DV ŽIREK, VELIKA GORICA > PROJEKT MATERINSKI JEZIK U VRTIĆU

Govoriti drugački

srijeda, 30. listopada 2019.

Zamisao o našem projektu osvješćivanja hrvatskih narječja u sklopu materinskog jezika nastala je još prije tri godine, kada smo radili na projektu „S Medom upoznajemo domovinu”.

Plišani medvjedić zvan Medo bio je sredstvo motivacije, poseban prijatelj koji ide od djeteta do djeteta – svako ga dijete nosi svojoj kući na vikend i vodi ga na putovanje ili izlet sa svojom obitelji. Projekt s Medom zamišljen je sa svrhom da povezuje dom i vrtić, a u aktivnosti su bili uključeni i roditelji, koji su na obiteljskim putovanjima dokumentirali sve posebnosti kraja u koji su putovali te pomagali djeci u izradi plakata i fotoknjižica.

…………………

Napisala Nena BERKOVIĆ, odgojiteljica, Dječji vrtić Žirek, Velika Gorica

…………………

Kad je projekt završen velikom priredbom i izložbom u Pučkom otvorenom učilištu Velika Gorica, Medo je kao maskota te kao snažan motivacijski čimbenik ostao prisutan u vrtiću prilikom predstavljanja novih sadržaja i uvođenja novih aktivnosti. 

SARINE PJESME

Izravna je pokretačica našega najnovijega projekta s materinskim jezikom naša polaznica djevojčica Sara, inače članica folklorne grupe, koja je svoje vršnjake u vrtiću upoznavala s tradicijskim pjesmama i plesovima što ih je učila u folklornoj grupi i kod kuće. Ovdje valja napomenuti da su u prostorima DV Žirek u Podbrežnici u Velikoj Gorici nekoliko godina bili izloženi uporabni predmeti iz prošlosti, ručni radovi, narodne nošnje, starinske igračke te plakati o opriredbama posvećenima njegovanju baštine. Okružena autohtonim predmetima naše kulturne baštine kojima su slobodno rukovala, djeca su spontano počela pokazivati zanimanje za tradiciju, narodnu baštinu i hrvatske dijalekte. Mi smo odrasli pak željeli što originalnije i djeci pristupačnije obilježiti Svjetski dan zavičaja (7. listopada), Svjetski dan materinskog jezika (21. siječnja) i Dan hrvatskog jezika (11. ožujka) pa su nas sve te silnice vodile osmišljavanju i provedbi projekta „Materinski jezik u vrtiću”.

Krenuli smo od poznatoga prema nepoznatome, od bližega prema daljemu, tempom koji je odgovarao djeci, otkrivajući najprije neposredno okružje našega zavičaja Turopolja te zavičaja obitelji svakog djeteta. Na karti Turopolja tražili smo manja mjesta i sela u kojima žive pojedina djeca, a kartice s imenima gradova i mjesta sparivali smo s nazivima gradova i mjesta na geografskoj karti zavičaja.

PJESMARICE

U prostoru vrtića organizirali smo povremena druženja s roditeljima, s bakama i djedovima te tako upoznavali govor i običaje kraja iz kojih oni dolaze. Tako se razvija svijest djeteta o vrijednosti svakog zavičaja, o jezičnoj raznolikosti i važnosti očuvanja bogate hrvatske jezične baštine. Dan nakon jednoga takvog susreta s odraslima djevojčica Fabiana došla je u vrtić pjevajući staru narodnu pjesmu Lepo naše Turopole. Bilo je to toliko živopisno da je potaknulo djevojčice iz grupe da zamisle izradu malih knjižica – pjesmarica – koje bi sadržavale pjesme njihovih baka i djedova. Jedno po jedno, svako je dijete nosilo kući pjesmaricu u koju bi njegove bake odnosno djedovi upisivali tekstove narodnih pjesama iz njihova rodnog zavičaja. Djeca su ilustrirala pjesme, a na naslovnici pjesmarica ispisala su upitne zamjenice KAJ, ŠTO i ČA.

Djeca su izradila i slikovnu slovaricu. Sama su odredila redoslijed slova i početnu riječ za određeno slovo. Uz svaki je predmet stajao naziv na standardu i na narječju: HALJINA – VEŠTA, STOLICA – KATRIGA, CIPELE – POSTOLE, TANJUR – PJAT...

TAMBURICA

Sama od sebe pokazala se potreba za tijesnom suradnjom s bakama i djedovima. Najprije je u posjet našoj skupini došao jedan djed, inače glazbenik. Djeci je predstavio tradicijska glazbala: dvojnicu, bisernicu i sopile te suvremene instrumente: gitaru, melodiku i klavijature. Druženje je završilo u veselom ozračju – pjevanjem narodnih pjesama iz naših pjesmarica, uz pratnju tamburice.

Osobito je uzbuđenje izazvao posjet jednoga djeda, člana Banderija Plemenite opčine turopoljske, koji je sa svojim kolegom donio dva velika bubnja da bi djeci pokazao kako se to svira na starinski način.

……….........................…….

Hrvatski iz Hrvatske

Većini djece kajkavski je dominantan jezik kojim se govori u njihovu okruženju. Donosimo ulomke iz njihova spontanog razgovora o jeziku i narječjima.

ITA: Ljudi pričaju drukčije jer ne žive na istome mjestu. Bilo bi previše ljudi na jednome mjestu kad bi svi došli... Zemlja bi se napunila i ne bi bilo mjesta. Dobro je zato da žive na različitim mjestima. Dakle, ti si teta kajkavka i Hrvatica. Onaj djed „nono” što jer bio kod nas je čakavac i on je isto Hrvat, samo što živi u Dalmaciji. To je sve planet Zemlja, mislim naša država Hrvatska.

TIN: Teta, zaveži mi, molim te, špigetu... Ja sad znam što je špigeta.

ITA: Znam i ja. To je vezica na cipeli, a postola je cipela.

ROKO: Pa to svi znamo!

NINA: Mi smo kajkavci jer govorimo kaj i živimo u Turopolju. Moja je baka štokavka. Ona kaže što i živi na drugom mjestu. (...) Oni pričaju drugački – tak se tam kaže. Ljudi tam govore: što je – je, buš, naj se srditi... Razumijem ih jer više govore normalno, književno. Imam prijatelja kod bake, govori štokavski pa naučim od njega. To mi je fora kad tako govore. To mi je super. Pa to je hrvatski iz Hrvatske!

TIN: Mi živimo u Turopolju. Zato pričamo kajkavski. I naš je vrtić u Turopolju.

IVAN: A moj deda živi u Zagrebu. Sve je to Hrvatska. I nije mala. Samo se tako kaže. Da je mala, napraviš korak i već si u drugoj zemlji, ajmo tako reći. Ona je velika u našim srcima, logično. I mi smo važni bilo kak da pričamo, ajmo tako reći, svi se kužimo. Kužiš?

……….........................…….

S djedom djevojčice Fabiane djeca su u predbožićno vrijeme upoznala običaj unošenja slame u kuću i starinski način izražavanja dobrih želja:

Daj nam Bog

picekov, racekov,

telekov, pajcekov,

žira i mira

i zdušnog veličanja.

S roditeljima, bakama i djedovima organizirali smo Hrvatski tradicionalni doručak, na kojem su se blagovala jela tipična za naš turopoljski kraj. Uz mirisne žgance, zlevanke i druge specijalitete osjećala se dječja razdraganost zbog nesvakidašnjeg prisustva odraslih u vrtiću.

Poput malih pjesmarica nastalo je i desetak malih kuharica, s autohtonim receptima koje su zapisali i prethodno s djecom kod kuće isprobali odrasli članovi obitelji. U vrtiću je priređeno kušanje tradicionalnih turopoljskih slastica: zlevanke, medenjaka, štrudle od sira i jabuka i dr.

OSLIKANE LEGENDE

Pripovijedanje legendi i mitova nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Među djecom izazivaju osobito zanimanje i burne emotivne reakcije. Očito ih posebno draška naziranje tanke linije koja odvaja javu od sna i stvarno od izmišljenoga. Stoga tako rado sudjeluju u raspravi, žustro komentiraju, raspravljaju, iskazuju svoje mišljenje, strastveno zastupaju svoje stavove. Čak ni najpovučenija djeca ne ostaju ravnodušna.

Zbog velikoga zanimanja djece u vrtić smo pozvali i roditelje da se i oni okušaju u pričanju starih legenda. Bilo je tu toliko uzbudljivih sadržaja da su djeca sama od sebe osjetila želju da ih ilustriraju. Tako je nastala njihova Knjiga legendi iz Hrvatske. Koliko je to strasti pobudilo, neka posvjedoči ovaj ulomak iz dječjeg razgovora.

NINA: Meni se sviđaju legende zato što ima malo čarolije i malo straha. Ako nisu baš strašne, onda je to glupost.

IVAN: Ovo mi više nema smisla. Vjerojatno su smislili legende da straše djecu, ali dosta tog mi se sviđa. Ajmo reći da mi se sviđa cijela legenda.

MEGI: Mislim da to nije istina. Mislim da se ljudima to pričinilo i zato su tu priču napisali. Možda su si samo zamislili da se nešto dogodilo. Mislim da je sve izmišljeno u legendama...

ROKO: Ljudi tak pričaju da ima više priča za djecu.

NINA: Mislim da su vidjeli filmove, u crtićima, pa misle da je to prava istina.

IVAN: Kako bi to bilo stvarno?! Kak? Kak bi vidjeli vile? To je nemoguće!
ITA: Malo je pravo, malo je krivo. Legenda je stara, stara, stara priča... Strašna i uzbudljiva...

MEGI: Zapravo, to je dječja priča.

IVAN: Kaj postoji čarolija?

ROKO: Čarolije da, ali vještice ne.

MEGI: Vještice su u Bibliji.

IVAN: Kak izvedu čarolije? Kak?

NINA: Čak ne postoje ni princeze. One su odavno uginule k'o životinje tur i dinosaurusi. Ali... postoji kraljica u Engleskoj.

EVA: Bila sam s Medom u Engleskoj. Kraljica Elizabeta je stara, ali je živa. Kaj hoćete?

KIARA: Ništa. Samo tak pričamo.

NINA: Vještice su umrle prije milijun godina.

VANJSKI SURADNICI

U gotovo svakom našem projektu sudjeluje susjeda našeg vrtića, naša draga baka Lela, umirovljena učiteljica razredne nastave Ljerka Belojević. Njezini su unuci davno napustili naš vrtić, ali ona nam i dalje zdušno pomaže i u fazi promišljanja projekta, i u izvedbenom dijelu.

U projekt materinskog jezika uključio se i pučki pjesnik Stjepan Vitez te književnica Đurđa Jandriš-Parać. Književnica je djeci na vrlo zanimljiv način ispričala priču o svetoj Luciji, zaštitnici našega grada te o lucijskim običajima. To je nas odgajateljice potaknulo da organiziramo darivanje djece za Svetu Luciju. Tako je svako dijete na Dan svete Lucije u svojoj čarapici našlo jabuku, a radost zbog iznenađenja ne može se riječima opisati.

U stihovima pjesnika Stjepana Viteza djeca su doživjela izvornu pučku riječ te milozvučnost i ritmičnost kajkavskoga dijalekta.

Promicanju i njegovanuju kajkavskog narječja pridonosi i Udruga žena Plesa. Djecu i njihove roditelje Plešanke su posebno razveselile izvedbom božićnog igrokaza Rođenje Isusa na kajkavskom.

Glasna i radosna, djeca su osobito uživala u susretu s književnikom i novinarom Mladenom Kušecom. Slušali smo zanimljive doživljaje iz njegova djetinjstva, priče s pozitivnim porukama i odgonetali pitalice skitalice. Ponosni smo na svoje sudjelovanje u dvjema radioemisijama Bijele vrane.

Naši su najčešći vanjski suradnici bake i djedovi, mame i tate. Koliko im se svidio naš projekt o materinskom jeziku i narječjima, neka kažu i sljedeći ulomci iz njihovh poruka:

„Drage tete! Jako mi je drago što ste napravile pjesmaricu kajkavskih pjesama. Na taj će način naša djeca naučiti o hrvatskoj baštini i, nadamo se, prenijeti to drugim generacijama...” (mama Ana Marija Omerzo)

„Neka djeca nauče da ne značimo svi isto, ali smo jedno. Koliko ljudi, toliko posebnosti. Raznolikost je dobra i lijepa... U govoru se vidi sva ljepota i svo bogatstvo ljudskog uma.” (tata Borić)

„Svaka pohvala i iskreno oduševljenje idejom upoznavanja djece s različitostima u našem zavičaju i u našoj domovini.” (mama Branka Trumbetaš) [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisala Nena BERKOVIĆ, odgojiteljica, Dječji vrtić Žirek, Velika Gorica ]

Vezani članci
Školski portal: Engleski je važan, ali ne nauštrb materinskog jezika

Engleski je važan, ali ne nauštrb materinskog jezika

„Engleski jezik nije zamjena za materinski, ali je u kontekstu…

Školski portal: Materinski jezik – temelj kulture i društva

Materinski jezik – temelj kulture i društva

UNESCO je 1999. godine donio Deklaraciju o kulturnoj različitosti, gdje…

Školski portal: Plesni zbirkus

Plesni zbirkus

U Rijeku dovodimo domaće i inozemne plesne predstave i predstave…

5+ klub
Stručni skupovi Školske knjige
Slovopis
e priručnik
Preuzimanje digitalnih udžbenika
Preuzimanje višemedijskih materijala
Preuzimanje višemedijskih materijala za srednju školu
E-priručnik Tehnička podrška
Lente vremena
Školski portal: Sindikati: Spremamo nove prosvjede na Markovu trgu

Sindikati: Spremamo nove prosvjede na Markovu trgu

...najavivši prosvjedne akcije u srijedu i…

Školski portal: Knjige i učenje za budućnost !

Knjige i učenje za budućnost !

Interliber je najveća književna manifestacija u…

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

...nego su odlučili provesti revoluciju svojeg…

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto je važna dinamička akomodacija i…

Nadahnjujući citati o učiteljima

Nadahnjujući citati o učiteljima

Dan učitelja, koji slavimo 5. listopada,…