Ali postoje okolnosti koje se ne mogu izbjeći, čak i ako je vaše dijete željno škole, a vi potpuno spremni. Naša autorica Ksenija BUKŠA govori o situacijama u kojima će se vaš prvašić vjerojatno naći.

Nostalgija za domom

„Prvi smo tjedan škole jedan dječak i ja bili jako tužni, jer smo željeli biti doma. Odlučili smo napraviti letjelicu od toaletnog papira i odletjeti kući. Sjedili smo u školskom toaletu praveći letjelicu i toliko smo se unijeli da nismo čuli zvono.”

Čak i ako je dijete bilo redovito u vrtiću, škola je druga priča. Učiteljica nije odgajateljica. U školi je manje usmjerene pažnje, manje brige i puno je lakše osjećati se tužno i izgubljeno. No, ako sve drugo prođe dobro, ta će se tuga preboljeti za nekoliko tjedana ili mjeseci.

Izgubljen u školi

„Roditelji su ostali u dvorištu, a nas su poveli prema svlačionici. Tad su hodnikom protutnjali osmaši poput krda divljih slonova i ja sam izgubila svoj razred iz vida. Gledala sam oko sebe, nikoga nisam prepoznala. Počela sam plakati i trčati natrag prema mami. Srećom, ona je još bila u dvorištu, jer su roditelji imali naviku čekati djecu prvi tjedan škole. Pojurila sam k njoj vičući: ‘Mama, odvedi me odavde, ovdje će me pregaziti!’”

Škola je napučeno mjesto. I veliko. Učiteljica pazi djecu, ali prvašić je prvašić i svašta se može dogoditi. Katkad ni mobilni telefon ne pomaže, trebate se sjetiti upotrijebiti ga kad zalutate u toalet na pogrešnom katu.

Zakazao u pogrešno vrijeme

„U prvi sam razred pošao u listopadu s obzirom na to da sam bio s roditeljima na putovanju. Na velikom su odmoru svi pohitali u kantinu, a ja sam išao polako. Kad sam stigao svi su već sjedili i ručali, uključujući i učitelje. Bilo me je sram pitati učitelja za mjesto i ostao sam bez ručka.”

Prvi je razred vrijeme kada dijete uči biti odgovorno samo za sebe. On je taj koji mora na vrijeme izvaditi udžbenik, presvući se u opremu za tjelesni odgoj ili samostalno riješiti zadatak. Život prvašiću katkad priredi neočekivane prepreke koje ne može riješiti pomoću stečenih navika. Takvih situacija nema mnogo, ali se upravo u njima dijete uči biti samostalno.

Izgubljen ruksak i papuče

„Dogodilo se to prvog dana škole. Pošli smo u posjet muzeju gdje sam ja naposljetku zaboravila svoj ruksak. Učiteljica je potom nazvala u muzej i pokušala riješiti problem. Sve dok nismo pronašli ruksak, ja sam se strašno uzrujavala. Jedne sam jeseni također negdje oko škole izgubila rezervnu odjeću, trenirku i papuče. Papuče nikad nismo našli.”

Rastresenost je odlika mnogih prvašića. Nemojte smatrati kako je samo vaše dijete izgubljeno. Svi su oni pomalo izgubljeni. Osim one najzabrinutije djece s pretjeranom sklonošću kontroli. Rastresenost je normalna, štoviše treba se zabrinuti ako dijete tisuću puta provjeri svaku sitnicu. Perfekcionizam će uzrokovati nervozu prije nego rastresenost. Važno je da je dijete zdravo, zar ne?

Posuđena igračka nikad nije vraćena

„Jednog sam dana s prijateljima iz razreda odlučio zaigrati svoju omiljenu stolnu igru Koridori kad je pokraj nas protrčala jedna djevojčica, zgrabila jednu važnu karticu i zločesto se smijala. Nikad je nije vratila. Tako sam plakao!”

Prvašiću je važno dijeliti s prijateljima ono što voli. Međutim, oni to ne znaju uvijek cijeniti. A katkad djeca čak i namjerno ne vraćaju ono što su uzeli. Neravnopravne razmjene, slomljeni ekrani, razbacane perle, ukradene prekrasne olovke. Svu ovu dramu možete ublažiti tako što ćete dogovoriti s djetetom što treba, a što ne treba nositi u školu, što se smije mijenjati, pokloniti ili posuditi, a što ne.

Predmet ismijavanja

„Na odmoru sam se družila s prijateljicom i iz šale sam si na glavu stavila plastičnu vrećicu u kojoj sam nosila jabuke koje mi je dala mama. Kao kapu. Prije nego što sam se snašla počela je nastava i učiteljica je upitala koliko je pet plus pet i ja sam podigla ruku i odgovorila: „Deset!” Svi su pogledali u mene i prasnuli u smijeh. A ja sam bila iznenađena. Zar odgovor nije točan?!”

Djeca su različita, nijedno dijete nije nalik drugome. Netko stalno plače, netko svako malo prasne u smijeh, netko uvijek žuri, netko ima neobičan izgled… Prije ili kasnije, većina će se morati suočiti sa situacijom u kojoj će mu se cijeli razred smijati. Ne bilo kome, nego baš njemu.

Meta zavidnih

„Imali smo neke vrlo živahne djevojčice u razredu. Ja sam imala prekrasne ukosnice. Jedna od njih, Marina, prišla mi je i rekla: ‘Pogledaj, koja je ono ptica tamo na grani!’ Otvorila sam usta gledajući kroz prozor kad su odjednom počupale sve moje ukosnice.”

U dobi od šest i sedam godina djetetove emocije postaju bogatije i poprimaju mnogo novih nijansi. Stoga u prvom razredu raste želja za tuđim stvarima, ludiranje, imitiranje. Mnogi u ovoj dobi svjesno lažu, obmanjuju i zavide. Utješno je to što epidemija godinama pada i želja za nanošenjem štete drugome jenjava. Važno je da se odrasli ponašaju korektno i ne dopuste strastima da se rasplamsaju.

Problemi s pravilnim pisanjem slova

„Primijetila sam da moja kolegica iz klupe pravilno piše slovo T. Meni to nije uspijevalo pa mi se i sama djevojčica nije svidjela. Zato sam namjerno nastavila pisati slovo neispravno, iako me je učiteljica nekoliko puta upozorila. Bila je to tragedija.”

Ispravno pisati slova, to je jedan od glavnih zadataka svakog prvašića. Iako mnoga djeca u dobi od sedam godina znaju pisati i brojiti, pravilno pisanje slova uvijek iziskuje napor. Srećom, mrlje od tinte ostale su u djetinjstvu naših baka i djedova, ali zavojite linije i petlje te drugi grafički elementi i dalje izazivaju napetost.

Napredan učenik

„Sve sam znala i neprestano sam odgovarala na učiteljičine upite i bez njezina prozivanja. Neuspješno mi je zbog toga davala primjedbe, a zatim me je jednom prilikom zamolila da pomnožim 327 sa 445. Pokušavala sam pomnožiti i nije mi uspijevalo, ali je učiteljica neko vrijeme mogla mirno nastaviti poučavati bez ometanja.”

Neka su djeca naprednija od svojih vršnjaka. Roditelji nemaju izbora, rade od jutra do večeri, a i kamo bi ga smjestili. Sve je to u redu, ali katkad se dijete iz dosade počne neprimjereno ponašati, a učitelj mora tražiti rješenje.

Mentalna blokada

„Učitelj nas je zamolio da recitiramo pjesmicu i ja sam se dobrovoljno javila, ali kad sam počela recitirati zaboravila sam ostatak teksta. Učiteljica je prozvala drugu djevojčicu, a zatim opet mene. U drugom sam pokušaju bila uspješna.”

Neki prvašići postaju toliko nervozni u školi da se pri samome pogledu na učitelja ukoče, posebno ako djeluje strogo. Pokušajte smanjiti djetetov stres objasnivši mu da ne mora biti savršen. Ako se takvo stanje nastavi, saznajte kakvo je ozračje u učionici ili kod kuće i zašto dijete stalno misli da mora ispuniti velika očekivanja.

………………

NAPOMENA

• RUSIJA: Mel.fm – portal posvećen obrazovanju i odgoju.
• Izvor: mel.fm