… je prošlog mjeseca za područje Krapinsko-zagorske županije u Dječjem vrtiću Rožica u Velikom Trgovišću.

Kako je u uvodu kazala Andreja SILIĆ, viša savjetnica za predškolski odgoj u Agenciji, zadatci su ovog skupa promicanje samoodgovornosti praktičara odgovornih za napredak, odgoj i učenje djece i osiguravanje kvalitetnih uvjeta u predškolskoj ustanovi.

– Također, važno je razumijevanje i analiziranje kvalitetnih pokazatelja postignuća te novih zona za unaprjeđivanje kvalitete te planiranje i ostvarivanje jednakih uvjeta za svu djecu u odgojno-obrazovnoj ustanovi, određivanje trendova za unaprjeđivanje kvalitete ustanove s obzirom na povijest, kontekst i kulturu ustanove i sustavno, planski i organizirano samovrjednovanje pojedinaca na razini ustanove – kazala je Silić.

Kontinuitet samovrjednovanja

Središnje predavanje održala je dr. sc. Sandra ANTULIĆ MAJCEN, stručna savjetnica u Istraživačko-razvojnom odjelu Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja. Ona je u uvodu izlaganja o samovrjednovanju kao teorijskom i metodološkom okviru ostvarivanja, održavanja i unaprjeđivanja kvalitete naglasila da je rani i predškolski odgoj i obrazovanje temeljno polazište cjelovitog pristupa praćenju i unaprjeđenju kvalitete odgojno-obrazovnog sustava.

– Posebne karakteristike i osjetljivost djece rane dobi iziskuju visoku razinu kvalitete ustanova za rani odgoj. Kvalitetu tih ustanova čini ukupnost utjecaja nužnih za djetetov cjeloviti razvoj, odgoj i učenje. Kvaliteta je rezultat promišljenoga i sustavnoga djelovanja zbog čega je nužno utvrditi standarde te utvrditi metodologiju koja će pridonijeti sustavnome i objektivnome pristupu kontinuiranom praćenju i unaprjeđenju odgojno-obrazovne prakse. Stalno promišljanje i vrjednovanje kvalitete odgojno-obrazovne prakse pretpostavka je kontinuiranog unaprjeđivanja i razvoja ustanove, a posljedično tome i sustava. Naime, osnovno je polazište u procesu unaprjeđenja kvalitete pojedinih ustanova i cjelokupnog sustava ranoga i predškolskog odgoja i obrazovanja te skrbi za djecu pokretanje promjena i unaprjeđenje sustava iznutra – kazala je Antulić Majcen, dodajući kako suvremene ustanove ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja preuzimaju odgovornost za kvalitetu života i rada u njoj, čime samovrjednovanje pojedinaca, kao nositelja svih procesa u ustanovi, postaje sve važnije:

– Samovrjednovanje se provodi sustavno, planski i organizirano, i u njemu djelatno sudjeluju svi sudionici odgojno-obrazovnog procesa te se provodi po unaprijed utvrđenoj metodologiji i u skladu s poznatim, unaprijed dogovorenim kriterijima. Kontinuirano samovrjednovanje vlastite odgojno-obrazovne prakse, kao prvoga koraka na putu njezina unaprjeđenja, obveza je svih čimbenika odgojno-obrazovnog procesa.

………………….

Vrtić – proširena obitelj

 Domaćini skupa pozabavili su se temom kompetencije odgojitelja za razvoj odnosa i komunikacija odgojitelja i drugih stručnih djelatnika ustanova s roditeljima, tj. s obiteljima djece. Ravnateljica Gordana PAVLINIĆ i odgojiteljica ANAMARIJA KRALJ istaknule su kako Dječji vrtić Rožica ima moto „Vrtić – proširena obitelj”.

– Naime, otprije deset godina kada je vrtić počeo s radom jedan je od glavnih zadataka vrtićkoga kurikuluma bila uspješna, kvalitetna i kompetentna suradnja s roditeljima koja će vremenom prerasti u obostrano kvalitetno partnerstvo. Naravno, pri tome nam je bila važna usklađenost odgojnih iskustava i postupaka izvanobiteljskog i obiteljskog odgoja. No, u maloj sredini u kojoj do tada nije bilo vrtića i u kojoj su se odgojni postupci, materijalni i prostorni kontekst i cjelokupna organizacija rada u našemu vrtiću stalno uspoređivali s nekim drugim predškolskim ustanovama gdje su do tada roditelji imali svoju djecu, to nije bilo nimalo lako ostvariti. Neka očekivanja pojedinih roditelja bila su zapravo i u suprotnosti s kurikulumom ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Situacije poput stalnih izmjena odgojitelja, od kojih ih je najviše bilo pripravnika, radno neiskustvo i nedostatak stručnog tima dodatno su situaciju otežavali. Bili smo pod golemim povećalom, a dio je roditelja svaku situaciju koja mu nije bila po volji i za koju je vrlo subjektivno smatrao da je neispravna prijavljivao osnivaču vrtića, ali i lokalnim novinama, što je kod nas stvaralo osjećaj nesigurnosti, nesposobnosti i povećanog stresa. Bilo je potrebno djelovati što prije, učiniti situaciju podnošljivijom, što više se otvoriti sredini, roditeljima, ali i cijelim obiteljima, a pri tome stvarati suradničke odnose u samoj ustanovi. Bilo je potrebno ojačati sebe, svoju kompetenciju i tako nastaviti – kazale su.

………………….

Sukladno temi stručnoga skupa Postupci i praksa ostvarivanja, održavanja i unapređivanja kvalitete u ustanovama ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, njezino izlaganje bilo je usmjereno na operacionalizaciju koncepta kvalitete te na metodologiju procesa samovrjednovanja kao okvira ostvarivanja, održavanja i unaprjeđivanja kvalitete u ustanovama ranoga i predškolskoga odgoja i obrazovanja. U izlaganju je prikazana i problematika određenja kvalitete u ranome i predškolskome odgoju i obrazovanju u odnosu na teorijske postavke i recentna istraživanja u području vrjednovanja i unaprjeđenja kvalitete.

DOKUMENTIRANJE

– Važna je metodologija samovrjednovanja ustanova ranoga i predškolskoga odgoja i obrazovanja koja obuhvaća četiri ključne faze procesa: prvo uvid u trenutačno stanje, potom analiza područja kvalitete rada ustanove, zatim odabir prioritetnih područja unaprjeđenja te praćenje realizacije razvojnoga plana ustanove. Osnovni elementi procesa samovrjednovanja ustanova ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja bit će dodatno oprimjereni iskustvima ustanova i vođenim raspravama prema programu skupa. Doprinos procesa samovrjednovanja sustavu odgoja i obrazovanja očituje se u kontinuiranom i sustavnom radu na procjeni i unaprjeđenju kvalitete svake pojedine ustanove. Dodatno, doprinos se očituje u kontinuiranom jačanju članova timova za kvalitetu, posredno, a neposredno i u jačanju ostalih ključnih dionika. Implementacijom procesa samovrjednovanja nastoji se osigurati kultura dijaloga, osobna i profesionalna odgovornost ključnih dionika te, konačno, kultura samovrjednovanja u sustavu ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, s krajnjim ciljem unaprjeđenja kvalitete života djeteta u ustanovi – istaknula je Antulić Majcen.

O svojim u provedbi procesa samovrjednovanja svoja su iskustva iznijeli i djelatnici iz Dječjeg vrtića Različak govoreći o ljudskim resursima s naglaskom na stručno usavršavanje odgojno-obrazovnih djelatnika, kurikulumu vrtića s naglaskom na dokumentiranje odgojno-obrazovnog procesa i području suradnje s užom i širom zajednicom s naglaskom na područje suradnje s roditeljima.

Marijana DVORSKI, Kristina KALIMAN i Tanja PAP istaknule su kako je samovrjednovanje kao proces praćenja, analiziranja i mijenjanja vlastite prakse zahtjevan te podrazumijeva visok stupanj profesionalnih i osobnih kompetencija.

– Temelji se na učenju iz analiziranja sebe i svoga rada, otkrivanju pogrješaka i njihova utjecaja na kvalitetu prakse te istodobnom razvoju znanja u definiranju ciljeva, metoda i ishoda odgoja i obrazovanja. Društvo u kojem živimo, orijentirano na mijenjajuće materijalne vrijednosti i visoku profesionalnu konkurentnost, preslabo naglašava proces učenja orijentiran na praćenje osobnog razvoja. Upravo zbog toga u procesu samovrjednovanja u ustanovi ranog odgoja i obrazovanja usporedno treba osiguravati uvjete za osobni rast svakog pojedinca naglašavajući njegove jake strane kojima svojom autentičnošću pridonosi razvoju vlastite prakse, kolektiva i društva u cjelini. U tom je smislu samovrjednovanje za nas temelj kontinuiranog osobnog i profesionalnog razvoja u cjeloživotnom obrazovanju odgojno-obrazovnih djelatnika.

ISPREPLETEN PROCES

U DV Različak ističu kako je odgoj i obrazovanje djece u ustanovama za rani i predškolski odgoj duboko isprepleten proces svih sudionika.

– Dokumentirajući odgojno-obrazovni proces od njega imaju koristi djeca, odgojitelji, a u konačnici i cijela ustanova za rani i predškolski odgoj. Dugoročno od procesa dokumentiranja ima koristi i društvo, jer se sustavno prateći razvoj djece stvaraju nove teorije koje nas uče nekim novim spoznajama o razvoju djeteta i ranom djetinjstvu. Prateći i dokumentirajući procese učenja, odgojitelji počinju i procese vlastita učenja i upoznavanja sebe. Carlina RINALDI definira ovaj način istraživanja prakse kao stav i pristup svakodnevici, odgojno-obrazovnoj ustanovi i životu, načinu razmišljanja o sebi i s drugima, načinu povezivanja s drugima, sa svijetom oko nas i životom. Učenje utemeljeno na istraživanju znači tražiti odgovore ispitujući sebe i druge. To znači da naglašavamo i koristimo se kritičkom i refleksivnom mišlju i stavovima prema onome što radimo i zašto to činimo. Tumačimo ono što radimo i zašto to činimo uključivanjem sebe i drugih u razgovor, raspravu i promišljanje o individualnom i kolektivnom razumijevanju odgojno-obrazovnih procesa – navele su Dvorski, Kaliman i Pap te dodale kako pedagoška dokumentacija nije samo način da se dječje učenje učini vidljivim.

– Ona nam također pomaže da naše misli, ideje i tumačenja učenja postanu vidljivi i postaje temelj dijaloga u odgojno-obrazovnom procesu. Dijalog zahtijeva od nas spremnost da se suočimo, ispitamo i razumijemo ideje jednih drugih kroz istraživanja raznih dijelova dokumentacije. Prema Bohmu, dijalog izaziva pitanja, vrijednosti, emocije, ideje i uvjerenja u zajedničkoj potrazi za značenjem. Jezik, odnosi, razmišljanje i konteksti interaktivni su i međusobno povezani. Pomaže li nam pedagoška dokumentacija u podizanju razine profesionalizma u odgojno-obrazovnom radu? Prema mnogim se autorima i istraživanjima sposobnost refleksije smatra najvažnijim dijelom profesionalizma. Sudjelujući u procesu samovrjednovanja, ali i njegujući daljnji razvoj kulture naše ustanove u prvi plan stavljamo koncept koji se temelji na participativnom odnosu i savezništvu svih dionika odgojno-obrazovnog procesa.

Na skupu je osobita pozornost bila posvećena konzultacijama, kako s roditeljima, tako i u smislu stručnog osposobljavanja. Istaknuto je da su konzultacije, koje odgojitelj treba dobro isplanirati, prilika da pokaže i dokaže svoju stručnost pred roditeljem, svoju kompetenciju osobe koja se školovala za svoj poziv i koja se i dalje usavršava za rad s djecom.

Tako se na skupu kazalo kako su preduvjeti kvalitetnog vođenja individualnih razgovora da odgojitelj treba biti profesionalac, zatim podrška roditeljima u odgoju djece te posjedovanje stručnog znanja kako bi roditeljima olakšao odgoj djece i pomogao im u odabiru odgojnih metoda.

Jedna od važnih kompetencija odgojitelja profesionalca jesu razvijene komunikacijske vještine kao preduvjet građenja suradničkog odnosa, zatim poznavanje razvojnog statusa djeteta, poznavanje razvojnih karakteristika djeteta, redoslijed faza i djetetove osobine, što u svakoj fazi omogućuje stvaranje optimalnih uvjeta za razvoj u djetetovoj okolini. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Ivica BULJAN  ]