… nego ocijeniti jedan ispit, ali ako želimo izbjeći nepravde oko različitih ocjenjivanja u različitim školama, onda nam samo nedavne izmjene i dopune Pravilnika o vrednovanju nisu dovoljne.

Složni su u tome stručnjaci i praktičari s kojima smo razgovarali, koji smatraju da bismo većinu problema riješili donošenjem jedinstvenih nacionalnih kriterija ocjenjivanja.

Ovako, u situaciji gdje svaki učitelj ima svoje kriterije i procjene, događa se da četvorka ili petica iz jedne škole nije isto što i četvorka ili petica iz druge. Pa djeca imaju problema s upisom u srednju školu, jer im eventualno mjesto može oduzeti učenik s većim prosjekom ocjena, ali realno slabijim znanjem.

■ ILI USMENA ILI PISMENA PROVJERA ■ 

Prosvjetari su očekivali da će novi Pravilnik smanjiti i broj dopuštenih tjednih pismenih provjera, dok za zaključivanje ocjena neovisno o aritmetičkoj sredini odnosno prosjeku kažu da je to praksa već godinama. I u tome nema ništa nova. Mnoge smeta što je Pravilnik donesen i objavljen neposredno prije početka nastavne godine.

Docentica dr. sc. Ines BLAŽEVIĆ s Odsjeka za pedagogiju na splitskome Filozofske fakultetu smatra da je dobra strana novodonesenoga Pravilnika vrjednovanje kroz tri pristupa – vrjednovanje za učenje, vrjednovanje kao učenje i vrjednovanje naučenog.

Međutim, upozorava kako je nužno omogućiti kontinuirano stručno usavršavanje učitelja da bi se doneseni Pravilnik mogao implementirati.

– Problematični su elementi vrjednovanja koje trebaju donijeti sami učitelja. Neujednačenost elemenata vrjednovanja na državnoj razini stvara najveći problem (ne)jednakosti u našem odgojno-obrazovnom sustavu. Često se događa da među dvjema osnovnim školama za isti ispit znanja jedan učenik s 92 posto riješenosti dobije ocjenu odličan, a u susjednoj školi to može već s 88 posto. To rezultira puno većim problemom, jer se stvaraju zaključne ocjene koje se temelje na neujednačenim elementima vrjednovanja. Za upis u srednju školu potrebna je zaključna ocjena, a ovako sigurno nisu svi učenici ravnopravni prilikom upisa ako dolaze iz različitih škola.

Teško je i smanjiti broj pismenih provjera, jer učitelji predmetne nastave govore da im je nemoguće isplanirati vrjednovanje s ukupno dva ispita tjedno. Tada bi, kažu, došlo do situacije tzv. „najbržeg prsta”, u najčešće zadnjim tjednima polugodišta, kad je najveći broj pisanih provjera. Međutim, naša sugovornica ima rješenje koje bi znatno rasteretilo učitelje, a smanjilo stres kod djece:

– Kod učitelja često postoji potreba da se isti nastavni sadržaj ispita usmeno i pisano. Uvažavam posebnosti svakoga područja, ali mislim da ne postoji valjano opravdanje u pedagoškom, psihološkom, didaktičkom ili metodičkom smislu da se svaka nastavna cjelina mora provjeriti usmeno i pisano. I tako bismo mogli smanjiti broj pisanih ispita.

■ OCJENA JE I STVAR DOJMA ■

Dosadašnji Pravilnik također je navodio kako zaključna ocjena iz nastavnoga predmeta ne mora proizlaziti iz aritmetičke sredine, osobito ako je učenik pokazao napredak u drugome polugodištu. U Pravilniku je navedeno drugo polugodištu u smislu razvoja i napretka, ali Blažević smatra da ne treba isticati to razdoblje nastavne godine, budući da se učenicima može dogoditi opravdani problem i u drugom polugodištu, za što bi opet škole i nastavnici trebali imali razumijevanje.

– Dominacija komponente znanja u odnosu na druge komponente ocjene stvara veći problem kod donošenja zaključne ocjene. Ovakva praksa među učiteljima, a posebice među učenicima, stvara upravo ono od čega se želimo odmaknuti, a to je da je važno samo činjenično znanje. Interesi učenika, njihove vještine, odnos prema vršnjacima i drugima, suradnja, zalaganje, redovitost u izvršavanju obveza i slično postaju manje bitni u odnosu na znanje. A time im šaljemo pogrješnu poruku. Umjesto da to bude dodana vrijednost prilikom zaključivanja ocjene, učitelji sve to katkad posve zanemaruju zaboravljajući da škola nije samo obrazovna nego i odgojna ustanova.

Da bi se postigla željena pravednost prilikom zaključivanja ocjena i upisa u srednje škole, te da se izbjegne situacija u kojoj bi došlo do nekih novih distribucija ocjena, potrebno je svakako i čim prije ujednačiti kriterije ocjenjivanja na razini države. To je osnovna pretpostavka daljnje izgradnje sustava vrjednovanja.

Docentica Blažević smatra da bi resorno ministarstvo trebalo donijeti elemente vrjednovanje koji bi vrijedili za sve jer je to jedini način da se riješe neujednačenosti koje nam se sada događaju:

– Učiteljima, učenicima i roditeljima ovo je gorući problem. Svakako valja naglasiti kako bi potencijalno povjerenstvo, koje bi donijelo takve kriterije, moralo biti sastavljeno od stručnjaka iz različitih područja i razina djelovanja, jer jedino na taj način takvi elementi vrjednovanja imaju potencijal da budu i provedivi u odgojno-obrazovanoj praksi. Hoće li se u tome uspjeti, upitno je, a do tada učitelji trebaju vrjednovati prema novodonesenom Pravilniku.

■ PODCJENJIVANJE NASTAVNIKA ■

Umirovljeni profesor Učiteljskog fakulteta u Zagrebu dr. sc. Milan MATIJEVIĆ smatra da novi Pravilnik ne donosi nešto posebno novo tim više što su svi nastavnici osnovne elemente iz dokimologije svladali tijekom studija pa im to i ne treba propisivati posebnim Pravilnikom i još naglasiti da je ravnatelj škole dužan upoznati ih na početku nastavne godine s njegovim osnovnim odrednicama.

– Ovo je prilično podcjenjivanje nastavničkih fakulteta i nastavnika koji su studirali četiri ili pet godina da bi stekli kompetencije za poučavanje nekoga nastavnog predmeta. Pišu li se takvi pravilnici za stručnjake koji su studirali neke druge fakultete – pita se Matijević te komentira zabrinutost učitelja zbog nekih tumačenja Pravilnika prema kojima bi, u slučaju da je u razredu najviša ocjena vrlo dobar ili čak dobar, učitelj trebao napraviti novu distribuciju ocjena pa i te trojke ili četvorke pretvoriti u ocjenu odličan.

Posljedice bi se mogle pokazati pri upisu u srednje škole, gdje je svaka petica ista pa bi se moglo dogoditi da učenici s više znanja i kompetencija budu zakinuti u odnosu na one koji su slabiji, ali im je ocjena bolja. 

– Veliki je dokimološki problem što se ocjenama pripisuju uloge u nastavnom kurikulumu kojima one ne mogu udovoljiti, jer su sve školske ocjene podložne osobnim jednadžbama ocjenjivača pa će zbog toga iste učenikove uratke različiti nastavnici različito ocjenjivati. A mi nemamo normirane kriterije ili standarde za određenu ocjenu ili bilo kojeg predmeta. Školske se ocjene uzimaju kao najvažniji parametar pri upisu na više stupnjeve školovanja, a svi znamo da su rezultat osobne jednadžbe ocjenjivača i kao takve dosta nepouzdane za određivanje životnih sudbina učenika. Možda bi se problem mogao riješiti odlukom ministra obrazovanja da se opći uspjeh dobiven izračunavanjem prosječne ocjene iz svih nastavnih predmeta ne uzima kao parametar pri upisu. To bi sigurno smanjilo broj odličnih ocjena iz svih nastavih predmeta, pa bi vjerojatno bilo i manje mogućih nepravilnosti i nepravdi – smatra Matijević.

■ PROBLEM U RANGIRANJU ■

Kakvo bi trebalo biti idealno ocjenjivanje i kako riješiti to što danas netko dolazi iz osnovne škole u srednju s ocjenom odličan, a stvarno znanje i vještine i kompetencije su mu na razini trojke – pitanje je koje muči i učitelje u školama, ali i sveučilišne profesore. Matijević kaže da u svijetu ne postoji model idealnog ocjenjivanja već različiti pokušaji kojima se nastoji definirati modele praćenja i ocjenjivanja koji nastavniku olakšavaju posao.

– U nekim su se državama nastavnici i pedagoški stručnjaci opredijelili napraviti popis kompetencija koje treba postići u nekom nastavnom području, konkretiziranjem i operacionaliziranjem ishoda učenja, a nastavniku ostaje procijeniti stupanj ostvarenosti tih ishoda, ali ostaje otvoreno pitanje za što će i kako biti korištene školske ocjene. Najproblematičnija je uporaba školskih ocjena za rangiranje učenika pri upisu na više stupnjeve školovanja za što bi osim brojčanih ocjena trebalo koristiti i druga dokimološka i pedagoška rješenja. Poput portfolija, profesionalne orijentacije, individualnih projekata učenika iz područja koje je važno za upis u neku školu, pohvale i nagrade, uspjeha na natjecanjima, sudjelovanja na smotrama učeničkih projekata – zaključuje Matijević.

Da u novome Pravilniku nema nekih bitnih promjena slaže se i dr. sc. Branko BOGNAR, izvanredni profesor na Odsjeku za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Osijeku. Primjećuje da je pojednostavljen pristup vrjednovanju izbacivanjem obveze izrade vremenika i dogovaranja o elementima ocjenjivanja s drugim učiteljima, što rasterećuje učitelje dijela nepotrebnog formalizma u procesu vrjednovanja. Time se podiže autonomija učitelja, ali postoji strah kod prosvjetara da bi Pravilnik mogao donijeti drastične razlike među istim ocjenama u različitim školama.

– Te se bojazni vjerojatno temelje na izostavljanju odredbe prema kojoj su učitelji na početku školske godine na svojim stručnim aktivima utvrđivali elemente, načine i postupke u procesu zaključivanja ocjene. No ne vjerujem da je spomenuta odredba pridonijela ujednačavanju kriterija ocjenjivanja. A ocjenjivanje koje je sastavni dio nastave usmjerene na učenika ne može i ne bi trebalo težiti ujednačavanju kriterija. To se ne može postići postupcima vrjednovanja kakvi se provode u našim školama, već bi možda za to trebalo uvesti standardizirane testove kojima se koriste u nekim zemljama.

■ POKLANJANJE OCJENA ■

Bognar rješenje vidi i u stvaranju kulture škole u kojoj će učitelji i nastavnici najviše vremena posvetiti svojim učenicima, što podrazumijeva davanje kvalitetnih povratnih informacija, odnosno vrjednovanje za učenje.

Pitanje je i mora li u svakom razredu postojati odličan učenik samo zbog toga što generalno u sustavu postoji odlična ocjena. Ne mora, ali bi učitelji koji ne uspijevaju svoje učenike motivirati na učenje i kod kojih malo učenika postiže izvrsnost trebali razmisliti o kvaliteti svoje nastave, a izvrsnost bi trebala doseći većina učenika. I to se, prema njegovu mišljenju, ne bi trebalo događati „poklanjanjem” ocjena, već stvaranjem pretpostavki da su učenici motivirani i aktivni u procesu učenja. Velik je problem neravnopravnosti učenika pri upisu u srednje škole, jer neki dolaze s peticom iza koje stoji odgovarajuće znanje i kompetencije, a drugi s peticom koja to i nije, a kriteriji ocjenjivanja nisu ujednačeni.

– Za upise u srednje škole ocjene ne bi trebale biti jedini kriterij. Umjesto toga bi se više brige trebalo posvetiti suradnji osnovnih i srednjih škola o profesionalnom savjetovanju učenika. Na temelju sustavnog praćenja učeničkih rezultata i suradnje s obitelji škola bi trebala pomoći učenicima odabrati smjer srednjoškolskog obrazovanja. Sve se svodi na to da roditelji žele da njihova djeca pod svaku cijenu imaju što bolje ocjene iz većine predmeta kako bi im to otvorilo vrata za upis u srednju školu, ali odluku o izboru srednje škole ipak se donosi nedovoljno informirano i promišljeno.

Pojedini nastavnici žale se da im novim Pravilnikom nije dana mogućnost da određenu prosječnu ocjenu smanje, primjerice da nekome tko ima prosjek 4,48, ali se ponaša neprimjereno zaključnu ocjenu zaokruže na vrlo dobar, a drugom s istim prosjekom i primjerenim vladanjem mogu povećati na odličan.  Bognar smatra da učitelji koji upozoravaju na to da nemaju mogućnost ocjenom utjecati na ponašanje učenika imaju problem s nedostatkom odgojnih metoda.

– Kad bi se problem učeničkog ponašanja mogao riješiti smanjivanjem ocjena, ta bi praksa funkcionirala bez obzira na pravilnik. Postoje daleko učinkovitiji postupci od ocjenjivanja kojima se mogu rješavati odgojni problemi – zaključuje naš sugovornik.

■ NUŽNO USAVRŠAVANJE ■

A je li uopće moguće postaviti objektivne kriterije za sve učenike? Postoje tri osnovna kriterija kojima se možemo rukovoditi u ocjenjivanju. Jedno su individualni pomaci kod učenika koji bi trebali, prema konstruktivističkoj teoriji, biti u prvom planu, govori nam dr. sc. Jasmina VRKIĆ DIMIĆ, izvanredna profesorica na Odsjeku za pedagogiju Sveučilišta u Zadru. Drugi je kriterij socijalni kontekst koji je čest, jer se zna da se petica lakše dobiva u jednoj nego u nekoj drugoj školi ili kod jednog učitelja nego kod njegova kolege. Treći se kriterij zasniva na ishodima učenja i onome što bismo trebali kod učenika razviti.:

– No mi danas na nacionalnoj razini nemamo utvrđeno koji su ishodi i na kojim je razinama njihovih postignuća koja ocjena. Sva su tri kriterija legalna i legitimna i učitelji imaju pravo miješati sva tri kriterija, ali s njima trebaju upoznati svoje učenike kako bi znali što se od njih očekuje i traži.

Spomenute individualne pomake trebali bi uvažavati učitelji pa i kad je riječ o zaključivanju ocjena da nagrade učenika višom ocjenom od one koja je realno pokazana aritmetičkom sredinom. Stvarima i problemima treba prilaziti fleksibilno i uvažavati individualne razlike kod učenika, smatra Vrkić Dimić. Zato se i ona zalaže za daljnje unaprjeđivanje kompetencija nastavnika te pozitivnu selekciju kod zapošljavanja stručnjaka u školskom sustavu. Istodobno treba raditi i na poboljšanju statusa i digniteta učiteljskog poziva u društvu:

– Pravilnicima i povjerenstvima ne ćemo puno toga riješiti nego kvalitetnim inicijalnim obrazovanjem učitelja, stručnim usavršavanjem, radom na samom sebi. Uz svjesnost da nijedan učitelj nije objektivni mjerni instrument za fino procjenjivanje i ocjenjivanje svakog učenika – sigurna je Vrkić Dimić.

Dio je rješenja, dakle, u sustavnoj brizi o razvoju pedagoških i metodičkih kompetencija učitelja, o njihovoj autonomiji odlučivanja. Samo pedagoški kompetentni i društveno priznati učitelji mogu kvalitetno način odgovoriti na različita pitanja u vezi s nastavom koja uključuje i vrjednovanje i ocjenjivanje. Naravno, jednom kad budu doneseni nacionalni i jedinstveni kriteriji ocjenjivanja za sve škole u Hrvatskoj. Dotad kozmetičke izmjene Pravilnika o vrednovanju ne će puno pomoći u kvalitetnoj procjeni učenika i nepravdama pri ocjenjivanju. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisali Marijan ŠIMEG i Branko NAĐ  ]

………………….

Noam CHOMSKY: Ocjenjivanje je besmisleno i štetno

Jedan od najutjecajnijih suvremenih filozofa na svijetu Noam Chomsky smatra da je sustav ocjenjivanja u školama potpuno besmislen i štetan. Djeci treba pomoći da ostvare svoje potencijale i istraže svoj kreativni interes, a te stvari ne podliježu testovima, ustvrdio je ovaj jezikoslovac, politički aktivist i pisac:

– Učenje se svodi samo na pripreme za silne testove. A ta testiranja utječu na sudbinu i učenika i nastavnika. To zapravo uništava svaki smisao školovanja i pripreme za budući život. Nastavnik ne može biti kreativan i maštovit niti može u obzir uzimati različite potrebe učenika. Učenici, s druge strane, ne mogu slijediti svoj interes, jer moraju učiti za sutrašnji kontrolni zadatak. A opet, od rezultata tih testova ovisi budućnost i učenika i nastavnika.

Chomsky upozorava da djeca ne moraju stalno biti rangirana prema nekim umjetnim standardima, jer nas to pretvara u osobe koje svoje živote posvećuju boljem rangiranju, umjesto da činimo stvari koje su vrijedne i važne.

– U osnovnoj školi to je veoma razorno, što sam uvidio kad su moja djeca bila osnovci. Već kad stignu do trećeg razreda stvara se podjela na glupe i pametne. Ako si svrstan među glupe, onda te škola tretira potpuno drukčije nego kad si među pametnima. Zamislite što to čini djeci. Ona to veoma ozbiljno shvaćaju, što je pogubno za njih, a pritom nema nikakve veze s obrazovanjem.

PROSVJETARI SLOŽNI:

Trebaju nam nacionalni kriteriji ocjenjivanja

Profesorica savjetnica hrvatskog jezika Tatjana RUŽA iz varaždinske Prve gimnazije objašnjava kako unatoč najavljenim promjenama Pravilnik ne donosi osobite novosti, no nije ih ni očekivala.

Tijekom protekle školske godine naviknula se, kaže, na zbrku koja je zavladala sustavom:

– Dokument je objavljen pred sam početak nastave, a to je prekasno pa imam dojam da je Pravilnik samo površno prilagođen novim okolnostima u kojima su se našli, ili će se naći, nastavnici ulaskom u kurikularnu reformu. Ponovno nisu propisani konkretni okviri vrjednovanja za pojedini predmet koje, na primjer, imaju moji kolege u školi koji predaju po programu međunarodne mature – International Baccalaureate Diploma Programme. Nastavnici uključeni u taj program nemaju problema s vrjednovanjem, jer su dokumenti koji propisuju načine i kriterije vrjednovanja sažeti, jasni i nedvosmisleni.

Za donošenje ujednačenih nacionalnih kriterija ocjenjivanja zalaže se i Lidija ŠIPTAR, dugogodišnja učiteljica razredne nastave iz OŠ prof. Franje Viktora Šignjara u Virju. Ni ona se dosad nije držala aritmetičke sredine pri zaključivanju ocjena, ali napominje da je Pravilnik o vrjednovanju jedno, a sami su kriteriji ocjenjivanja nešto sasvim drugo.

– Učiteljima je dana velika sloboda novim Pravilnikom u planiranju i ocjenjivanju, ali svakako bi trebalo donijeti jasne kriterije ocjenjivanja, jedinstvene za cijelu državu.

Dosad su, kaže, trebali usuglasiti kriterije ocjenjivanja barem po paralelki u jednoj školi, da budu što objektivniji i suglasniji, posebno kad se radi o negativnim ocjenama ili padu razreda. A sad se više ne moraju međusobno dogovarati, nego svaki učitelj ponaosob ima svoje kriterije ocjenjivanja.

– Ja se držim Gaussove krivulje, znam da je nemoguće da sva djeca imaju sve petice. Ali opet znamo da u drugim školama stvarno ima previše odlikaša. Time ne činimo uslugu djeci. Nas je učitelje obrazovanje pripremilo za ocjenjivanje, međutim treba biti iskren i reći da kod svake ocjene postoji mala doza subjektivnosti. Jer nismo roboti.

Da se nju pita, kaže, smanjila bi broj dopuštenih tjednih pisanih ispita te bi ukinula ocjene za tzv. odgojne predmete, ne bi li djeca slobodno disala barem u tome segmentu svoga školovanja.

Kada se tijekom pripremanja Pravilnika govorilo o rasterećenju učenika i učitelja, mnogi su prosvjetari očekivali da će se broj pisanih provjera smanjiti na dvije ili tri tjedno, kaže nam učiteljica hrvatskog Višnja JAKLIN iz OŠ bana Josipa Jelačića u zagrebačkom Podsusedu. Slaže se s kolegama da bi za sve učenike trebali važiti isti kriteriji vrjednovanja. Jednoga će dana te ocjene određivati njihov upis u srednju školu ili na fakultet, navodi Jaklin.

– Učitelj mora biti svjestan kako je svaka ocjena koju daje učeniku iznimno važna. I ne treba davati tzv. motivirajuće ocjene, jer će na kraju one možda i neopravdano učeniku podići prosjek. Kod vrjednovanja treba imati jasno postavljene precizne kriterije na razini države. To je ozbiljan posao i trebao bi ga raditi stručan, iskusan tim za svaki predmet. Viši savjetnici, učitelji s velikim iskustvom, defektolozi, pedagozi, psiholozi… Ne smijemo zanemariti ni da je sve više djece s različitim poteškoćama kojima treba prilagoditi vrjednovanje.

Strojarsku grupu predmeta u Tehničkoj školi Karlovac već gotovo tri desetljeća predaje Petar KATALINIĆ, koji je niz godina vodio međužupanijski aktiv, a 2009. izradio jedinstveni četverogodišnji program za automehatroničara. Priznaje da je u strukovnim školama situacija s ocjenjivanjem zapravo vrlo jednostavna. Ili znaš ili ne znaš. U struci je to jedino bitno. Sve ostalo su detalji, forma koja se i ovim novim Pravilnikom željela zadovoljiti. Bez da je nastavnicima olakšala proces ocjenjivanja.

– Stručni nastavnici najveći su paćenici u cijeloj vertikali, jer u svim kurikulima i promjenama o nama nitko ne vodi računa. Mi se bavimo konkretnim poslom, a u tome imamo samo dva ishoda – zna li netko ili ne zna. I ništa drugo između. U našem se školstvu previše vodi računa o formi, pravilnicima, a premalo o sadržaju. Ja ću kao legalist ispoštovati taj novi Pravilnik, ali ništa on meni bitno ne donosi, nikakvo poboljšanje. Baš kao ni sve ove promjene koje su se najavljivale na velika vrata. Nikakve to nisu promjene, jer tako radimo već godinama.