obrok. Prije 60 je godina bilo tri sata tjedno u cijeloj obrazovnoj vertikali, a i to je malo, jer bi i u razrednoj i u predmetnoj nastavi trebalo biti svaki dan po jedan sat. Osamdesetih smo godina imali tri sata klasične nastave i dodatna dva puta po sat vremena za sve učenike. Ciljevi i zadaće ovoga predmeta nisu isti kao prije 30 ili više godina, jer danas nastava TZK-a ima kompenzatornu ulogu, što prije nije bilo potrebno. Danas na nastavi prisiljavamo djecu da se kreću, da vježbaju, a nekad ih je trebalo zaustavljati u silnim aktivnostima.

■ Zar se u proteklih dvadesetak godina nije moglo povećati satnicu Tjelesne i zdravstvene kulture?

– Bila je prilika kad se je prije desetak godina radio NOK da vratimo satnicu na tri sata tjedno. U to je vrijeme, 2007. godine, donesena Rezolucija Europskog parlamenta o tjelesnom odgoju u obrazovanju kojom se svoj djeci u obrazovnoj vertikali u Europi osiguralo najmanje tri sata tjedno. Sve sam to predočio stručnjacima koji su radili na NOK-u, a odgovor je bio da još nismo članica EU-a i stvar je propala, ali se nije popravila ni kad smo postali članica Europske unije. I sad nas uvjeravaju da pričekamo malo, ali ne žuri se struci zbog struke nego zbog djece i njihova zdravlja. Jasno mi je da dolaze i novi nastavni predmeti, da je premalo sati za sve predmete i da djecu ne možemo opteretiti više, ali i unutar zadane satnice morali bismo pronaći mogućnost da povećamo satnicu TZK-a. Uostalom, u svim se dokumentima ističe da je najvažnije zdravlje ljudi. Ali mi ništa ne radimo da bismo ga doista poboljšali uvođenjem kontinuiranog vježbanja školske populacije i stvaranjem pozitivne navike. Kad treba donijeti odluke onda počnemo uspoređivati koji je predmet važniji, ali kad je riječ o zdravlju, tu nema dvojbe. Što vrijede tri strana jezika i sve ostalo ako nema zdravlja? Ja sam uvijek optimist i vjerujem da do toga mora doći. 

■ Što mislite općenito o našemu obrazovnom sustavu?

– Prije gotovo 40 godina u Hrvatskoj je pripremana reforma i pripreme su trajale pune tri godine. Trebalo je snimiti inicijalno stanje da bi se vidjelo što je dobro, a što nije. Trebalo je pratiti tranzitivno stanje i vidjeti finalno. Programi su tada procijenjeni kao najbolji u Europi. Prvi smo uveli tjelesnu i zdravstvenu kulturu za učenike oštećena zdravlja. Imali smo program za dječake i djevojčice u višim razredima. Imali smo dva puta po 60 minuta tjelesne aktivnosti za svu djecu koja nisu bila uključena u sportske aktivnosti. Iz tog vremena datira i uvođenje TZK-a u prve dvije godine studija i to smo prvi u Europi uveli.

Prije skoro deset godina usvojen je Nacionalni okvirni kurikulum i taj je dokument bio podloga za sve što će se u Hrvatskoj događati u području odgoja i obrazovanja. Mogu reći da je to kvalitetan dokument. I bez obzira na to što su se svi zaklinjali u NOK, došla je u nova reforma u kojoj su u praksi svi odstupili od NOK-a i mislim da to nije dobro. To je tragedija, jer se odstupilo od NOK-a po onoj narodnoj da svijet uvijek počinje od nas, pa onda nije ni moglo uroditi obećavajućim rezultatima. Metodološki gledano, ako se dira esencija, a to je NOK, onda to ugrožava cijelu priču. Nadam se da će biti dovoljno mudrosti i snage da se promjene u hrvatskom školstvu naprave. I nema razloga da to ne bude najbolje na svijetu, jer imali smo izvanredne programe u posljednjih tridesetak godina. I u tom kontekstu treba očekivati da svaki sljedeći bude samo bolji.  

■ Što bi trebalo promijeniti, na što staviti naglasak?

– Mislim da ponajprije ne treba zlorabiti postignuća civilizacije. E-savjetovanje i sve elektronički, umjesto da sjednemo, pogledamo se u oči i stavimo karte na stol pa raspravimo što nije dobro i što možemo učiniti da stvari budu bolje. Mislim da su ta elektronička savjetovanja precijenjena. I ne može se jedan nacionalni dokument raditi s pozicije da nema vremena pa ga moram napraviti na brzinu. To je hendikep u startu. Ne smijemo tako raditi. Kad se takne obrazovanje, taknuli ste sve segmente društva i ne možete promjene raditi preko noći. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Razgovarao Marijan ŠIMEG ]