S druge strane kad biste učiteljicu iz 19. stoljeća pozvali u suvremenu školu, ona bi, ako bi preživjela kulturni šok zbog ponašanja učenika i roditelja, bila savršeno sposobna poučavati. Računala i digitalni uređaji vjerojatno bi je zbunili, ali poučavanje se u osnovi nije mnogo promijenilo.

Međutim, to najvjerojatnije neće biti slučaj u ovom stoljeću. Vidjeli smo više promjena u obrazovanju u posljednjih dvadeset godina nego tijekom prijašnjih sto godina. To je dijelom zbog pojave interneta i elektroničkih uređaja, a dijelom zbog činjenice što danas živimo u globalnom gospodarskom društvu, što je dramatično povećalo razinu konkurencije za radna mjesta.

Društvo u kojem djelujemo također nije isto. Promijenio se stav prema učiteljima i odgojiteljima, a podrška obrazovanju uvelike je pala. Učenike se sve više „mazi” pa svjedočimo snižavanju obrazovnih standarda upravo kad konkurencija za svako radno mjesto postaje sve jača.

Obrazovanje je nekad bilo područje uspavanih obrazovnih stručnjaka, dok je u posljednjih petnaest godina obrazovanje postalo političko „vruće dugme”. Nisam siguran da je ta iznenadna briga unaprijedila stvari. Štoviše, politizacija obrazovanja uzrokovala je miješanje mnogih pokrajinskih vlada u mikroupravljanje nastavom zbog nepovjerenja prema nastavnicima.

U međuvremenu su se i učitelji promijenili. Za sve njih poučavanje više nije poziv nego samo posao. To nije slučaj sa svima (još postoje nadahnuti učitelji), ali sve više nastavnika radi taj posao samo zbog plaće, godišnjeg odmora i mirovine. Mnogi misle: „To je samo posao, a ako djeca ne uče onoliko koliko bi trebala to je njihov problem. Ja sam odradila ono što je propisano i moj je posao time završen.”

Ako nastavimo tako, Kanada i druge razvijene zemlje na dobrom su putu da postanu siromašne, jer je obrazovanje valuta budućnosti.

Mnogi se u tome slažu sa mnom, ali ne slažu se svi oko toga što bi trebalo učiniti ili tko bi to trebao učiniti. Dopustite da iznesem svoje viđenje rješenja.

Prvo, nastavni plan i program treba preoblikovati od završetka formalnog obrazovanja prema unatrag. Treba početi postavljanjem pitanja: „Što će učenicima sutra zaista biti potrebno? Što je poticajno i korisno znati i moći učiniti?” Treba se savjetovati s poduzetnicima, poslodavcima, umjetnicima, piscima, učiteljima i širokim spektrom ljudi iz svih područja života. Iz toga bi trebao proizaći dogovor o osnovnim znanjima koja treba poučavati. Te osnove trebaju uključivati sadržaj koji nema druge svrhe osim stvaranja cjelovitog i civiliziranog društva.

Osim toga, trebali bi postojati i sadržaji koji su izvan tradicionalnog obrazovanja i odražavaju stvarnost globalne radne snage: tehnike prodaje, marketinga, vodstva, timskog rada, globalne ekonomije, politike i još mnogo toga.

Ali sve bi ovo trebalo biti samo pozadina središnjeg obrazovanja svakog učenika: razvoj vlastitih jedinstvenih talenata, sposobnosti, intelekta te prepoznavanje i traganje za njihovim istinskim pozivom. Svijet rada brzo se automatizira, a rutinski rad svih vrsta nestaje. Radnici sutrašnjice preživjet će na temelju jedinstvenih talenata, uz sposobnost inoviranja, stvaranja i prodaje svojih ideja na globalnom tržištu. Oni će vjerojatno biti samozaposleni, čak i ako će preko ugovora raditi za veliku organizaciju. Čak i oni koji su zaposleni na tradicionalan način morat će upravljati vlastitom karijerom i sami štedjeti za mirovinu. Potreban nam je sustav koji prilagođava nastavni plan i program i način na koji se poučava. Nema baš mnogo smisla trošiti silan novac na obrazovanje koje za njih ili društvo neće imati veliku vrijednost.

Štoviše, obrazovni su se alati promijenili, a u budućnosti će se još brže mijenjati. Ne možemo nastaviti primjenjivati tehnike nastave iz 13. stoljeća u doba kad elektronika nudi toliko mogućnosti. Novi mediji, kao što je podcasting, stvaraju nove mogućnosti i nove zamke, ali oni odražavaju promijenjeni svijet u kojem će današnji učenici morati funkcionirati.

Ipak, iako kurikulum postaje prilagođen pojedincima, a nova tehnologija dodaje novu moć pedagogiji, srce i duša obrazovanja ostat će odnos između učitelja i učenika. Najvažnije će biti očuvanje entuzijazma s kojim djeca ulaze u školovanje.

Potrebno je voditi računa o tome da njihova motivacija ne bude uništena nametanjem znanja čija je svrha „skupljanje prašine”. Nastavnici se moraju brinuti o svojim učenicima ‒ to ne može biti samo posao. Oni moraju biti kvalificirani tehničari sposobni primijeniti vlastito znanje o pedagogiji, tehnici i alatima te pokrenuti rast učenika i pomoći mu u traženju vlastitog puta, koristeći svaki mogući prikladan izvor.

• Ministarstvo pak učitelje mora ostaviti da u miru rade svoj posao.
• Vlada koja nadzire financije trebala bi zahtijevati odgovornost i smatrati učitelje odgovornima za postignuća svojih učenika, ali mora prestati mikroupravljati.
• Mora pak osigurati zapošljavanje najboljih učitelja, podržati ih te ih pošteno platiti.
• Ravnatelji i učitelji trebali bi odlučivati kako i kad poučavati, jer samo oni znaju i razumiju svoje učenike.
• Vlade bi se trebale baviti statistikom i dopustiti nastavnicima da se bave ljudima.
• Možemo li to postići? Sigurno.
• Hoćemo li? To je mnogo složenije pitanje.

………………

NAPOMENA

• KANADA: Teach MAGAZINE – najveće kanadsko nacionalno izdanje pokrenuto 1993.
• Autor je Richard WORZEL, vodeći kanadski futurist. Svake godine razgovara s više od 20.000 poslovnih ljudi, kao volonter u slobodno vrijeme razgovara sa srednjoškolcima. 
• Izvor: teachmag.com