No tijekom razgovora saznali smo da je ravnodušnost djece prema klasicima daleko od najvećeg problema suvremene škole.

Vjerojatno ste čuli da u Dumi predlažu isključivanje Solženjicinova djela Arhipelag Gulag iz školskog programa.

To je jedno od najvećih umjetničkih djela dvadesetog stoljeća posvećeno najtragičnijem razdoblju naše zemlje. Bilo je više pokušaja da ga se ukloni iz škole pod izgovorom da se time želi spriječiti traumatiziranje djece u nježnoj dobi, a nedavno smo čuli i novi izgovor da Arhipelag Gulag jednostrano prikazuje događaje iz naše slavne prošlosti. Zapravo sjećanje na zločine sovjetskog režima sad postaje krajnje nepoželjno, gotovo prijestup.

Govori se o uvođenju povijesti vjere, primjerice.

U povijesti vjere kao disciplini nema ničega lošega, ali moramo uzeti u obzir kontekst uvođenja takva predmeta u školu. To je pokušaj popunjavanja ideoloških praznina koje su nastale padom sovjetskog režima. U mojim školskim danima predavala se povijest komunističke partije Sovjetskog saveza. U starijim smo razredima stalno proučavali Lenjina. Lenjin i Marx više nisu u modi, ali sveto mjesto nikad nije prazno, zato se vjera, kao sastavni dio konzervativne državne ideologije, ovdje dobro uklapa. Razumije se da u praksi to neće biti povijest različitih vjerskih učenja. Pravoslavni će svećenici vjerojatno preuzeti ovaj predmet, što se protivi načelima sekularne škole. Dakako, Biblija, Kuran, Tora, hinduistička mitologija veliko su kulturno nasljeđe čovječanstva koje se treba poučavati u školi, ali samo u drugačijim okolnostima i drugačijemu obrazovnom sustavu.

Kako to mislite?

Vidite, kad bismo sad sastavili neku vrstu idealnoga školskog programa koji uzima u obzir potrebe suvremenog društva, odmah bi se postavilo pitanje tko će sve to poučavati.  Teret će pasti na glavni nastavni kontingent, iskusne učitelje koji rade za sitnu plaću, koji su ugušeni birokracijom i boje se pomaknuti točku gledišta. Oni su naviknuli raditi prema šabloni nametnutoj s vrha, bit će ih teško prekvalificirati i pitanje je koliko su za to motivirani. Mladi će se sve rjeđe odlučivati za ulazak u profesiju zbog njezina niskog statusa. Kada dojučerašnji student dobije posao u seoskoj školi, može očekivati plaću od približno šest tisuća rubalja (85 eura), zbog čega, sa stajališta mladih, postati učitelj znači upisati se u „potpune gubitnike“. Imajući to na umu, govoriti o nekim intelektualnim visinama i kreativnom odnosu prema procesu učenja jednostavno je neprimjereno.

Zapravo, obratite pozornost, sve što je vezano za čovjeka, njegov život, dostojanstvo, obrazovanje, u nas je uvijek bilo malo plaćeno. Drugim riječima, nepoštovanje osobe u našoj zemlji određuje obrazovni sustav: od nastavničkih plaća do sadržaja nastavnog plana i programa.

Koji je glavni nedostatak školskog programa?

Činjenica je da nismo osmislili državnu strategiju glede obrazovanja. Glavno je pitanje: za koji model zemlje nastojimo reformirati obrazovni sustav?

Ako želimo biti ispred ostalih, čineći tehnološke pomake o kojima se toliko govori, moramo omogućiti „slobodno razmišljanje“ kao osnovno obrazovno načelo. Pod slobodnim razmišljanjem ne mislim samo na slobodan pristup velikoj količini informacija već ponajprije na razvoj kritičkog mišljenja. Tada ćemo na izlazu dobiti naraštaj mislećih i aktivnih građana koji su sposobni stvoriti nešto novo na svim područjima javnog života.

Uskraćujući djeci duboka i ozbiljna znanja, ne razvijajući promišljanje i propitivanje naučenoga, riskiramo da dobijemo nesposobne ljude koji ne umiju donositi neovisne odluke. Možda i jesmo konzervativna, provincijska zemlja i kao takvi postojimo već dugo. Ali s ovakvim sustavom možemo zaboraviti na velikodržavne ambicije.

Pokušaj sjedenja na dva stolca u konačnici ima rezultat koji je sjajno uobličio nezaboravni Viktor Stepanovič Černomirdin: „Željeli su nešto bolje, a dobili su isto kao i uvijek.”

Kritičari će reći, nije bilo kritičkog razmišljanja ni u sovjetskim školama pa je Gagarin svejedno lansiran u svemir.

Kvaliteta Gagarinova obrazovanja nije mjerilo. Evo i Sjeverna Koreja razvija atomsko oružje. To je vječno opravdanje sovjetskog sustava: „Pod Staljinom su bili tako divni znanstvenici koji su izumili atomsku bombu.” Samo što je to bio naraštaj koji se stvarao prije revolucije ili 20-ih godina kad su još postojali koridori stvaralačke slobode, kad su se održavali međunarodni kontakti. Da, ovaj je naraštaj darovao niz izvanrednih izuma zemlji i svijetu, ali nisu imali priliku iza sebe ostaviti školu, učenike, cjelovitu znanstvenu baštinu. To je neizbježno prouzročilo stagnaciju znanstvenog i javnog života.

Mnogi hvale bivši sustav zbog činjenice da su djecu učili patriotizmu, idealima koji navodno nedostaju suvremenoj mladosti.

Zbog čega ti rodoljubi vjeruju da mladi nemaju ideale? Prema mojim opažanjima, mlađi naraštaj ima mnogo jače etičke i građanske osjećaje od kasnih sovjetskih ciničara koji su, došavši na vlast, počeli očitavati moralne lekcije. Odmah se sjetim dobro poznate oštrine Oscara Wildea u izjavi: „Starci nam žele dati dobre savjete jer više ne mogu davati loše primjere.” I koji su to uzvišeni ideali koji ti novi moralisti žele nametnuti mladima?

Druga su krajnost pokušaji zaštite djece od određenih informacija, zaštite njihove prisutnosti na internetu.

Ja kao osoba odrasla s kutomjerima i abakom, ne vidim nikakvu prijetnju u novim uređajima i internetu. Internet se u svojoj biti ne razlikuje mnogo od tradicionalnog načina informiranja jer je u svijetu uvijek bilo mnogo gluposti, neznanja pa i štetnih knjiga. Zadaća obrazovanja i odgoja u svakom vremenu jest poučiti navigaciji, kako se kretati morem informacija da bi se iz njega izvuklo pouzdano znanje.

Kakve biste knjige osobno preporučili današnjim tinejdžerima?

Zapravo bi bilo zanimljivo pitati učenike: koje knjige čitaju sa zadovoljstvom i o čemu bi željeli čitati. U nas nije uobičajeno pitati djecu za mišljenje, oni ovdje ništa ne razumiju, moramo sve odlučiti umjesto njih. Ali doista će djeca lako čitati samo ona djela koja su u skladu s njihovom dobi, njihovim interesima i teškoćama.

Ako doista želimo očarati djecu čitanjem, moramo stvoriti fleksibilne programe, a ne zadržavati se samo na klasici, kombinirati strane i domaće knjige, kombinirati knjige prema tematskom načelu. Primjerice, napraviti izbor fantastike. Neka čitaju, raspravljaju …

Literarni kanoni nisu više aktualni, spisak obveznih knjiga koje se moraju pročitati da bi se netko smatrao obrazovanime.

Nekada je bila sramota u pristojnom društvu priznati da nisi pročitao nekoga kultnog pisca. Danas je manje licemjerja u tom smislu, ljudi su prestali prikazivati ​​znanje. Čitanje je postalo individualiziranije i raznolikije; knjige su prestale biti jezgra generacijskog identiteta, ali nisu izgubile na važnosti. Upravo čitanje s dominantnoga intelektualnog zanimanja u sadašnjem vremenu postalo je dio opće kulturne dokolice. Zgražavanje nad novim naraštajem zbog činjenice da mu se pretjerano sviđaju vizualni sadržaji na štetu knjiga nije samo besmisleno nego i štetno.

U suvremenom svijetu možemo mnogo naučiti od djece, možemo rasti i razvijati se skupa s njima. Današnju mladež promatram s velikim optimizmom i suosjećanjem i zasigurno ne podupirem gunđanje iz serije Bili smo duhovniji jer je to, u najmanju ruku, neproduktivno.

………………

NAPOMENA

• RUSIJA: Mel.fm – portal posvećen obrazovanju i odgoju
• Izvor: mel.fm