Nema odmora, može jedna igra? Može.

Igramo – koliko je sati?

POTREBAN PRIBOR: 

• kartice s prikazom vremena tiskane ili ispisane u dva primjerka.

Učenike podijelimo u dvije skupine i to tako da sjede jedni nasuprot drugih. Svakoj skupini podijelimo kartice na kojima je tiskano ili rukom ispisano koliko je sati.

Igramo tako da učenici traže svog para na suprotnoj strani.

• Učenik pita: „Marko, Marko, koliko je sati?”
• Marko sa svoje kartice čita sate i odgovara.
• Ako su par, učenici sjedaju na pod, a ako nisu igraju dalje.
• Potom Marko nekoga na drugoj strani pita: „Ana, Ana, koliko je sati?”
• Ako su par, sjedaju na pod, a ako nisu igraju dalje.

Igra je zapravo „živa” verzija igre memorije – kao što bi okretali kartice na stolu i pamtili njihovo mjesto, tako učenici pamte što je rekao i gdje sjedi učenik s odgovarajućom urom.

Učenici moraju pronaći svoga para, dakle moraju dobro slušati kad drugi pitaju – koliko je sati.

Učitelj zadatak otežava odabirom kartica. Na karticama možemo napisati brojeve kao na digitalnoj ili analognoj uri, a možemo ih i kombinirati – tako da jedna skupina ima digitalne, a druga analogne. Na karticama mogu biti puni sati, a mogu biti dodane i minute.

VIŠA RAZINA

Možemo kombinirati jutarnje i popodnevne zapise vremena. Tako da učenik koji ima uru na kojoj je prikazano 7:20 mora pronaći učenika koji ima uru na kojoj je prikazano 19:20.

• Bezbroj ideja i mogućnosti, a sve u svrhu uvježbavanja gradiva.

…………

Piše Božidarka HRVAČIĆ, učiteljica razredne nastave | OŠ Gustava Krkleca, Zagreb

…………

Nakon deset godina rada u vrtiću, odlučila sam malo odrasti i poći u školu. Sad radim u produženom boravku u OŠ Gustava Krkleca u Zagrebu. Svoj rad temeljim na kreativnom pristupu učenju, a omiljena mi je izreka ona Alberta Einsteina: „Mašta je mnogo važnija od znanja. Može se sve znati, ali ništa ne napraviti, dok se s malo mašte može napraviti sve.”