… o raznim ekranima danas potrebnije nego ikad. Udruga Centar za izvannastavne i izvanškolske aktivnosti (CINAZ) od 2008. godine u hrvatskim osnovnim školama provodi projekt „Deset dana bez ekrana”, kojim se djeci pokušava osvijestiti koliko su zapravo ovisni o tehnologiji, internetu i ekranima.

U projektu je dosad sudjelovalo 30 osnovnih škola i oko 1800 učenika iz različitih županija diljem cijele Hrvatske, a ove godine prvi put sudjeluje i jedna zadarska srednja škola.

– Mnogi profesori i radnici s mladima iz Europe jako su iznenađeni kad im pričam o projektu,  jer smatraju da bi kod njih tako nešto bilo nemoguće provesti – govori nam predsjednica udruge Morana ROGIĆ, SUAUTORICA knjige „Tamna strana ekrana”.

KRAĐA SLOBODNOG VREMENA

Projekt „Deset dana bez ekrana” unazad deset godina provodi se na nacionalnoj razini, nastao kao rezultat CINAZ-ova dugogodišnjeg bavljenja problematikom medija i njihova utjecaja na djecu i mlade. Kad su tek kretali u projekt, napravili su istraživanje koje je pokazalo da većina djece provodi i više od tri sata pred ekranima te da je ovisnost o ekranima toliko napredovala da se djeca sama više ne mogu oduprijeti.

– Smatram da su današnji učenici još ovisniji o ekranima, i to najviše o mobitelima, koji su postali džepna računala. Prije 10 godina još nije bilo tableta, pametnih telefona i društvenih mreža koje djeci oduzimaju, bolje reći kradu, dragocjeno slobodno vrijeme.

Teško je uprijeti prstom u jednoga krivca za pretjeranu ovisnost djece o digitalnim uređajima, kaže Rogić, jer smo svi jednako odgovorni za odgoj i obrazovanje današnjih i budućih generacija. I roditelji, i škole, i društvo u cijelosti. Ipak, projekt je tijekom godina pokazao kako roditelji trebaju najviše podrške i edukacije za upoznavanje sa sigurnošću na internetu, jer većina ne razgovara s djecom kritički o sadržajima u medijima te uopće svjesni nisu koje sve opasnosti za djecu vrebaju na internetu.

Koliko su pak točno o ekranima ovisni srednjoškolci otkrila nam je Sandra JANKOVIĆ, pedagoginja iz Ekonomsko-birotehničke škole u Zadru. Naime, u projekt „Deset dana bez ekrana” trebali su se uključiti učenici svih dobi, ali je naišla na veliki otpor učenika prvog i drugog razreda. Janković to tumači dobi u kojoj se nalaze, kad su njihove preokupacije vršnjački odnosi i stvaranje slike o sebi, čime u današnje vrijeme upravljaju upravo mediji.

NEGATIVNI MODELI

Maturanti koji su iskazali interes za projekt već su prevladali najburniji dio sazrijevanja i uspijevaju pronaći intrinzičnu motivaciju za svladavanje ovog izazova:

– Mislim da su današnji srednjoškolci iznimno ovisni o ekranima i da toga nisu svjesni. U našim razgovorima o ovoj temi često ih pitam što bi radili s vremenom koje inače utroše na ekrane. Odgovori koje dobijem zaista su obeshrabrujući – oni bi samo spavali i odmarali. Mislim da je najveći problem što ovdje ne pričamo o jednoj generaciji ovisnoj o ekranima već o dvjema.

Dakle, roditelji više nisu tu da motiviraju svoju djecu da provode vrijeme radeći nešto korisno, već su u mnogo slučajeva upravo oni negativan model svojoj djeci, govori Janković. Obitelji svoje zajedničke trenutke sve češće provode tako da je svatko posvećen svom uređaju te se gubi kvalitetna komunikacija i njezina odgojna komponenta.

U situaciji smo da djeca od najranije dobi upadaju u začarani krug i da ih okolina oblikuje u buduće ovisnike o ekranima. Gubi se prvotna svrha ekrana – edukacija – i umjesto osjećaja ispunjenosti zbog dobivanja potrebnih informacija dolazi do zasićenja nepotrebnim informacijama koje izazivaju anksioznost i nezadovoljstvo samim sobom.

– Mislim da je potrebno djecu sve više educirati o štetnosti ekrana i da od najranije dobi treba razvijati kritičko mišljenje te raditi na osiguravanju kvalitetno provedenoga slobodnog vremena – zaključuje zadarska pedagoginja.

U projekt odnosno dobrovoljno apstiniranje od ekrana u deset dana ove su se godine uključili i petaši Osnovne škole „Josip Pupačić” u Omišu, kako matične škole tako i PŠ Kučiće.

U izazov se uključilo pedesetak učenika, od ukupno osamdesetak, a Ružica MATIJEVIĆ, vjeroučiteljica i razrednica 5. b, govori nam da ju je iznenadila i obradovala iskrenost, ali i odgovornost njezinih petaša, prvo onih koji su odmah rekli da to ne mogu, pa zatim onih koji su pokušali, njih dvadesetak, i izdržali dva, tri, pet dana. Tek ih je 34 uspjelo u izazovu „Deset dana bez ekrana”. Učenici su iskreno bilježili po dijelovima dana uspjehe, slučajno gledanje ekrana i namjerno, zbog nemogućnosti oduprijeti se želji.

– Iz svega zaključujem da su današnji učenici dosta vezani za ekrane, da im je teško samostalno ispuniti slobodno vrijeme, ako im nije organizirano od odraslih ili ako ne dobivaju gotovu zabavu s ekrana – jasna je Matijević.

Primjećuje kako i sami roditelji nerijetko djeci nude gotovu zabavu umjesto konkretnijih i kreativnijih zadataka, u kojima bi se roditelji trebali angažirati.

 „LAJK” UMJESTO INTERAKCIJE

Školska pedagoginja u Omišu Nedjeljka GLAVINOVIĆ odradila je s djecom i radionicu s temom ovisnosti o digitalnim uređajima. No djeca traže odgovore – zašto nešto ne mogu, ne smijem. Umorni roditelj nema strpljenja odgovarati na sve, lakše je dati „alat” u ruke, pa traži sam; a dijete nije osposobljeno ni zrelo za upotrebu takvih „alata”.

Stoga razrednica Matijević nema najbolje mišljenje o reformi hrvatskog školstva u kojoj smo svjedoci pretjeranog forsiranja ekrana, odnosno digitalizacije procesa proučavanja. Kod djece već sada sama mogućnost gašenja ili nenošenja mobitela izaziva panični strah, a što će se tek dogoditi ako im obrazovne vlasti svakodnevno počnu gurati tablete i druge ekrane u ruke.

– U razredima gdje se učenici koliko-toliko susreću uživo, gdje prate reakcije svojih vršnjaka na uvredu i pohvalu, reakciju svoje učiteljice dok promatra njihov crtež ili sastavak, uvođenje tableta oduzet će taj rijetki i željeni kontakt pogledom. Oduzet će nam osmijeh, mimiku, pa i hod dok dijete nosi svoj uradak na pregled ili se ponosno vraća na svoje mjesto. Ili će možda taj imaginarni lajk zamijeniti sve to, ne znam – zaključuje naša sugovornica iz Omiša.

Kako onda djecu upozoriti na štetnost ovisnosti o ekranima i digitalnim uređajima? Jedino sustavnom edukacijom roditelja i nastavnika koji će djecu obrazovati i pomoći im da razviju medijske kompetencije. Da kritički promišljaju o sadržajima u medijima i da se njima koriste za edukativne i informativne svrhe, a manje za zabavne sadržaje. Djecu također treba poticati na različite izvannastavne aktivnosti, da se što više bave kreativnim i društveno korisnim radom.

Djeca su ionako mnogo sretnija i ispunjenija kad im se „zaposle” ruke i kad imaju prilike sudjelovati u različitim aktivnostima koje potiču njihov kognitivni razvoj.

POVUĆI RUČNU!

Dosadašnja iskustva učitelja koji su radili na projektu pokazuju da ne mogu svi učenici ustrajati u ovom desetodnevnom izazovu. Neki odustanu na početku, neki tijekom, a neki izdrže do kraja. Sudjelovanje u projektu je proizvoljno, uz pristanak roditelja. Nekad se uključi jedan razred, a nekad više njih ili cijela škola. Veseli ipak što su djeca jako iskrena u svojem pisanju dnevnika i što imaju, kao i roditelji, pozitivne reakcije na projekt nakon njegova završetka.

No mnogi ističu da im je jako teško odvojiti se od ekrana i ne gledati omiljene serije ili igrati igrice. A bit će im još teže ako cjelokupno društvo ne povuče ručnu kočnicu s primjenom digitalnih uređaja. Budemo li djeci gurali tablete i razne ekrane u ruke od malih nogu, od prvog razreda osnovne škole, doći će vrijeme kad se neće moći odvojiti od ekrana ni deset minuta, a kamoli deset dana. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Branko NAĐ ]

……………………………..

MORANA ROGIĆ, UDRUGA CINAZ, VODITELJICA PROJEKTA

Reforma ne može uspjeti bez motiviranih učitelja

Aktualna kurikularna reforma nažalost nije cjelovita i ne može riješiti problem hrvatskog školstva u cijelosti. Mislim da imamo puno važnijih problema i prioriteta kojima se moramo posvetiti prije nego što je potrebno govoriti o digitalizaciji u nastavi. A što bi trebalo biti samo jedno od sredstava, a ne konačan cilj.

Kupovati tablete u svim školama nije suvislo kada većina škola radi u dvije i tri smjene, a mnoge od njih nemaju adekvatne i najosnovnije uvjete za rad kao što je dovoljno učionica, ploča, grijanje, dvorane za tjelesni odgoj. Mnogo učenika nema osiguran ni prijevoz do škole.

Važno je krenuti od najbitnijih stvari, a to je rasterećenje gradiva i ulaganje u učitelje kroz stručna usavršavanja i povećanje njihovih plaća. Teško će ijedna kurikularna reforma uspjeti ako učitelji ne budu kvalitetno osposobljeni i motivirani za rad.

Lako je preuzeti modele od drugih zemalja kao što su Švedska, Norveška i Danska, ali ne radi se o jednako razvijenim društvima. Prije uvođenja reforme, trebali bi se zadovoljiti ujednačeni standardi, dobro se upoznati sa rezultatima škola koje provode takav program i vidjeti što je dobro, a što loše . Bojim se da reforma koja je ovako započela neće dobro ni jednako zaživjeti u hrvatskim školama.