Grčki je pisac Nikos KAZANTZAKIS rekao: „Odlični su učitelji poput mostova preko kojih njihovi učenici prelaze, a nakon što im olakšaju prijelaz sami ih radosno ruše i potiču učenike da stvaraju vlastite mostove.”

 Najbolji su učitelji često energični, ushićeni, možda pomalo ekscentrični i slobodnog duha. 

Oni poznaju svoje učenike, poznaju njihove potrebe, znaju što ih pokreće. Oni znaju kako im pomoći da uče. Postoji mnogo ovakvih učitelja i užitak ih je gledati kako poučavaju.  Užitak je promatrati njihovu interakciju s djecom te svjedočiti rezultatima koje postižu sa svojim učenicima. Da, dobro poučavanje polučit će dobre rezultate, u to nema sumnje.

Međutim, ono što me smeta jest pojava novih vrsta školskih vođa i administratora posljednjih godina. Oni obrazovanje vide kao neki rigidan i ograničen prostor, koji je osmišljen s namjerom da učenicima omogući prolaz na standardiziranim ispitima. Ova vrsta vođe ne usađuje ljubav prema učenju – sasvim suprotno. Djeca vježbaju vještine i sadržaj uče napamet, ali nije im dopušteno eksperimentiranje ni u jednom predmetu, nije im ponuđeno vrijeme da se poigravaju s određenim predmetom, manipuliraju njime, zavole ga…

Kad sam bio dijete, želio sam postati pisac. U školi mi je bilo dopušteno poigravati se s pisanjem, zavoljeti ga i razviti svoj stil. Da sam bio učenik u današnjem sustavu, možda bih bolje svladao tehničku stranu zanata, ali vjerojatno ne bih toliko zavolio pisanje. 

Svi smo čuli priče o ljudima koji su pretvoreni u automatizirane pisce, čitatelje i matematičare – svi posjeduju tehnička, stilska i sadržajna znanja, ali nedostaje im duh, talent i pravo uživanje u onome što rade. 

• Što će nastati od ove generacije automatiziranih učenika?

Čega će se oni sjećati kad se osvrnu na svoje školske godine? Mislim da će na njih gledati kao na dosadno i jednolično razdoblje u njihovim životima, lišeno bilo kakvog užitka.

„Ograničeni nefleksibilnom pedagogijom”

To se događa svagdje, pogotovo u školama koje postižu loše rezultate i koje zatim postaju projekti nadobudnih ravnatelja karijerista koji standardiziranje pedagogije vide kao jednostavan i učinkovit način vođenja škola.

 To vodi do učitelja koji su puni energije, entuzijazma i potencijala, ali koji počinju svoj učiteljski put tako što im govore da svoje predmete moraju poučavati s ekstremnom rigidnošću. Ako skreću s utabanog puta, osuđuje ih se i govorim im se da se moraju držati zadanog stila, puta i sadržaja. Ako to ne čine, oni „podbacuju” kao učitelji. 

To je zastrašujući razvoj događaja, ali u današnje doba prevladava. Odlični učitelji s odličnim idejama o prenošenju znanja svojim učenicima ograničeni su nefleksibilnim pedagoškim pristupom.

Jednom je ravnatelju mnogo lakše upravljati pristupom „jedna veličina pristaje svima”. Postoji dobar argument za standardiziranje određenih aspekata obrazovanja, ali kad govorimo o stilovima i pristupima poučavanju – ne bi li to trebalo biti nepovredivo? 

Svi se sjećamo učitelja koji nas je uspijevao angažirati, koji je bio zabavan, ekscentričan, dobar slušatelj, koji nam je ponudio nove mogućnosti zbog toga što je shvaćao način na koji učimo. Takvi su učitelji bili sposobni osmisliti poticajne izazove u učenju i kreativne aktivnosti koje su nas namamile u svijet znanja i čuda.

Sve to ne možemo očekivati ako od učitelja tražimo da poučavaju na određen način, da se drže unaprijed određenog scenarija i vremenskih rasporeda.

Učitelji moraju poučavati, djeca moraju učiti. Način na koji to radimo trebao bi, naravno, biti predmet kritičke rasprave, ali nikad standardiziran.

…………….

NAPOMENA

• Ujedinjeno Kraljevstvo: TES je digitalna zajednica s više od 3,6 milijuna registriranih korisnika u 279 zemalja i teritorija te stoga najveća mreža učitelja koja pomaže savjetovati, informirati i inspirirati edukatore širom svijeta.
• Izvor: tes.com