… bili podloga za intervencije, temelj da kompetentni stručnjaci našim prosvjetarima pomognu u sprječavanju stresa na radu i sindroma izgaranja.

Kako se bliži kraj školske godine, raste pritisak roditelja na učitelje. Zabrinuti mame i tate često potpuno nerealno traže veće ocjene, pa i određene privilegije, za svoje junake i princeze. Učiteljima se izravno petljaju u posao, što kod prosvjetara, logično, izaziva dodatan, zapravo nepotreban stres.

Školska svakodnevnica učitelja i nastavnika ispunjena je i trčanjem. Trči se kroz realizaciju preopširnoga gradiva, učenici trče za popravljanjem ocjena, učitelji i stručne službe trče za učenicima lošeg ponašanja. Na kraju dana svi su umorni, iscrpljeni, pred pucanjem, kako djeca tako i odrasli. A škola bi trebala biti mjesto sreće, kvalitetne i bezbrižne svakodnevnice. Za sve uključene.

PODRŠKA KOLEGA   ■  

Srećom, naše prosvjetare još uvijek drži veliki entuzijazam, ljubav prema ovome poslu, pozivu koji su izabrali prije mnogo godina, profesiji za koju se duboko u sebi osjećaju pozvanima te se ne žale, barem ne javno, na prevelika opterećenja, pritiske okoline, pa i golemu papirologiju kojom su posljednjih godina zatrpani. Kao da se vraćamo u 19. stoljeće, umjesto da barem u tome administriranju svakodnevice osjete dobrobiti digitalnog doba.

Sanja DELAČ ravnateljica je pakračke OŠ braće Radića posljednjih pet godina, a prije toga je godinama, od 1991. točnije, radila kao učiteljica razredne nastave. I jako dobro zna koliko se davala svih ovih godina svojim učenicima i školi te koliko je puta bila blizu točke pucanja. Od izgaranja na poslu spasila ju je ponajprije dobra pozitivna atmosfera i topli međuljudski odnosi u školi, kao i podrška obitelji. Jer nije tajna da prosvjetari velik dio svojih misli i problema iz škole odnose kući:

– Svakome od nas u nekom trenutku bude teško, čak i preteško, kad osjećamo da smo pred pucanjem, da smo izgorjeli na poslu. Spašava nas ta velika ljubav koju osjećamo prema ovome pozivu, prema djeci. Mi učitelji taj posao živimo 24 sata na dan. Promišljamo i kod kuće, u naše slobodno vrijeme, o nekim odlukama i rješenjima koje smo donijeli taj dan. Stalno se preispitujemo, gledamo unatrag, a istodobno unaprijed, prema svemu onome što nas sutra na našem radnome mjestu čeka.

Priznaje nam Delač da joj je tijekom učiteljskih godina, ali i danas kada ravna školom, najteže padala silna papirologija kojom su zatrpani i zbog koje se ne stignu baviti svojim pedagoškim poslom, onim pozivom koji su izabrali. Potkraj školske godine sve su veći pritisci i roditelja i zbog svega toga, kaže Delač, učitelji izgaraju na svome poslu. Ništa lakše nije ni ravnateljima:

– Kada se dogodi nekakva situacija za koju roditelji smatraju da je problem, oni preskaču razrednicu i stručnu službu koju imamo u školi i odmah interveniraju kod ravnateljice. A učitelj razrednik trebao bi biti prvi, koji je u svakodnevnome kontaktu s učenikom, koji može najobjektivnije sagledati neki problem i ponudit rješenje.

Ovo je zapravo poziv, profesija u kojoj je nemoguće raditi ispodprosječno. Nije ovdje riječ o činovničkome poslu, gdje se možete provlačiti, već se u prosvjeti svaki čovjek mora davati do maksimuma, ako se želi s djecom raditi kako treba i kako oni to zaslužuju. Svjesna je toga ravnateljica škole u Pakracu te dodaje da onda ne treba čuditi što se učitelji potroše i izgore, jer se svojoj djeci daju i više nego katkad mogu:

– Sve nas pokreće velika ljubav. I ne može nas obeshrabriti ni društvena nepriznatost ni male plaće. Podrška smo jedni drugima, mnogo pričamo kad nekome bude teško, i to je jedini način da dobro funkcioniramo i pomognemo jedni drugima da ne puknemo. Na sve što se događa u školstvu pokušavam gledati pozitivno, jer ima krasne djece, krasnih roditelja i ta je intrinzična motivacija meni pomogla da takoreći preživim sve ove godine – zaključuje Sanja Delač.

TOČKA PUCANJA  ■  

Tridesetak je godina u prosvjeti i Nina KARKOVIĆ, ravnateljica zagrebačke XVI. gimnazije. Osam je godina na toj funkciji, dok je ranije predavala talijanski i francuski jezik pa i ona zna što je opterećenost poslom:

– Osebujnost je našeg posla takva da se morate davati do maksimuma, nema lakih dana. Naravno, to radimo zašto što volimo svoj posao i želimo učenicima dati najbolje od sebe i svoje struke, prenijeti im najbolja moguća znanja. Istodobno, nismo dovoljno plaćeni, društvo nastavnike ne cijeni dovoljno.

Karković govori da, unatoč tome, nikad nije požalila što je izabrala profesorski poziv, jer se od malih nogu igrala škole. S prijateljicama je već u djetinjstvu organizirala takve igre. Pa kao što glumci govore da su kao djeca radili predstave za sebe i prijatelje u garažama i sobama, tako je i ravnateljica XVI. gimnazije kao djevojčica sebe stavljala u razred i ulogu učiteljice. I da se ponovno rodi, opet bi izabrala prosvjetarski poziv, ističe:

– Posljednjih godina teško mi pada sve opsežnija papirologija kojom se moram baviti. Ne bismo voljeli da u budućnosti administracija i bavljenje papirima nadvlada ono što struka traži, ono što znamo i zapravo volimo raditi – poručuje Karković i objašnjava da je prvi i najdostupniji lijek za prevenciju izgaranja prosvjetara zdrava i pozitivna školska atmosfera.

Time se, kaže, u XVI. gimnaziji posebno ponose.

Čelnik školskog Sindikata Prepored Željko STIPIĆ već je 33 godine profesor u Srednjoj školi Vrbovec te mu je sindrom izgaranja na poslu itekako dobro poznat. Iako kod nas nisu rađena precizna istraživanja o stupnja izgaranja i konkretnim problemima zbog kojih naši prosvjetari pucaju po šavovima, Stipić govori da je to jasno svima tko je imalo zagrebao u radnu svakodnevicu učitelja i nastavnika:

– Kad učitelj nailazi na nerazumijevanje onih koji bi mu trebali pomoći u radu s problematičnim učenicima, do izgaranja neminovno dolazi, bez obzira na to radi li se o nerazumijevanju stručnih službi ili pak samih roditelja, koji nam u takvim situacijama odmažu. Tada treba s jedne strane sačuvati prisebnost, jer ako učitelj pukne uglavnom će on imati problema i biti manje-više prepušten sam sebi. Ima kolegica i kolega u mojoj zbornici koji su tijekom svog radnoga vijeka tražili pomoć stručnjaka, uzimali neke vrste medikamenata, samo da bi si pomogli nakon što su ih učenici i roditelji uspjeli izbaciti iz takta – govori nam Stipić, prisjećajući se svih situacija na koje je naišao tijelom tri desetljeća rada u školstvu.

PANIKA ZBOG PREVIŠE POSLA  ■  

Izgaranje učitelja neminovno je i zbog svih zaduženja koje učitelj u nekoj školi ima. Jedan je segment rada u razredu, ali kad se tome pribroje svi dodatni poslovi koji padaju na leđa učitelja onda ne treba čuditi da se osjećaju izmoreno, iscrpljeno, u panici da neće sve stići odraditi, što izravno utječe i na njihovo zdravlje, ponajprije psihološko. Stipić govori da su veliki problem ti „ostali poslovi”, koji se samo nižu kao na traci, a zbog koji učitelji onda s pravom imaju osjećaj trošenja i izgaranja:

– Pobrojimo samo učenička natjecanja, za koje treba pripremiti i pratiti djecu, potom razne druge aktivnosti, sekcije, situaciju gdje nastavnici sami moraju opremati svoje kabinete, izmišljati nastavna sredstva. Tu su i naši odlasci na izlete, od jednodnevnih u kazališta ili izvanučioničnu nastavu, do višednevnih na terensku nastavu ili maturalce. Pa onda redovita, ali i izvanredna komunikacija s roditeljima, socijalnim službama. Sve je to nepregledan niz aktivnosti koje učitelja i nastavnika čak i više troše od samoga rada u razredu – jasan je šef Preporoda.

Budući da učitelj u prosjeku radi po 40 godina, vrlo su rijetki među njima koji si mogu priuštiti „luksuz” da u mirovinu odu onog trenutka kada više ne mogu nego praktički posljednjih pet-deset godina odrađuju uglavnom samo zbog plaće, upozorava Stipić, jer se od prosvjetarske mirovine ne može živjeti. Kad je on počinjao raditi u prosvjeti, radilo se kraće, a išlo se često i u prijevremene mirovine. Sada ima slučajeva gdje neki profesori ostaju do zadnjeg dana u radnom odnosu, zbog plaće, iako više ne mogu obavljati posao kako bi željeli, poglavito učitelji tjelesnog odgoja, govori Stipić.

– Ne treba zatvarati oči ni pred činjenicom da mnogi naši prosvjetari rade dodatne poslove, kako bi otplatili kredite ili jednostavno skrpali kraj s krajem, od poslova turističkih vodiča, u našim dalmatinskim županijama, preko instrukcija, do poslova koji nemaju veze sa strukom, recimo u građevinarstvu. Pa kad taj učitelj dođe u popodnevnu smjenu, a cijelo je prijepodne već radio i naradio se, kako da do izgaranja ne dođe?!

TRANSFER STRASTI  ■

Upola kraće od Stipića, ali opet dovoljno dugo, 17 godina, u školstvu je i učiteljica razredne nastave Anita PETANJEK-MACAN iz OŠ Ante Kovačića u zagorskome Zlataru. Napominje kako prosvjetarski posao nema radno vrijeme, koliko god u javnosti bio dojam da učitelji jako malo rade. Jer se gleda samo vrijeme koje provedu u školi, u samome razredu.

– Moje je radno vrijeme osam sati, ali najčešće ne stignem odraditi sve ono što želim. Ako želim biti kreativna, a želim, onda cijeli dan razmišljam o poslu, pronalazim ideje, tragam za rješenjima kojima će mi pomoći. Znam se i u noći probuditi, sjetim se nečega, pa pojurim to zapisati.

Prva je ljubav ove učiteljice iz Zlatara folklor i dječje folklorno stvaralaštvo, gdje mora biti nepresušan izvor ideja, stalno stvarati neke nove scenske igre s djecom. A to katkad može biti vrlo zamorno i opterećujuće. I stalno razmišlja o poslu, bez obzira na to kuha li ručak ili je neko od njezine troje djece bolesno, pa se brine o njemu.

Puno joj pomažu i znače školski praznici, kaže, kad se barem malo odmakne od svakodnevnoga školskog pritiska i napuni baterije. Pa da najesen opet bude spremna za nove radne pobjede. Baš kao i njezini kolege prosvjetari, i Petanjek-Macan smatra da su previše opterećeni papirologijom.

– To je definitivno najdosadniji dio koji svaki učitelj mora odrađivati. Najteže mi pak bude na početku prvoga razreda, kad učenici tek dođu, pa slijedi zahtjevan proces socijalizacije i stvaranje složne grupe učenika, da postanu mala obitelj, iako se mnogi od njih do jučer nisu ni poznavali.

Svi su učitelji zapravo u istoj poziciji – neće dopustiti da njihova djeca, njihovi učenici dobiju manje nego što zaslužuju, pa makar zbog toga pucali po šavovima zbog opterećenosti. Sandra HUZJAK iz zagrebačke OŠ Pavleka Miškine svjesna je opasnosti da izgori na poslu, ali i dalje tvrdi – ovo je moj posao iz snova:

– Volim izgarati u razredu, jer to izgaranje doživljavam kao transfer strasti prema književnosti, umjetnosti, sportu, matematici i glazbi na svoju djecu. To iskustvo obuhvaća u sebi izazove koji mogu biti jako stresni. No, ono što sam osvijestila u godinama rada jest da volim takav produktivan stres. Ti izazovi kroz stresne situacije za krajnji cilj imaju riješene probleme, svladane sadržaje i djecu koja, u konačnici, postaju kvalitetniji ljudi. To me ne troši, već puni energijom.

OSJEĆAJ NEZAŠTIĆENOSTI  ■

U svom poslu vrlo rijetko pregori, dok jedino što obavlja preko volje jest beskonačna papirologija te sate i sate kuckanja po tipkovnici. To je većini nastavnika izvor frustracija. Ipak, Huzjak misli kako se najveće nastavničke frustracije načelno vežu za potencijalne krizne situacije i nepostojanje učinkovitog mehanizma djelovanja dođe li do neke vrste problema.

– Imali smo nedavno slučaj gađanja profesora kredom. Tu nastavnici pucaju. Osjećaju se napušteni i nezaštićeni. Preblage i neučinkovite pedagoške mjere za učenike jedna su od slabijih karika odgojno-obrazovnog sustava naše zemlje. Kad se zbroji svakodnevni stres u neposrednom radu s djecom, nezaštićenost nastavnika, potplaćenost, konstantni pokušaji roditelja da se miješaju u rad školskih djelatnika… Nastavnici su obeshrabreni i osjećaju se, jednostavno rečeno, jadno. Vrlo su rijetki pojedinci koji u tim zadanim uvjetima dugoročno mogu zadržati entuzijazam – zaključuje Huzjak.

Svi se pak oni moraju posebno pripremiti za predstojeći završetak nastavne godine. Od travnja do lipnja za prosvjetare je najstresniji dio godine, učitelji su vrlo iscrpljeni i nerijetko osjećaju upravo kao da izgaraju na poslu. A pomoći države i sustava niotkuda. Mnogi se s pravom pitaju – dokad?! [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine |  Napisao Branko NAĐ ]

……………………………………………….

ISTRAŽIVANJE O NEGATIVNIM PSIHOLOŠKIM POJAVAMA NA POSLU

 Žrtve ogovaranja i izljeva bijesa

Voditeljica Odjela za osiguranje i unapređenje kvalitete zdravstvene zaštite na KBC-u Zagreb dr. sc. Bojana KNEŽEVIĆ vodila je pilot-istraživanje o negativnim psihološkim pojavama na poslu, u suradnji sa Sindikatom Preporod.

Provedeno je na manjem uzorku od 116 nastavnika u osnovnim i srednjim školama te su dobiveni zanimljivi rezultati koji upozoravaju na potrebu šireg istraživanja, na još većem uzorku.

Svrha je bila utvrditi kolika je učestalost nepoželjnog ponašanja u radnom kolektivu koje upućuje na neprijateljsku i neetičnu komunikaciju na radnome mjestu, objašnjava nam Knežević. Većina ispitanika, više od 60 posto njih, bila je starija od 45 godina.

– Ispitanici su kao najčešće nepoželjno ponašanje naveli da su žrtve ogovaranja, da se o njima šire neistinite glasine i laži. Zatim su se žalili na ignoriranje stavova, čak na izljeve bijesa i verbalne agresije vezane za pojedine situacije. Više od trećine ispitanih navelo je da ih se na poslu maltretira. U najvećoj mjeri to su bile kolege i ravnatelji, zatim u znatno manjoj mjeri roditelji, pa i učenici. Oko 10 posto osoba koje su navele da su izložene maltretiranju navele su da je to svakodnevno i da razmišljaju o odlasku s toga radnog mjesta.

Stres na radu može imati više uzroka, ne moraju to biti samo poremećeni međuljudski odnosi. Stres može biti i u sadržaju i organizaciji rada kao i u prirodi samog posla. U svim zanimanjima u kojima je specifičnost posla rad s ljudima povišena je razina stresa. To su na prvome mjestu djelatnost zdravstva i obrazovanja, ističe Knežević.

– Dugotrajni stres koji se ne rješava nego nakuplja može dovesti do ozbiljnih zdravstvenih problema, odnosno narušiti metalno i fizičko zdravlje. Ozbiljno narušeno mentalno zdravlje može dovesti do sindroma izgaranja u kojem se osoba osjeća bespomoćno, depresivno, gubi empatiju za druge, u stanju je kroničnog umora i nema više snage za posao koji radi. Postoje u svijetu i kod nas dokazani i standardizirani upitnici kojima se može izmjeriti sindrom izgaranja. U Hrvatskoj još uvijek nema dovoljno istraživanja koji bi nam bili podloga za intervencije u sprječavanju stresa na radu i sindroma izgaranja.

……………………………………………….

ZAKLJUČCI NAJVEĆEGA SVJETSKOG ISTRAŽIVANJA: Saznajte koliko ste blizu izgaranju