IBEN DISSING SANDAHL, DANSKA PSIHOTERAPEUTKINJA I STRUČNJAKINJA ZA RODITELJSTVO

Dopustimo djeci da budu djeca, a ne mali, programirani roboti

petak, 5. travnja 2019.

Slobodno vrijeme naše djece i njihova nestrukturirana igra nipošto nije gubitak vremena, kao što mi odrasli često mislimo te se potpuno uznemirimo ako naše dijete ne vidimo da uči...

Dopustimo djeci da budu djeca, a ne mali, programirani roboti

... piše domaću ili je pak na nekoj od prekobrojnih izvannastavnih aktivnosti.  A ne razumijemo da je dječja slobodna igra zapravo poticaj za razvoj njihova istraživačka duha i mašte.

Poručuje to u svojoj novoj knjizi „Igra na danski način” Iben Dissing Sandahl, stručnjakinja za roditeljstvo, ovlaštena narativna psihoterapeutkinja, obiteljska savjetnica, učiteljica, govornica, ali i supruga i majka dviju djevojčica. Nedavno je gostovala u Zagrebu, gdje su je ugostili Školska knjiga i Egmont, najveći europski izdavač za djecu sa sjedištem u Danskoj. Upitali smo je koliko je slobodna, nestrukturirana dječja igra – prava igra, a ne boravak pred raznim ekranina i napravama – ključna za zdravi razvoj djece:

✿ Bez igre ne možemo živjeti, niti odgajati svoju djecu. Želimo li sretno dijete, koje će izrasti u neovisno biće, s jakim unutarnjim kompasom koji će ga voditi kroz život, moramo mu osigurati i vrijeme i prostor da bude samo sa sobom. Da probavlja život, da vježba i isprobava ono što uči, da bude vlasnik svog života, barem u tom malom segmenta. Te vještine koje djeca dobivaju u igri vrlo su podcijenjene, a zapravo su najdragocjenija stvar koju možemo dati svojoj djeci, naročito u ubrzanom, kaotičnom i stresnom svijetu današnjice.

Zašto imamo običaj djeci davati sve više obveza, sve više aktivnosti, tražimo od njih da sve više uče, dok istodobno kao da ne priznajemo njihovu potrebu da se igraju i slobodno vrijeme provode na taj način?

✿ Aktivnostima koje odrasli osmišljavaju i daju djeci imamo osjećaj da mi kontroliramo ono čemu ih poučavamo. Međutim, ne kontroliramo što djeca zaista i nauče u tim aktivnostima i sadržajima. Zbog toga moramo uravnotežiti aktivnosti i sadržaje koje djeci daju odrasli s aktivnostima i vremenom koje djeca provedu u igri. Neprocjenjivo je da djeca sama dođu do nekih ideja, otkrića, da se igraju različitim materijalima, različite uloge, da upotrijebe maštu i kreativnost. Jedino će tako zaista usvojiti sve vještine, znanja i kompetencije koje bismo mi odrasli željeli da usvoje. Djeca će na neki način biti vlasnici svog učenja i moći primijeniti naučeno u svakodnevnim situacijama. Mnogi od nas, mnogi roditelji diljem svijeta misle da djeci čine dobro ako ih upišu na razne aktivnosti, ali propuštaju vidjeti ono što djeci najviše nedostaje – bezbrižno i nestrukturirano igranje. U školama, vrtićima, obiteljskim domovima morali bismo osigurati vrijeme da se djeca slobodno i bezbrižno igraju.

Učiteljica ste, znate da su škole odgojno-obrazovne ustanove. Ipak, barem u Hrvatskoj, obrazovni je segment dignut na pijedestal, stalno se trči za ocjenama, dok je odgoj marginaliziran i gurnut u zapećak. Kakva je situacija u Danskoj?

✿ Rekla bih i slična i drukčija. Znamo u Danskoj kako je važno da djeca ne sjede i samo slušaju svog učitelja, nego moraju mnogo stvari odraditi sami. Tek kad nešto samostalno napravite, onda će to takoreći sjesti i u vaš mozak i u vaše tijelo. Možete teoretski razumjeti kako stvari funkcioniraju, ali ne ćete nešto zaista razumjeti ako to ne isprobate. Način poučavanja u Danskoj temeljen je na grupnom radu, kada djeca moraju surađivati međusobno. Bolji đaci pomažu slabijima i ulažemo mnogo vremena i pažnje u proces njihova odgoja, a ne samo proces poučavanja i brušenja kognitivnih vještina. Smatramo da je to način da djeci ne nudimo samo pola kolača, nego cijelu tortu. A roditelji moraju shvatiti da svo ono znanje i informacije koje djeca dobivaju u školama nemaju smisla ako djeca to znanje ne probave. Ako nemaju prilike svakodnevno isprobati to znanje, u svome svijetu, kroz igru, maštu i dječje istraživanje. Stoga mislim da u Danskoj podjednako cijenimo i odgoj i obrazovanje.

Koliko djecu u školama treba poticati na rad rukama, razvijanje grafomotorike, samostalno odrađivanje pokusa, ali i kreativnih sadržaja? Koliko su takve aktivnosti bitne za njihov razvoj?

✿ Toga nikad ne može biti previše. Jedan od razloga zašto sam počela pisati ovu knjigu bila je bojazan da ljudi više ne razumiju važnost slobodne igre. Silno se trudimo da u djecu usadimo što više znanja, jer želimo da postanu uspješni odrasli ljudi. Ali zaboravljamo kako dječji svijet funkcionira. Djeca nisu odrasli ljudi. Da, bit će jednog dana, ali zasad ih pustimo da budu djeca. Slobodnu igru vrlo je teško izmjeriti. A mi odrasli volimo mjeriti, baš sve bismo htjeli izmjeriti.

Je li zbog toga tolika važnost u školstvu usmjerena ocjenama, a ne odgoju?

✿ Upravo tako. Jer odrasli žele imati kontrolu, žele u svakome trenutku moći izmjeriti koliko su znanja usadili u neko dijete. Stalno slušamo o terorizmu, ratovima, izbjeglicama, ekonomskoj krizi, uništavanju okoliša. Ništa od toga nije pod našom kontrolom, to nas plaši, pa trebamo nešto što možemo kontrolirati. Onda mjerimo koliko će naša djeca učiti, koliko će zadaća napisati, koje će slobodne aktivnosti pohađati.

Provode li odrasli dovoljno vremena sa svojom djecom?

✿ Ne, jer su roditelji u utrci za egzistencijom, dolaze kasno s posla, preumorni i nemaju ni vremena ni volje družiti se sa svojom djecom, igrati se s njima. Kako bismo si ublažili savjest zbog toga, onda ih upisujemo na dodatne aktivnosti, uvjerivši sami sebe da im dajemo najbolje. Sve što im treba. A djeci zapravo treba jako malo. Ne trebaju im skupe igračke, nego roditelj koji će s njima sjesti na pod i pola se sata igrati.

Otpornost je ključni faktor u odgajanju sretne djece. Otpornost koju grade sama djeca, i to ne učeći i pišući domaće zadaće, nego se igrajući. Slobodno i bezbrižno. Otporna djeca ne će odustati svaki put kad se susretnu s nekom preprekom. Ne će postati depresivna kada dobiju lošu ocjenu u školi

...........................

Koliko su današnja djeca u lošijem položaju nego generacije prije 20, 30 i više godina?

✿ Neopisivo. Prepušteni su sami sebi, jer roditelji rade puno i previše. A kad su i kod kuće, onda je lakše djeci dati da budu na tabletima, računalima, pred televizorom, nego se aktivno baviti s njima. Neki roditelji čine veliku grješku kad svoju neprisutnost i nebavljenje djecom nadoknađuju skupim igračkama. Ali to nije dobar način odgoja djece. S djecom se trebamo družiti i iznova povezivati svaki dan. Pola sata dnevno već je dovoljno, da djeca znaju da smo tu, za njih.

Zbog čega toliko roditelja za svoje propuste u odgoju djece krivi školu i učitelje?

✿ Zato jer je lakše krivicu prebaciti na nekoga drugoga. Ali mislim da to nije ispravan put. Ako nešto s odgojem naše djece ne valja, onda moramo krenuti od sebe, promijeniti sebe kao roditelja, promijeniti odnose u obitelj. Lakše je upirati prstom u druge ljude, institucije, ali to ne čini dobro nikome. Moramo se pogledati u ogledalo i vidjeti što valja, a što ne valja u našem odnosu s vlastitom djecom.

Je li pogrješno djeci prenositi poruke kao što su „uči da u životu ne moraš raditi” ili „uči za petice, jer ćeš tako u životu biti uspješan i sretan”?

✿ Duboko vjerujem da nijedno dijete ne će odrasti u sretnu osobu ako nema jaki unutarnji kompas, ako tijekom odrastanja ne uči kroz iskustvo i vlastite postupke, ako se tijekom djetinjstva nije dovoljno igralo, neopterećeno ocjenama, zadaćama, izvannastavnim aktivnostima. U protivnom dijete ne će stvoriti taj unutarnji kompas, nego će raditi što se od njega očekuje. Umjesto sretnog djeteta dobit ćemo mladu osobu opterećenu i zapravo slomljenu tjeskobom, stresom, depresijom. Stoga bi roditelji, ali i učitelji morali znati uskladiti vanjska očekivanja, utrku za ocjenama, s nečim smislenim i važnim za samu djecu. Time stvaramo sretnu osobu, a ne dobivanjem najboljih mogućih ocjena. Jer vam te ocjene možda mogu jamčiti odlično plaćen posao, ali možda uopće zbog toga ne će biti sretni. I što onda? Propušteno vrijeme i prilike u odgoju nitko ne može vratiti.

Zašto onda kao društvo ulažemo toliko novca, vremena i energije u obrazovne ishode, a toliko zanemarujemo sreću i zadovoljstvo naših učenika, naše djece?

✿ Vraćam se na pravila, normiranost i mjerljivost određenih ishoda, za koje mi odrasli smatramo da možemo i moramo kontrolirati. Odgoj djece ne možete mjeriti, barem ne kratkoročno, kao što možete izmjeriti ocjenom koliko je dijete naučilo iz materinskog jezika, biologije ili matematike. Što je sreća, što je uspjeh? Za mene je to uravnoteženost, život u skladu s vlastitim vrijednostima. Teško je objasniti zašto živimo u svijetu gdje se sve mjeri, zašto društvo na tome inzistira.

Zanemarujemo li odgoj djece namjerno ili jednostavno živimo prebrzo, prestresno, preopterećeni materijalnim?

✿ Predugo, zaista predugo živimo tako. Stoga je došlo krajnje vrijeme da stanemo, povučemo ručnu kočnicu i zajedno pogledamo kamo nas to vodi. Po mom mišljenju, u krivi smjer. Budući da je oko nas sve više ljudi nesretno i nezadovoljno svojim životima, vezama, poslovima, to jasno pokazuje da novac ne kupuje sreću. Niti sreću u životu ne jamče odlične ocjene u školi. Dakle, novac i posjedovanje stvari sigurno nisu ono što našoj djeci treba.

Danska se već 40 godina po mnogim istraživanjima proglašava najsretnijom zemljom na svijetu, gdje su ljudi najsretniji i najzadovoljniji. Koja je tajna vašeg uspjeha?

✿ Recimo samo da je slobodna dječja igra integrirana u sve segmente našeg školskog sustava, već dulje od stoljeća, zato što smo se usmjerili na sreću naše djece ponajprije, pa onda generacije i generacije Danaca izrastaju u sretne i zadovoljne ljude. Kroz igru naša djeca podižu samosvjesnost, samopouzdanje, samopoštovanje. Znamo da dječja igra popravlja i odražava mentalno i fizičko zdravlje, promiče maštu, nezavisnost i kreativnost. Istodobno, dječja igra gradi otpornost, izdržljivost prihvaćanjem rizika i izazova, rješavanjem problema, suočavanjem s novim i nepoznatim situacijama.

Jesu li današnja djeca prezaštićena, samim time manje samostalna i krhkija?

✿ Otpornost je ključni faktor u odgajanju sretne djece. Otpornost koju grade sama djeca, i to ne učeći i pišući domaće zadaće, nego se igrajući, slobodno i bezbrižno. Otporna djeca ne će odustati svaki put kad se susretnu s nekom preprekom. Ne će odustati niti postati depresivna kada dobiju lošu ocjenu u školi. Jer znaju da život, baš kao i igra, ima uspone i padove. No roditelji imaju tu potrebu sve raditi umjesto svoje djece. Poneki od njih čak i pišu zadaće ili čitaju lektire umjesto njih. Ponovo iz neke pogrješne pretpostavke da će djeca tako dobiti bolje ocjene, nakon toga bolje poslove i biti sretnija. Društvu su bitne ocjene, diplome, visina plaće, titule, funkcije. Odgoj uporno zanemarujemo, što je potpuno pogrješno.

Koliko je kreativnost i mašta važna da bi osoba bila uspješna u životu?

✿ Ne važna, nego presudna. Mašta zaista može svašta. Ako pogledate najveće izume u povijesti čovječanstva, do njih nisu uvijek došle osobe s najboljim ocjenama i diplomama, nego nekakvi takoreći čudaci, iznimno maštoviti i kreativni tipovi, pomaknuti, da se tako izrazim. Do tih izuma ne bi bilo došlo da su oni radili isključivo što društvo od njih očekuje, kao što mi očekujemo od naše djece da slijede pravila i rade ono što smo mi odrasli za njih zamislili.

A igranje razvija dječju kreativnost…

✿ Naravno, no za tu igru treba odvojiti vrijeme, osloboditi vrijeme od obveza, učenja, za igranje, pa čak i tijekom boravka u školi. Jer u suprotnome postajemo roboti, koji trče od jednog zadatka na drugi. I opet u krug. Što se dogodilo sa slobodnom voljom, slobodnim razmišljanjem, novim idejama? Život bi bez toga bio vrlo dosadan, u svim njegovim segmentima. Ne želimo takav život za našu djecu.

Dakle, treba uvesti više igranja u škole, a manje trčanja za ocjenama?

✿  Potrebno je to uravnotežiti, jer jedno ne isključuje drugo. Danski školski sustav već godinama predviđa slobodno vrijeme tijekom boravka u školi, koje djeca mogu iskoristiti za igranje, bavljenje sportom, slikanje, slušanje glazbe. Na taj način potičete kreativnost i slobodan duh kod djece i mladih. Onda im i ozbiljni predmeti ne će padati tako teško.

Slažete li se, kao učiteljica, da je frontalni oblik izvođenja nastave zastario i novim generacijama nezanimljiv?

✿ Zamislite sebe da morate sat vremena sjediti i slušati učitelja! I tako sedam sati dnevno. Kome to ne bi bilo naporno, nezanimljivo i nemotivirajuće? Zato pokušavam nastavu učiniti dinamičnim, dvosmjernim procesom u koji su učenici itekako uključeni, ne da bi ponavljali i učili napamet ono što im ja govorim nego da se koriste svojom glavom i logičkim razmišljanjem riješe problem, dođu do zaključka. Postoji niz načina kako nastavni proces učiniti zanimljivim i nadahnjujućim. Kad poučavate, morate hraniti i um i tijelo djeteta u svome razredu. Nisu sva djeca ista, ne uče svi na isti način niti svladavaju gradivo istim tempom. Neka su djeca više vizualna, neka vole slušati, neka vole biti aktivna na satu. Na učitelju je da nastavu učini što je moguće zanimljivijom.

Koliko je štetno da djeca svoju igru sve više temelje na računalima, tabletima, mobitelima, svim vrstama modernih audiovizualnih naprava?

✿ Mnoge su studije pokazale štetnost utjecaja ekrana i digitalnih sadržaja na razvoj mozga i zapravo cjelokupni razvoj djeteta. O tome uopće nema dvojbi, ekrani stvaraju ovisnost. Djecu pretvaraju u pasivne promatrače umjesto u aktivne sudionike, bilo da je riječ o nastavi ili igri. Jasno mi je u neku ruku zašto roditelji to odobravaju, jer kada dođu umorni i izmučeni s posla najlakše je djeci dati tablet ili im upaliti televizor. Međutim, odgovornost leži i na roditeljima i na učiteljima da postave granice, da ograniče djeci konzumiranje digitalnih sadržaja, igranja na mobitelima. U mome razredu mnogo dječaka otvoreno govori kako im je ljepše i komotnije u tom digitalnome svijetu, gdje nitko ništa ne očekuje od njih, nego na igralištu sa svojim stvarnim vršnjacima.

Današnji trendovi u upotrebi tehnologija, nove definicije obitelji, manjak osjećaja zajedništva, izloženost necenzuriranim informacijama i drugi stresori pokazuju da je pravi trenutak za očuvanje vrijednosti obične, slobodne igre

...........................

Postoje li alternative, imamo li ih snage kao društvo ponuditi djeci?

✿ Moraju postojati, mi odrasli moramo ih smisliti. Jer nijedno dijete zapravo ne želi biti izolirano i usamljeno. A to im se upravo događa kad postanu ovisni o ekranima. Postaju izolirani i usamljeni. Možemo li razumjeti taj bijeg mladih u digitalni svijet i možemo li ih pozvati natrag u stvarni svijet? Možemo, ali ih moramo dočekati, ponudivši im naše društvo, naše zajedničke aktivnosti, pa i zajedničku igru. Hoćemo li plesati i skakati po sobi, trčati po igralištu, penjati se po drveću, planinariti s njima? Štogod. Samo im dopustimo da budu djeca, a ne mali programirani roboti. I budimo uz njih. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine |  Razgovarao Branko NAĐ ]

Vezani članci
Školski portal: Slušajte, učitelji nisu drugi roditelji

Slušajte, učitelji nisu drugi roditelji

Recite mi sve što znate, recite mi što činiti, kako…

Školski portal: Podizanjem kvalitete do optimalnih uvjeta za razvoj djeteta

Podizanjem kvalitete do optimalnih uvjeta za razvoj djeteta

… je prošlog mjeseca za područje Krapinsko-zagorske županije u Dječjem…

Školski portal: Igra je ključan element dječjega razvoja

Igra je ključan element dječjega razvoja

U čemu je tajna ove skandinavske zemlje? U zdravom, veselom…

5+ klub
Stručni skupovi Školske knjige
Slovopis
e priručnik
Preuzimanje digitalnih udžbenika
Preuzimanje višemedijskih materijala
Preuzimanje višemedijskih materijala za srednju školu
E-priručnik Tehnička podrška
Lente vremena
Školski portal: Mali genijalac Patrik ČUDIĆ briljirao u Kini i opet osvojio zlato

Mali genijalac Patrik ČUDIĆ briljirao u Kini i opet osvojio zlato

Velik je ovo uspjeh ne samo za Patrika nego…

Školski portal: Dječja klapa Baliniera osvojila prvo mjesto na festivalu u Parizu

Dječja klapa Baliniera osvojila prvo mjesto na festivalu u Parizu

Inače, Međunarodni festival „Etoiles de Paris”…

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

...nego su odlučili provesti revoluciju svojeg…

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto je važna dinamička akomodacija i…

Zašto su učitelji tako umorni

Zašto su učitelji tako umorni

Ako ste poput većine učitelja koje…