HRVATSKU JE UPOZNAO VRLO DOBRO 

Mnogima je poznat kao autor knjige ‘Vaše kompetentno dijete’ u kojoj osporava velik broj temeljnih pretpostavki tradicionalne razvojne psihologije kao i prevladavajućih pedagoških modela i metoda odgoja. On je bio i idejni začetnik Familylaba – projekta koji je pokrenut u mnogim zemljama, pa kroz nacionalne organizacije nudi seminare, predavanja, radionice, treninge i savjetovanja roditeljima i obiteljima, stručnjacima, djelatnicima u javnom području te privatnim tvrtkama.

Hrvatskim roditeljima Jesper je poznat autor i predavač, ali i iznimno važan učitelj – u ratnim godinama nekoliko naraštaja pomagača sudjelovalo je na nizu radionica, obuka, predavanja i supervizija pod njegovim vodstvom, s ciljem njihova osnaživanja u radu sa stradalnicima i izbjeglicama. Jesper je često dolazio u Hrvatsku, za koju je bio i obiteljski vezan, a osobito se divio i uživao u Istri. 

RODITELJ TREBA ZNATI ŠTO JE DOBRO ZA DIJETE

Hrvatski roditelji pokušavaju provoditi jednakost. Međutim, odnosi između djece i roditelja nikada ne mogu biti ravnopravni, za takvo što prevelika je razlika u moći. Ti roditelji nastoje zaboraviti da djeca znaju samo ono što ona žele i za čime čeznu, a da su roditelji baš oni koji trebaju znati što je djetetu potrebno.

Primjerice, kada dijete kaže: ‘Mama, gladan sam i želim pizzu’, odgovor roditelja može biti: ‘Znam koliko voliš pizzu, ali ne želim da je jedeš tri puta tjedno jer to nije zdravo. Možeš je, recimo, dobiti tri puta mjesečno.’ 

UGLEDAJTE SE NA VUKOVE

Juul upozorava da djeca sve češće preuzimaju nadzor nad roditeljima. Ta djeca, kaže, odrastaju u nesigurne ljude jer svako dijete, svaki čovjek u djetinjstvu treba – vodstvo roditelja koji jasno zna reći ‘da’ i ‘ne’ i stati iza svoje odluke.

Vukovi, kaže Juul, imaju vrlo veliku socijalnu inteligenciju, imaju inteligentnu strategiju vođenja čopora, ona je potpuno usmjerena na obitelj, koja je neka vrsta klasične proširene obitelji.

– Imati dobrog vođu koji skupinu drži na okupu, za vukove je pitanje preživljavanja. Mislim da je ključ uspješnih obitelji i u ljudi i u vukova: povezanost i povjerenje – rekao je.

RASTAVA BRAKA I SUSTAV 50/50

U Hrvatskoj se raspada svaki treći brak, većina djece ostaje živjeti s majkom, manji broj s očevima, a manje od jedan posto djece živi po tzv. sustavu 50/50, gdje tjedan ili dva žive kod jednog roditelja pa zatim isto toliko vremena kod drugoga.

U Danskoj i Švedskoj broj djece koja žive po sustavu 50/50 danas je nešto manji od 50 %.

– Još ne znamo koliko je 50/50 dobar sustav. U Danskoj smo prije trideset godina započeli tu praksu i treba proći još deset godina da uopće to pitanje postavimo jednoj ili dvjema tisućama djece koja danas imaju između trideset i četrdeset godina. Tek tada ćemo znati odgovor. Kad bismo ih sada to pitali, djeca bi ‘lagala’ jer još itekako surađuju s roditeljima – rekao je.

RASTAVA JE DJECI NAPORNA, IAKO TO NE PRIZNAJU

– Tek kad roditelji umru, a njihove kćeri i sinovi steknu dovoljno veliki odmak od njih, moći će reći istinu o tome kako su preživjeli rastavu. Djeca će inače uvijek reći: ‘Sve je u redu, nema problema.’ No djeci između dvanaest i petnaest godina prilično je naporno ako roditelji ne odustaju od podjele 50/50. Ima roditelja – majka i očeva – koji se u tjednu kad je dijete kod njih žele posvetiti isključivo njemu. A djeci je to strašno, to je golema odgovornost. Kad razgovaram s tom starijom djecom i njihovim očevima i majkama, ona vrlo jasno i ljubazno kažu: ‘Živite svoj život! Ne želim biti tvoj život, to je prošlo!’ – napisao je Juul.

NEMOJTE DA DJECA IZGUBE SEBE

Pri rastavi se često događa da neka djeca moraju i fizički prevaliti dugačak put od doma jednog do drugog roditelja. Neki tako počnu putovati već u dobi od tri godine.

– Na tom putovanju od kućanstva do kućanstva pomalo gube sami sebe. Nažalost, to izlazi na vidjelo tek pet ili sedam godina poslije i vrlo se često odražava u školi kao poteškoća u učenju, odnosno koncentraciji ili nečemu sličnome. A jadna djeca ne znaju u čemu je problem jer to nisu ni primijetila. Naporno su radila i toliko bila zaokupljena time da ‘danas budu sin svoje majke, sutra sin svog oca’ da se nisu stigla upitati: ‘Tko sam ja zapravo – samome sebi?’ –  rekao je.

DOPUSTITE DJECI DA BUDU TUŽNA

Rastava je situacija u kojoj je mnogo toga čime se teško može upravljati. 

– Jednostavno moramo shvatiti: ta situacija za nas može biti bolna, može nam donijeti olakšanje, ali za djecu je uvijek strašna… Bilo da djeca žive tjedan s jednim, tjedan s drugim roditeljem bilo da žive samo s jednime od njih. U svakoj roditeljskoj kući mora biti mjesta za bol! Djetetu se mora dopustiti da ovdje i sada bude tužno i da čezne. A to je većini roditelja teško jer su rastavljeni roditelji uvelike uglavnom zaokupljeni samima sobom. Ili su ogorčeni ili zaljubljeni ili im je laknulo nakon rastave, što li već. Ti roditelji žive u budućnosti, a djeca to ne mogu. Trebaju proći tri ili četiri godine da dijete proradi tu tugu. A odrasli im moraju za to osigurati prostor, mjesto i biti fleksibilni i otvoreni – savjetovao je ovaj izniman čovjek, a njegovi savjeti dugo će se pamtiti. [ IZ DRUGIH MEDIJA | theworldnews.net ]