Za mališane boravak u školi ne završava nakon četvrtog sata nastave nego ostaju u školi, s učiteljicama uče, pišu zadaće, imaju brojne aktivnosti, vrijeme za odmor, organiziranu prehranu. Zamišljen je kao prijelazna faza prema cjelodnevnoj nastavi kojom bi se obuhvatilo sve osnovnoškolce.

Osmosatni radni dan – od 8 do 16 ili od 9 do 17 sati – bio bi i za učenike i za učitelje i u tom razdoblju učenici bi imali sve – nastavu, izvannastavne aktivnosti, vrijeme za učenje, pisanje zadaća, odmor, igru, osiguranu prehranu. Sve bi odradili u školi i kući ne bi nosili ni udžbenike ni bilježnice.

I nakon tridesetak godina, od uvođenja cjelodnevne nastave nema gotovo ništa, ili malo jer funkcionira tek u rijetkim školama. Trebalo je za to osigurati i uvjete, sagraditi školske objekte ili dograditi postojeće kako bi se eliminiralo treću i drugu smjenu u školama. Trebalo je donijeti političku odluku da se za to osigura novac iz državnog proračuna, a ne pustiti da sve ovisi o dobroj volji osnivača odnosno lokalne samouprave.

U rijetkim sredinama stvoreni su uvjeti za prelazak na cjelodnevnu nastavu, koji nažalost, najčešće nisu iskorišteni, pa se umjesto cjelodnevne nastave organizira jednosmjenska. A to znači, rad s djecom od 8 do 14 sati, umjesto od 9 do 17. U jednosmjenskoj nastavi nema pisanja zadaće u školi, nema učenja u školi, djeca dolaze doma i moraju obaviti sve ono što bi mogla učiniti u školi da je nastava cjelodnevna. Kad je prije desetak godina sedam varaždinskih osnovnih škola prešlo u jednosmjenski rad, bio je to hit na hrvatskom odgojno-obrazovnom nebu. Tadašnja gradska uprava pobrinula se da se školske zgrade dograde, da se osigura potreban učionički prostor, da se nabavi oprema i tako stvore uvjeti za rad u jednoj smjeni. Mnogi su očekivali da će varaždinske škole uvesti i cjelodnevnu nastavu, ali to se ipak nije dogodilo.

Kako nam je rekla Karmen HANS JALŠOVEC, ravnateljica I. OŠ Varaždin, u njezinoj je školi posebnost ta da razredna nastava počinje u 8 sati, a predmetna od 8,50, jer je manja gužva u školi, bolje je radi korištenja sportske dvorane i radi organizacije užine i ručka za učenike. Samo se dopunska i dodatna nastava te neke slobodne aktivnosti izvode u poslijepodnevnim satima. Rad završava najkasnije u 14,10, eventualno u 15 sati.

– Nama je to dobro, uhodan je sustav, učenicima i njihovim roditeljima to odgovara. Neke aktivnosti moramo prebaciti u poslijepodnevne sate iako većinu programa provodimo u sklopu prve smjene, u sklopu nastave i djeca ni zbog čega ne dolaze dvaput dnevno u školu osim za sportske aktivnosti. Sve je drugo složeno u rasporedu sati u jednoj smjeni. U produženom imamo oko 120 učenika u pet grupa od prvog do četvrtog razreda i to je gotovo polovica od svih učenika u razrednoj nastavi.

Imamo i 120 učenika u pet grupa produženog boravka, što je gotovo polovica učenika u razrednoj nastavi. Produženi se boravak nastavlja na redovitu nastavu učenika nižih razreda i traje do 16,30 sati. U tom razdoblju učenici imaju organizirano pisanje zadaća, vrijeme za odmor, ručak i učenje, različite aktivnosti i slobodno vrijeme. To je za djecu čiji su se roditelji izjasnili da im treba i koji troškove sufinanciraju s gradom – kaže Karmen Hans Jalšovec.

Sve je više djece za koju bi trebao produženi boravak, jer roditelji su na poslu, nema baka i djedova u blizini, ali problem je i financijske prirode, jer to je mnogim roditeljima veliko opterećenje. Doista je hvale vrijedan primjer varaždinskih škola, ali pitanje je ne bi li bilo bolje da su te škole odmah prešle na cjelodnevnu nastavu. Jer, uložilo se dosta novca u dogradnju škola, njihovo opremanje, zapošljavanje djelatnika.

– Produženi je boravak i zamišljen kao svojevrsna premosnica prema cjelodnevnoj nastavi, da djeca mogu kvalitetno svoje vrijeme provesti, a da odrade sve vezano za školu i školske obveze, da mnogi od njih ne budu prepušteni ulici ili da ne budu sami kod kuće. U prilog tome govori i podatak da se sve više djece uključuje u produženi boravak. To onda za sobom povlači osiguravanje novca za učitelje, za njihovo novo zapošljavanje, ali i zapošljavanje kuharica, tehničkog osoblja i trebalo bi napraviti financijsku konstrukciju. I bila bi višestruka korist. Projekt jednosmjenske nastave pokazao se kao dobar, ali cjelodnevna nastava bila bi još veći pomak. Dobili smo mnogo i s jednosmjenskom nastavom, jer su škole dograđene, opremljene i sve je dobro prihvaćeno. Mnogima je prijepodnevni rad draži, svi smo u isto vrijeme u školi – zaključuje Karmen Hans Jalšovec.

ZADOVOLJNI RODITELJI

U osječkoj Osnovnoj školi Antuna Mihanovića već godinama imaju produženi boravak, roditelji su prezadovoljni, a broj učenika iz godine u godinu raste. Trenutačno imaj četiri grupe sa 72 od ukupno 180 učenika u razrednoj nastavi, no ravnatelj Josip MANDURIĆ kaže:

– Ja sam apsolutno za uvođenje cjelodnevne nastave i osmosatnoga radnog vremena za učitelje. To je najbolje rješenje, ali nažalost, mi nemamo uvjete za to. Bilo bi lijepo da smo u 16 sati svi gotovi, da smo do tad sve dogovorili, pripremili, odradili, napravili. Bilo bi dobro da cjelodnevna nastava bude i za više razrede, pa da svi učenici u školi imaju užinu i ručak i da obave sve – nastavu, izvannastavne aktivnosti, dopunsku, dodatnu, zadaće, učenje – te da ništa ne moraju nositi kući. Mnogo toga ovisi o tome koliko je lokalna uprava spremna financirati takve programe, ali bilo bi krasno da osnovnu školu država ne prepušta lokalnoj zajednici i njezinim afinitetima i interesima, nego da se sve financira iz državnog proračuna. I dodatno zapošljavanje učitelja i stručnih suradnika, kuharice, opremanje škola, pa čak i financiranje cijeloga projekta, a ne da to roditelji plaćaju.

Dobrobiti cjelodnevne nastave su nemjerljive. Treba raditi i učiti od jutra, kad smo svi odmorni, a kad sve završi, poslije 16 ili 17 sati i učenici i učitelji su slobodni. Učiteljima bi trebalo osigurati odgovarajući prostor gdje mogu sjesti, odmoriti se, odraditi pripreme, dogovarati se s kolegama. To je mnogo jednostavnije kad su svi u jednoj smjeni i kad mogu o svemu razgovarati, jer komunikacija je najvažnija. Osim toga, na svaki problem može se reagirati promptno, pozvati roditelje, razgovarati s učiteljima i učenicima i brže se problemi rješavaju. Mi i sad radimo u jednoj smjeni, ali problem je što učenici izvannastavne aktivnosti imaju poslijepodne pa moraju dvaput dolaziti u školu, a u cjelodnevnoj nastavi toga ne bi bilo. Pogotovo je to problem za učenike koji su putnici i za koje je organiziran prijevoz, jer kad se djecu dvaput mora dovoziti u školu i vraćati ih kući to je naporno za učenike, ali i udvostručuje troškove.

Mnogo je prednosti koje donosi cjelodnevna nastava. Recimo, prehrana bi bila osigurana za sve učenike i onda doista možemo razgovarati o kvalitetnoj i pravilnoj prehrani. Jednim obrokom, užinom, škola ne može mijenjati mnogo napraviti, ubaciti po preporuci nutricionista neke vrijedne namirnice koje djeca baš i ne vole. U sadašnjem ritmu rada imamo problem s dolaskom učenika na dopunsku nastavu, a da je cjelodnevna nastava odradili bi i to u redovitom radnom vremenu. Doista bih volio da škola radi u cjelodnevnom ritmu, jer moglo bi se mnogo više raditi na poboljšanju kvalitete nastave – rekao je Josip Mandurić.

PROSTOR – TEMELJNI UVJET

Splitska Osnovna škola Marjan niz godina ima jednosmjenski rad za predmetnu i dvosmjenski za razrednu nastavu.

– Pokazalo se to kao dobro rješenje, jer u poslijepodnevnim satima imamo mnogo izvannastavnih aktivnosti i izbornih programa. Nažalost, nemamo ni tehničkih ni prostornih mogućnosti za produženi boravak. Svaka bi škola trebala imati dovoljno učioničkog i drugog prostora, a zatim i organiziranu prehranu za učenike. Sve više roditelja treba produženi boravak djeteta u školi i od te činjenice se ne može pobjeći, ali treba stvoriti sve uvjete – od prostornih, higijenskih, osiguranja prehrane i svega ostaloga. Nama ponajprije nedostaje učioničkog prostora, jer sad katkad dijelimo učionice da bi se u njima istodobno izvodila dva predmeta za dva razreda i teško je raditi u takvim uvjetima, a nemamo ni školsku kuhinju – kaže ravnateljica Zdenka BAROVIĆ i nastavlja:

– Trebalo bi svakako učiteljima povisiti plaću, jer potplaćeni učitelji ne će biti jamac kvalitetnoga rada i treba mnogo elemenata dovesti u red da bi ideja cjelodnevne nastave zaživjela u našim školama. Trebalo bi snimiti inicijalno stanje pa onda planirati kvalitetne programe. Sve se može napraviti s dobrim financijama i dobrom organizacijom cjelokupnog života u školi. Onda bi učenici mogli od 8 do 16 sati u školi odraditi sve i nakon toga bi išli kući igrati se, a ne učiti i pisati zadaće. Napravili bismo veliku stvar kad bismo imali cjelodnevnu nastavu i omogućili to djeci i njihovim roditeljima koji onda znaju da im je dijete na sigurnom, da je pod pedagoškim nadzorom i da odrađuje sve svoje obveze u školi. I nije pošteno da u nekim sredinama bude i produženi boravak i cjelodnevna nastava, a da u drugima koje nemaju novca toga ne bude. Sve bi to trebalo biti briga države, a ne ovisiti o financijskoj moći i političkoj volji svake pojedine lokalne zajednice i financijskim mogućnostima roditelja. Jer roditeljima bi sigurno cjelodnevna nastava ili produženi boravak značio mnogo više nego besplatni udžbenici – smatra Zdenka Barović.

Da je svakoga dana sve veći interes roditelja za produženi boravak ili cjelodnevnu nastavu potvrđuje nam i Miljenko BITANGA, ravnatelj splitske Osnovne škole Ravne njive.

– Potrebe roditelja treba poslušati i zadovoljiti ih, jer njima je jako važno da im djeca budu u školi, u sigurnom okruženju i da imaju kvalitetnu organizaciju slobodnog vremena, da imaju vrijeme za učenje, pisanje zadaća, osiguranu prehranu, sportske i druge izvannastavne aktivnosti. Naravno, to podrazumijeva i školsku kuhinju, dovoljno učioničkog prostora, osmosatno radno vrijeme za učitelje, novo zapošljavanje i učitelja i tehničkog osoblja. Po istom bi principu mogla raditi i predmetna nastava. Djeca su zbrinuta, nisu prepuštena ulici. Imam viziju i volio bih napraviti nešto, ali ne prati nas dovoljno ni Ministarstvo, a niti grad. No, ide na bolje, samo prestidljivo i presporo. I svakako bi to trebalo financirati iz državnog proračuna, jer tada bi se mogle dograditi i opremiti škole, osigurati novo zapošljavanje, prehrana učenika i sve ostalo neophodno za tako zahtjevnu organizaciju rada – zaključio je Miljenko Bitanga.

SVI ŽELE U BORAVAK

– Kod nas svi traže produženi boravak, ali u četvrtom razredu ga nemamo, jer nemamo prostorne uvjete. Do 17 sati učenici su u školi i imaju doručak, ručak i užinu, odrade sve što treba – od zadaće, učenja, igre, slobodnog vremena. Ne bi trebali nositi ni knjige ni torbe kući, ali nose opet zato što nemamo prostora za ormariće, a osim toga roditelji mogu kontrolirati što se radi i uči u školi – kaže Silvana GALINOVIĆ, ravnateljica OŠ Miroslav Krleža u Zagrebu te nastavlja:

– Kad bi imali prostorne, ali i sve ostale uvjete, mislim da bi bilo dobro kompletnu osnovnu školu organizirati na principu cjelodnevne nastave. Mislim da bi to imalo i odgojne i obrazovne pozitivne učinke u odnosu na sadašnje stanje kad su djeca prepuštena sebi, a slobodno vrijeme provode nekvalitetno. Iako službeno nemamo cjelodnevnu nastavu, mi je praktički imamo. Odnosi se to na učenike koji su u klasičnim razredima i koji uče latinski i grčki jezik čak šest sati tjedno, a tome se dodaju još izborni predmeti vjeronauk, njemački jezik i informatika i ti su učenici doista u ritmu cjelodnevne nastave. Jer, i klasične jezike, ali i sve izborne predmete mi s učenicima odrađujemo u poslijepodnevnoj smjeni i njima nastava nikad ne završava prije 15,30 sati. Zato smo omogućili učenicima viših razreda i doručak i ručak u školi. Nemamo problema s neprimjerenim ili društveno neprihvatljivim ponašanjem naših učenika upravo zato jer su jako angažirani u redovitoj i izbornoj nastavi, u izvannastavnim aktivnostima i jednostavno nemaju vremena za bilo kakve nepodopštine i to je jedan od učinaka cjelodnevne nastave kakvu provodimo – zaključila je Silvana Galinović.

U zagrebačkoj Osnovnoj školi Matije Gupca imaju čak sedam grupa produženog boravka, i prema riječima ravnateljice Ljiljane KLINGER ne treba uopće isticati koliko je to vrijedno i za učenike i za njihove roditelje.

– Naravno da je poželjno govoriti o tome da bi bilo dobro prijeći na cjelodnevnu nastavu. No, postoje administrativne barijere, jer koliko god to bilo neobično, učitelji u školi imaju dva različita poslodavca. Oni koji rade u redovitoj nastavi zaposlenici su ministarstva, a oni u produženom boravku zaposlenici osnivača, a to je Grad. I tu bi barijeru trebalo riješiti jer se po ugovoru o radu točno zna što su čiji zadaci. Gledajući sa stajališta iskustva i struke, ja sam jako zainteresirana za cjelodnevnu nastavu zato što bi time djeca imala kontinuirani rad tijekom određenog vremena i konačno bi se skinula svojevrsna stigma i fama o tome da učiteljice u produženom boravku samo čuvaju, a njihove kolegice u redovitoj nastavi poučavaju djecu. Iznimno je važno, s druge strane, da se prema djeci koja provode cijeli dan u školi, bez obzira na to je li to u produženom boravku ili u cjelodnevnoj nastavi, ne ističu neki nebulozni zahtjevi od škole ili učitelja u smislu da roditelji s njima kod kuće trebaju raditi.

S pravom onda struka postavlja pitanje koliko je vremena potrebno koje dijete treba provoditi s knjigom da bi ostvarilo minimum poželjnih postignuća. I zato bi bilo dobro da imamo cjelodnevnu nastavu u kojoj je izvrsno izbalansirano poučavanje, utvrđivanje nastavnih sadržaja, vježbanje i ponavljanje kroz različite oblike rada. Postoje i druga promišljanja o tome da učenje u poslijepodnevnim satima, nakon što su djeca cijelo prijepodne provela u školi, nije vrijeme u kojemu mogu zadržati koncentraciju, da mogu biti djelotvorna u učenju. Ali tome se može doskočiti balansiranim rasporedom sati u kojem će se zahtjevnije teme obrađivati u jutarnjim satima, a poslijepodne relaksirajuće teme vezane za jezično-umjetničko područje, za aktivnosti koje mogu realizirati kroz projekte, istraživačku nastavu.

………………….

Ministarstvo uvodi pilot-projekt cjelodnevne nastave?

Nakon tridesetak godina od uvođenja produženog boravka, mjerodavno Ministarstvo znanosti i obrazovanja sjetilo se da bi u škole trebalo uvesti cjelodnevnu nastavu. U tome će im, kaže ministrica Blaženka Divjak, financijski pomoći Svjetska banka.

Prema njezinim riječima, pilot-projekt cjelodnevne nastave trebao bi početi već od sljedeće školske godine.

Kako će to biti izvedivo pitaju se mnogi, pa i Sindikat Preporod, koji upozorava da još čak petnaestak škola radi u tri smjene, a pola u dvije smjene.

Iako bi mnogi roditelji pozdravili uvođenje cjelodnevne nastave, ima i onih koji su se na društvenim mrežama već usprotivili toj ideji, kao i dio nastavnika koji, kažu, djeci ne žele biti dadilje dok su im roditelji na poslu.

………………….

S druge strane, u cjelodnevnoj nastavi možemo integrirati neke sadržaje koji su važni, a nisu vezani isključivo za akademska postignuća, a pri tome mislim na uključivanje škole u očuvanje i unaprjeđenje zdravlja. Znamo da je kretanje djece i tjelovježba iznimno važno za razvoj i rast djece. Ako su djeca cijeli dan u školi mi im možemo omogućiti ne tri sata tjelesnoga tjedno nego svakodnevnu tjelovježbu koja ne mora nužno trajati 45 minuta i imati metodički instrumentarij nastave TZK-a. Naime, osim nastave djeca će imati vremena izaći iz školske zgrade, osvježiti se, imati rekreativne pauze. Imat će vremena vježbati sa svojim učiteljima tako da izbjegnemo nepotrebne privatne instrukcije koje su velik atak na budžet roditelja kad država izdvaja značajan novac za plaćanje učiteljima silne dopunske i dodatne nastave koju učenici ne iskorištavaju, jer im trenutačno ne odgovaraju u rasporedu sati.

Dakle, cijela priča o obrazovanju može se smjestiti u onaj zahtjev na koji bi škola modernog društva trebala i mogla odgovoriti, a to je da smo mi servis društvu i roditeljima i da im nudimo visokoprofesionalnu skrb o djeci i poučavanje djece. I time onda društvena zajednica i naši osnivači mogu pred školu postavljati različite zadatke, jer mi možemo zadovoljiti brojne zahtjeve, poput građanskog odgoja, prevencije društveno neprihvatljivog ponašanja i mnogih drugih. Na sve to škola može učinkovito odgovoriti.

Ali ne možemo raditi preventivne programe za društveno neprihvatljivo ponašanje, jer to su sve floskule na papiru, ako ne odjelotvorimo da škola bude obrazac za provođenje svakodnevnog života. Djeca koja žive u školi trebaju dobiti u školi obrazac kako bi oni trebali organizirati svoj život. I u smislu prehrane, higijenskih navika, kretanja, poučavanja, čitanja, komuniciranja. Sve odgojne aspekte možemo u tom osmosatnom razdoblju odraditi bez problema, lagano, bez žurbe, grča, gotovo usput i to sve onda dobiva svoj smisao. I ne će više kao sada roditelji odvesti dijete doma pa s njim vježbati čitanje ili raditi bilo što drugo vezano za školu. Jer sve se to može odraditi u školi.

Konačno, priča o produženom boravku ili cjelodnevnoj nastavi ne može ovisiti o dobroj volji lokalne samouprave nego bi sve to trebalo financijski pratiti iz državnog proračuna. Mi imamo toliko malo djece u Hrvatskoj da bi država mogla učiniti mnogo više nego što čini da bi spriječila posljedice lošeg načina provođenja vremena djece u nekim depriviranim, disfunkcionalnim obiteljima, u visokorizičnim razvodima braka, ali i da svoj djeci kroz drukčiju organizaciju nastave i radnog vremena škola osigura kvalitetnije obrazovanje i odrastanje u sigurnom, poticajnom okruženju. Dobrobiti takvog načina rada su nemjerljive i ima sijaset razloga radi kojih bi to trebalo učiniti i možda će se to dogoditi u nekom od idućih koraka kurikularne reforme – zaključila je Ljiljana Klinger. [ IZ DRUGIH medija | Školske novine | Napisao Marijan ŠIMEG ]