Među njima je i Natalija STARODUB, osnivačica obrazovne ustanove u Minsku u Bjelorusiji, gdje su se odrekli ocjenjivanja. Saznajemo kako ocjenjuju znanja u ovoj školi i jesu li roditelji spremni za ovakve inovacije.

Natalija Starodub uvjerena je kako ocjene uče djecu usmjeriti se na vanjsku motivaciju i smatra da zbog toga sustav ocjenjivanja nije učinkovit. Dijete od samog početka gubi priliku osluškivati svoje potrebe. Ono vrlo brzo shvaća kako je učenje nužno, ne njemu samom, već nekome drugom. Isprva se trudi radi ocjena, zatim vrlo brzo dolazi do zaključka da one ne donose ništa osim pohvale roditelja i na kraju se razočaraju u obrazovni sustav.

Osim toga, sustav ocjenjivanja ocjenjuje rezultat koji djetetu ne kazuje ništa o tome što je potrebno poboljšati i kako, ne potiče na daljnje izučavanje predmeta ili teme, ne predlaže primjenu stečenih znanja u stvarnom životu.

Škola ne poriče nužnost procjene napretka učenika u raznim područjima. Pitanje je na koji to način činiti. Za to nam nisu nužni „šutljivi” brojevi.

U prvom je razredu važno naučiti dijete pronaći svoj interes, procijeniti svoj napredak, svoje kvalitete i svoja dostignuća. Kako bi im to omogućio, učitelj im, na kraju svakog dana, pomaže uočiti napredak i postaviti zadatke za sljedeći dan.

U drugom razredu svaki učenik unosi svoje rezultate u zadani obrazac i uči se samostalno ocijeniti napredak svojih vještina i dinamiku napretka. Od trećeg razreda počinjemo upoznavati dijete s principom izgradnje ljestvice ocjenjivanja, različitih ljestvica za različite vrste zadataka. Zajedno razgovaramo o tome zašto je potrebna objektivna procjena. Na taj način skupina učenika može doći do jedinstvenog zaključka, usporediti očekivanja svakog učenika kako bi stekla vrijedno iskustvo za svakoga od njih.

Razgovarali smo i s roditeljima čija djeca idu u školu bez standardnog sustava ocjenjivanja. Željeli smo provjeriti sviđa li se svima ovakav pristup.

ANNA, majka djevojčice koja pohađa drugi razred osnovne škole: „Moja se kći tek ove godine preselila u ovu školu. Odlično je to što će njezin fokus u budućnosti biti ne na tome kako netko sa strane procjenjuje njezin uspjeh ili neuspjeh, već koliko je sama sposobna procijeniti što radi. To će je naučiti da se u budućnosti ne uspoređuje s drugima, već sa samom sobom u odnosu na prethodni dan. Osim toga, važno je to što ona trenutačno uči procjenjivati svoje sposobnosti. Ranije je govorila ‘Meni to ne ide’, a sad govori ‘Ne ide mi jer mi nedostaje ovo ili mi poteškoće stvara ono’.”

DMITRIJ, otac jedne trećašice: „Moja je kći postala mirnija, prestala je žuriti u radu i loviti ocjene. Ne boji se ispitivanja znanja, sad je to za nju postalo poput zanimljive igre. Odlično je i to što sve zadatke učenici rješavaju u školi s učiteljima, a ne kod kuće. Sviđa mi se što dijete teži znaju, a ne ocjenama. Smatram da je sustav bez ocjene zdrav i učinkovit.

TATJANA, majka jednog trećaša: „Učenje bez ocjena za djecu je mnogo ugodnije. Ne boje se reakcije roditelja, jer su dobili pet, a ne devet (u sustavu ocjenjivanja do deset, op. a.). Ne postoji strah od netočnog odgovora, već želja za promišljanjem i izlaganjem pretpostavki. Roditelji više ne postavljaju svakodnevno pitanje ‘Koliko si dobio’. A što je najvažnije, i djeca i roditelji imaju pozitivan stav, dijete rado ide u školu.”

Provjerili smo i što misle roditelji čija djeca pohađaju školu s važećim sustavom ocjenjivanja ljestvicom od jedan do deset.

Roditelji najčešće ne mogu zamisliti na koji je način moguće organizirati učinkovito poučavanje bez ocjena. Svjetlana ima dvoje djece, jedno pohađa drugi, a drugo sedmi razred osnovne škole. Priznaje da ne bi upisala dijete u školu bez ocjena.

„Po mom mišljenju, ocjene služe roditeljima, učiteljima i samim učenicima za procjenu razine usvojenoga gradiva. Niska ocjena pokazatelj je da dijete nije dovoljno dobro naučilo gradivo ili je bilo previše lijeno za učenje. Na osnovu ocjenjivanja roditelji mogu odrediti u koji predmet treba uložiti više truda, a koji predmeti djetetu idu od ruke i bez većeg truda. Uspješno usvojeno gradivo izraženo visokom ocjenom pomoći će djetetu u izboru budućeg zanimanja.”

Olga je pedagoginja, ima troje djece od kojih dvoje pohađa osnovnu školu (jedno treći, a drugo šesti razred). U obitelji se sve ocjene primaju mirno, nitko ne lovi devetke i desetke.

Uvjerena je kako je, u našem sustavu obrazovanja, nemoguće potpuno isključiti ocjene. Škola je „prisiljena” ocjenjivati uspješnost usvajanja onoga o čemu se govorilo na nastavi. Potrebno je pritom smirenije se odnositi prema ocjenama, savjetuje naša sugovornica.

„Ranije je ocjena bila pokazatelj uspjeha. Danas to nije ni diploma s počastima. Svjedodžba s pohvalnicom u pedeset je posto slučajeva uzrok dječje nervoze, roditelja koji radi pritisak na svoju djecu i učitelja koji ne smiju pokvariti statistiku i pokazatelje uspješnosti škole. Mene ocjene moje djece ne opterećuju. Pregledam ih jednom tjedno, kad ih moram potpisati. Za loše ih ocjene nikad ne kudim. Smatram da je u tradicionalnoj školi nemoguće organizirati nastavu bez ocjena.”

………………

NAPOMENA 

• RUSIJA: Rebenok – portal sa savjetima za roditelje djece svih dobi.
• Izvor: rebenok.by