U ITALIJI djeca počinju s nastavom od 7,30 do najkasnije 8,30, a u školi borave maksimalno do 17,30. Slično je i u FINSKOJ, čiji cjelodnevni program traje od 7 do 17 sati. Svoj školski dan učenici malo kasnije počinju u FRANCUSKOJ i VELIKOJ BRITANIJI, između 8 i 9 sati, a sve aktivnosti učenika traju do 16 odnosno 17 sati.
No, NJEMAČKA je dugo bila iznimka, ondje je školski dan za djecu završavao oko podneva odnosno najkasnije nakon ručka, do 13,30 sati. Prvih nekoliko cjelodnevnih škola otvoreno je u Kasselu i Frankfurtu još 1958. godine, ali na tome je desetljećima i ostalo. Tek je unazad nekoliko godina ondje zaživjela cjelodnevna nastava, a danas Njemačka ima više od 16 tisuća cjelodnevnih škola.

DJECA U SIGURNIM RUKAMA

Od 2013. godine sve osnovne škole u Hamburgu nude cjelodnevni boravak, a oko 70 posto osnovnoškolaca ondje sudjeluje u tom programu.

Time su se izjednačile razlike među učenicima, mališani su dobili pomoć pri pisanju zadaća u popodnevnim satima, ali imaju i mnoge slobodne aktivnosti. Naime, prijepodneva su rezervirana za obvezatnu nastavu, nakon ručka su na rasporedu slobodne aktivnosti iz područja glazbe, sporta ili jezika. Među njima je i Osnovna škola Rothenstrasse, čija ravnateljica Susanne WAGNER smatra da ovakav način rada uvelike koristi svim njezinim učenicima:

– Mnoga djeca koja odlaze kućama poslijepodne često ostaju sama. Ovako su u sigurnim rukama.

Kakve pozitivne učinke ima cjelodnevni boravak još nije znanstveno jasno utvrđeno. Ali postoje prvi pokazatelj. Kod djece iz iseljeničkih obitelji već se u prvom i drugom razredu poboljšava razumijevanje u čitanju, kaže Natali FISCHER, znanstvenica koja provodi hamburški projekt „Studija za razvoj škola s cjelodnevnim boravkom”. K tomu je jasan pokazatelj mnogo manje ponavljača u višim razredima osnovne škole. A pozitivan se učinak vidi i u socijalnom ponašanju, budući da je u tim školama mnogo manje vršnjačkog nasilja.

Učenici pak nisu dužni cijeli dan ostati u školi, budući da oko 80 posto škola u Hamburgu pripada takozvanim otvorenim cjelodnevnim školama. Razlika od škola koje nude obvezatnu cjelodnevnu nastavu jest poslijepodnevna nastava, koja je u tim školama dobrovoljna.

Slične cjelodnevne škole, osim u Europi, polako postaju svakodnevica i u Aziji i SAD-u, a mnoge traže savjete upravo od Nijemaca. Iako Francuska ima dugu tradiciju cjelodnevnog boravka u školi, ondje je naglasak samo na održavanju nastave. Stoga bi trebalo razmisliti o tome kako se ponuda slobodnog vremena može integrirati u postojeći program. Dobar primjer pomaganja pri učenju useljeničkim obiteljima nudi KANADA. Naime, u Torontu postoje škole s posebnim odjelima u kojima su učenici i financijski bolje potpomognuti, tako da su djeca nakon 16 sati i za vrijeme praznika individualno zbrinuta. Zabilježeno je da su takva djeca u dvije-tri godine napravila golemi napredak.

OSPOSOBLJAVANJE UČITELJA

Ipak, promjena sustava u Njemačkoj ne teče glatko. Uvjeti u mnogim školama nisu idealni, prije svega nedostaje prostora i osoblja, a kritizira se i kvaliteta ponude u slobodno vrijeme. Stručnjak za školstvo Ulrich KOBER poziva na više zajedničke izobrazbe i stručnog usavršavanja za odgajatelje i učitelje koji rade s djecom u cjelodnevnoj nastavi.

Smatra da nije dovoljno prijepodne poučavati, a poslijepodne samo biti uz djecu te ih pričuvati do polaska kući. Mnogo je bitnije kvalitetno spojiti prijepodnevni i poslijepodnevni dio dana. Taj zadatak slijedi i ravnateljica Susanne Wagner u svojoj školi.

Tijekom stručnog posjeta Nizozemskoj i Danskoj oduševila se radom višeprofesionalnih timova. „Stara učionica kakvu poznajemo ondje više ne postoji”, kaže ona i dodaje da je umjesto nje stvoren zajednički radni prostor za sve, u boljem komunikacijom ozračju. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Priredila Ivana Čavlović ]

……………………………….

Važna uloga u poticanju jednakih mogućnosti za djecu

Roditelji učenika koji pohađaju cjelodnevnu nastavu i u osnovnim i u srednjim školama zadovoljniji su od roditelja čija su djeca u „poludnevnim školama”, odnosno svoj nastavni dan završavaju ručkom, a nakon toga odlaze kući.

Pokazalo je to istraživanje „Kako roditelji ocjenjuju cjelodnevne škole: očekivanja, iskustva, zahtjevi za promjenama” provedeno u Njemačkoj. Roditelji učenika koji pohađaju cjelodnevne škole zadovoljni su sadržajem i opsegom onoga što njihova djeca uče, smatraju da je nastavničko osoblje kompetentno, a škole dobro opremljene.

Prema istraživanju koje je objavila Zaklada Bertelsmann, udio učenika u cjelodnevnim školama iznosio je oko 10 posto u 2002., ali do školske godine 2014./2015. brojka se u cijeloj zemlji više nego utrostručila, na gotovo 38 posto, a broj registriranih škola s punim radnim vremenom iznosi gotovo 60 posto.

– Zadovoljni smo ishodom studije, jer smo uvjereni da cjelodnevne škole imaju važnu ulogu u poticanju jednakih mogućnosti za djecu – izjavila je voditeljica projekta Nicole HOLLENBACH-BIELE.

Cjelodnevna škola nudi sedam nastavnih razdoblja najmanje tri dana tjedno u osnovnim i srednjim školama, uključujući ručak. Poludnevne škole pak i dalje prevladavaju u ruralnim regijama s tradicionalnijim obiteljima, kaže Hollenbach-Biele. No, često i obitelji u ruralnim područjima nemaju izbora: 32 posto ispitanika čija su djeca polazila poludnevne škole rekli su da u blizini nema cjelodnevne škole, a jedan od tri roditelja čija djeca pohađaju poludnevnu školu kažu da će se, budu li mogli ponovno birati, odlučiti za cjelodnevnu školu.

Istraživanje otkriva da je cjelodnevno učenje za većinu djece postalo dio svakodnevice. Polovica ispitanika kaže da njihova djeca pohađaju volonterske ili obvezatne popodnevne školske programe. Upravo je zbog toga krajnje vrijeme da se uvedu standardi kvalitete u cijeloj zemlji. S obzirom na rastuću potražnju, roditelji bi trebali biti zakonski ovlašteni poslati svoje dijete u cjelodnevnu školu, tvrdi Hollenbach-Biele. Unatoč brojnim pozitivnim procjenama roditelja, oni vide i prostor za poboljšanje. Zahtijevaju još više mogućnosti za individualni napredak učenika, više osoblja u školama te učinkovitiju komunikaciju sa školama.