Školstvo u medijima
IZ DNEVNIKA ŠKOLSKOG PSIHOLOGA
Sinjski makovi
objavljeno: 17. lipnja 2019.

Kolegica iz Sinja, kojoj sam bila mentorica, zamolila me da mladom kolegi pedagogu pomognem oko istraživanja za potrebe stručnoga ispita. „Zašto ne?”, rekoh i kolega se pojavi u mojoj školi te odradismo što je trebalo. Usput je mladi kolega saznao da u gradskoj knjižnici Marka Marulića, ovdje kod nas u Splitu, držim seriju interaktivnih tematskih, stručnih predavanja. To mu se dopalo i uz odobrenje svoga ravnatelja pozove me da i u školi u Hanu, kraj Sinja, u kojoj radi na zamjeni, održim jedno od tih predavanja. „Zašto ne?”, rekoh opet i predložih nekoliko tema. Stručni su djelatnici škole odabrali temu Učiteljski stres i kako ga svladati. Ja se, nakon toga, odlučih za radionicu s dvije minilekcije o stresu i u dogovoreni termin uputih se u Han.

STRES KAO DIO ŽIVOTA

Bilo je to bajkovito putovanje. Nebo se plavilo, sunce je sve zlatilo, mlado zelenilo ljeskalo se pod sunčevim zrakama, a uz cestu, doklegod pogled seže, prostirala su se polja makova, koja su se u valovima ljuljuškala na ugodnom proljetnom povjetarcu.

Škola mala, ali – prava škola. Ljudi dragi. Znatiželjno me gledaju. Ja im uzvraćam osmjesima. Djeca u školi, kao i sva djeca – djeca k’o djeca, ali na neki način drukčija nego naša u Splitu, bar mi se tako činilo. Sve je nekako tiše, neposrednije i prirodnije. A kako i ne i kad se škola nalazi usred polja.


Makovi o kojima će biti riječi samo su povod za priču – priču o svakodnevnim stresovima u školi, stanju narušene psihofizičke stabilnosti organizma koja ugrožava samopoštovanje ili općenito dobrobit pojedinca. I o stresorima, naravno, to jest čimbenicima koji dovode do stresa. A njih je u školi jako mnogo. Barem tako kaže ova priča koja je nastala prije deset godina…

………………….

Nakon uobičajenih izraza dobrodošlice nađoh se u učionici tehničkog odgoja, punoj učitelja razredne i predmetne nastave iz te i obližnjih škol(ic)a. Pozorno me slušaju, a ja pričam, dajem zadatke, oni ih rješavaju, analiziraju, izvlače zaključke, pa opet ja pričam i tako sve dok je bilo materijala koji sam pripremila za ovu radionicu.

Posebno me je zanimalo što će se, uz standardne stresore vezane za školu, još pojaviti kao specifikum ove pitoreskne sredine. Pod standardnim stresorima podrazumijevam neodgovarajuće vrjednovanje i nagrađivanje prosvjetnih djelatnika, preopsežne programe i prevelike satnice, neprimjerene udžbenike, nedisciplinu, nedovoljan interes i rad učenika te prevelika prava koja su roditeljima data ili si ih sami uzimaju. Niz je još i veći.

U prvoj minilekciji pričam im o stresu, stanju narušene psihofizičke stabilnosti organizma, kao i o stresorima, koje sam podijelila na tri opće kategorije: (1) kataklizmički događaji, kao što su ratovi, koji se pojavljuju kao prijetnja za većinu ljudi; (2) osobni stresori, koji ugrožavaju pojedinca (primjerice, razvod) i (3) svakodnevni stresori, koji su, zapravo, svakodnevne trzavice koje se događaju u obitelji, na radnom mjestu, u trgovini, na ulici… Poseban je problem, i to naglašavam u svom predavanju, kad se događaji iz sva tri područja podudare i sruče na pojedinca istodobno.

PREPOZNATI STRES

Nisam zaobišla ni simptome stresa – signale koji nas upozoravaju da nešto nije u redu s nama, alarm koji zvoni iznutra, opominjući nas da nešto treba poduzeti. S vremenom postaju uobičajeni, prihvaćamo ih kao dio svoga života. Prestajući ih uočavati, ignoriramo poruku da nešto nije u redu. Ignoriranje simptoma vodi u bolest, depresiju, jad, no mi, neprijatelji samima sebi, tvrdimo da ne znamo što se s nama zbiva.

Prepoznati stres i prihvatiti njegovo djelovanje – posebno naglašavam u izlaganju – jedini je preduvjet da se sa stresorima borimo i sačuvamo vlastiti tjelesni i psihički integritet.

Slijedila je aktivnost za sudionike. Rješavali su upitnik intenziteta stresa – pomoćno sredstvo za prepoznavanje simptoma stresa – na osnovi kojeg se može utvrditi najčešći način reagiranja na stres.

Kad saznamo rezultate, naravno – zapitamo se možemo li djelovati, rekoh i nastavih s drugom minilekcijom. Nakon što dobijemo signal, možemo odlučiti što ćemo učiniti. Signal ne možemo birati, ali možemo birati kako ćemo djelovati. Mogućnosti su: a) promijeniti ponašanje da bismo dobili što želimo i b) odabrati da drugačije mislimo o onome što želimo. Najlakše mijenjamo svoje ponašanje i mišljenje. Osjećaje i tjelesne reakcije ne možemo izravno kontrolirati. Promijenimo li svoje ponašanje, osjetit ćemo se bolje, drukčije. Npr. potišteni smo, a prijateljica nas pozove na kavu. Iako smo nerado izišli i „rastali” se na trenutak od svoga problema, ugodno druženje s kolegicom pomoglo je da se težina problema bar upola smanji i doma se vratimo preporođeni. Taj odmak pruža nam mogućnost rješavanja problema, umjesto što se iscrpljujemo na uzrocima, našoj krivnji, nepravdi i mogućem optuživanju drugih.

Rezultati upitnika mogu nam pomoći u odlučivanju o tome što ćemo činiti. U prvu skupinu spadaju oni koji imaju najniži rezultat na upitniku, što bi značilo da se relativno dobro nose sa stresom, jer ga imaju u prihvatljivim, umjerenim količinama, pa ga uspješno svladavaju. Takva količina stresa nam je čak potrebna. Neki znaju reći da je stres sol i začin našega života.

 „NE PILITI PILJEVINU!”

Najviše su ugroženi oni koji imaju najveći broj bodova na upitniku. To su osobe koje pokazuju emocionalnu iscrpljenost, depersonalizaciju i smanjenu učinkovitost na poslu, u svakodnevnom životu i nalaze se u tzv. zoni „izgaranja”. Takvima hitno treba pomoć stručnjaka. Na sreću, takvih među dragim kolegama u Hanu nije bilo.

U drugoj su skupini pojedinci koji povremeno osjećaju negativne posljedice stresa i stoga bi bilo pametno poduzeti preventivne mjere, kako se stanje ne bi pogoršalo.

Treća skupina, prema rezultatima na upitniku, sačinjena je od pojedinaca koji pate od posljedica stresa, stoga im se preporučuju hitni postupci za sprječavanje „izgaranja”.

Prije deset godina – 25  svibnja 2009. u OŠ Han Antistres smiješak u zbornici 

……………………………

Valja početi s preventivnim akcijama. O njima svatko od nas dovoljno zna, pa bi, kad bi ih primjenjivao, mogao živjeti posve mirno. Na žalost, tim se znanjem najčešće ne koristimo u svakodnevnom životu. Podsjetih kolegice i kolege da preventiva obuhvaća sljedeće: priznati sebi da previše radim; utvrditi granice vlastite odgovornosti; boriti se za svoja prava; naučiti reći „Ne”; ne očekivati zahvalnost za svoj trud; „ne piliti piljevinu”, tj. ne sitničariti; postaviti dugoročne prioritete u životu; odvojiti vrijeme za razgovor s dragom osobom; njegovati bliske odnose s ljudima oko sebe; sačuvati osjećaj za humor…

Važnu skupinu aktivnosti samopomoći u stresnim situacijama čine tjelesne aktivnosti. One su doista ljekovite. No, nađemo li se u silnoj stresnoj situaciji i preplavi li nas stres, većina nas će se zatvoriti u kuću i po tko zna koliko puta ponovno proživljavati stresnu situaciju, izravno škodeći svome tijelu i svojoj psihi. Gore od toga je, uz sve još – zapaliti cigaretu. Zar nije bolje izaći, prošetati, sići u vrt među biljke, popeti se par katova uz stube, prošetati uz rijeku ili more…Tko se nakon stresa ne kreće, tvrde stručnjaci, radi protiv sebe.

Za kraj izlaganja ostavih mudru i vrlo sugestivnu rečenicu: Životne kušnje ne postoje da nas slome, nego da nas stvore!!! U njezinu valjanost i osobno sam se uvjerila. Iz najtežih životnih kušnji, doista sam izlazila snažnija, djelotvornija, kreativnija, sretnija nego ikad prije.

PUNA ŠKOLA STRESA

Usvajanjem ove poruke, kao paradigme, potičemo sebe na pregled vlastita života, uz zbrajanje i oduzimanje „bodova”, slažući rezultate tako da nas prožme optimizam i pozitivna energija. Da je to moguće, vidjela sam, nakon radionice, i na licima dragih sudionika školice iz Hana, vrijednih kolega koji doista imaju obilje svojih briga. Najviše ih muči odnos roditelja prema školi i učiteljima, nedostatak njihova razumijevanja i odgovarajuće suradnje, pritisak glede ocjenjivanja, pa čak i povremeni agresivni ispadi roditelja.

Na drugom su mjestu učenici kao izvori stresa, jer su nedovoljno kulturni, ne poštuju učitelje, loše se odnose prema njima, i prema svojim kolegama, nezainteresirani su, ne rade dovoljno ni dobro, loša im je koncentracija i kao najveći problem navode nemotiviranost za školski rad i uspjeh, na koju je teško utjecati.

Na trećem su mjestu stresori vezani uz međusobne odnose u kolektivu. Tuže se da im međusobna komunikacija nije na zadovoljavajućoj razini, nema koordinacije, ni suradnje, spominju i neprofesionalnost kao i međusobne sukobe.

Slijede stresori vezani uz sustav i sustavna rješenja, u najširem smislu riječi. Teško im pada što nema koordinacije između poslodavca i djelatnika, ali i licemjerje viših struktura. Tu je i  predug radni staž, skromne plaće i ponižavajuće male mirovine, nesređen pedagoški standard, nepostojanje kvalitetnoga stručnog usavršavanja, previše je „papirologije” itd. Pojedinci spominju sustavno omalovažavanje u kolektivu, pa čak i mobing.

I na kraju, stresorima smatraju i nedovoljnu materijalnu opremljenost škole (pomagala, lektira, sredstva za medijsku kulturu…).

Zbog svega toga osjećaju se umorno, nezadovoljno, sputano, što utječe na odnose u kolektivu, a vjerojatno i na njihovu osnovnu djelatnost.

NE ZABORAVITI MAKOVE!

Što se tiče privatnoga života učitelja, i tu je obilje stresora, ponekad vezanih i uz navedenu skupinu stresora iz profesionalnoga života. Najviše nespokoja donose im poteškoće vezane uz vlastitu djecu: nisu sigurni odgajaju li ih dobro, nedostaje im vremena za kvalitetno roditeljstvo, zabrinuti su za njihovo daljnje školovanja i kasnije zapošljavanje, jednom riječju boje se budućnosti koja ne obećava dobro ni njima, a kamo li njihovoj djeci.

I na kraju, ali ne manje važno – sloboda mišljenja! Nedostatak slobode mišljenja. Bez slobode mišljenja nema ni slobodnih i zadovoljnih ljudi. A takvi zlata vrijede u odgoju i naobrazbi mladih generacija. Takvi pojedinci nose promjene. Nabolje.

Puno je toga što ih muči! A ja, prolazeći kroz polja makova, mislila da im je tamo rajski lijepo. Ophrvani brigama i ponekad se gušeći u stresu, možda ni ne primijete da su se makovi rascvali i da su ih puna polja.

A dok smo još kod učiteljskog stresa, naglašavam da valja uvijek imati na umu kako je, nagomilan u učiteljima, veoma poguban po njih osobno, po njihov rad i učinkovitost, što se, naravno, reflektira i na odnos prema učenicima, roditeljima i kolegama. Šteta je višestruka i dalekosežna. S toga odgojno-obrazovni sustav treba organizirati i realizirati tako da je što manje stresan.

Bilo bi zanimljivo istražiti koji stresori danas muče učitelje škole Han kraj Sinja. Ne vjerujem da im je sada lakše nego prije deset godina, 25. svibnja 2009., kad sam realizirala ovu radionicu. Lako je moguće da im je danas još teže. Skupina stresora o kojima je bio riječi još je ubojitija. Tješim se da su sačuvali materijale dobivene na rastanku i čitajući ih povremeno razvili vještinu samopomoći u stresnim situacijama, jer u sustavu takve pomoći nema! [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisala Milijana KOVAČEVIĆ, školska psihologinja, savjetnica, Split ]