I prije dvije godine kao i danas, kao mantru se ponavlja stav da djeca više ne će u školu vući školske torbe pune preteških udžbenika i radnih bilježnica, već će imati tablete. A zagovaratelji digitalizacije obrazovanja neprestano uvjeravaju ne samo prosvjetnu nego i svekoliku javnost kako je učenje uz tablet, pametni telefon ili računalo, a još k tome i uz primjenu digitalnih nastavnih sadržaja, lakše, brže i djeci zanimljivije. I svi koji su na strani digitalizacije kao da ne znaju, ne čuju i ne vide svijet oko sebe. I kao da nisu čuli, a i dalje ne čuju ozbiljna upozorenja znanstvenika koji kažu da je digitalizacija škola pogrješan način reformiranja obrazovanja.

Jer, kako je to u razgovoru za Školske novine naglasio njemački psihijatar i neuroznanstvenik Manfred SPITZER, „ne postoji nijedno istraživanje na svijetu koje bi potvrdilo da digitalizacija pospješuje proces učenja te da poboljšava uspjeh učenika. Ali zato postoje desetci istraživanja koja dokazuju da će djeca, ako uvedete računala i tablete u razred, učiti manje. I ocjene će im biti slabije”.

I tu se ističe primjer Australije koja je 2008. godine uložila 2,4 milijarde australskih dolara u digitalizaciju kao ključ obrazovne reforme. A kad su im učenici počeli postizati loše rezultate na PISA-inim testovima, Australci su već 2016. godine iz škola maknuli svu digitalnu tehnologiju, samo zato da bi njihova djeca bolje i kvalitetnije učila. U Južnoj Koreji koja je najveći svjetski proizvođač mobitela shvatili su što ti uređaji rade njihovoj djeci pa su kao i Kinezi zakonom zabranili mobitele u školama. Slično su napravili i Francuzi, njemačka savezna pokrajina Bavarska, a mi i dalje srljamo u digitalizaciju, za koju dobro upućeni skeptici kažu da je i prilično unosan posao.  

ARGUMENATA KOJI GOVORE PROTIV DIGITALIZACIJE DOISTA JE NAPRETEK. Mnogi stručnjaci godinama naglašavaju da će takva škola stvoriti otuđene generacije mladih ljudi, neosjetljive, bez empatije, s površnim znanjima, da će stvoriti generacije koje ne će čitati knjige, mlade koji će teško funkcionirati izvan virtualnog svijeta. Može se primijetiti da već djeca u predškolskoj dobi i zbog izloženosti sjaju svih ekrana kojima su okružena imaju ozbiljnih jezično-govornih problema, da je sve više pretile djece, da ih sve više ima problema s kratkovidnošću, a zbog sjedilačkog načina života sve je više problema s kralježnicom, ravnim tabanima, dijabetesom.

Djeca predškolske i školske dobi imaju sve više problema s grafomotorikom, s vještinom držanja olovke, ali to je samo vrh sante leda. Upravo je vještina korištenja ruku pa i grafomotorika važna u razvoju mozga, u procesu učenja. A naša bi djeca trebala već u prvom razredu u školi imati svatko svoj tablet i na njemu raditi i razvijati jedino kažiprst.

Sva je sreća, čini se barem za sada, da pompozno najavljivani tableti, njih oko 91 tisuću, još uvijek nisu stigli u škole, jer javna nabava nikako da se okonča, pa učenici prvih, petih i sedmih razreda osnovne i prvih razreda srednje škole ne će tablete ni upotrebljavati ni biti izloženi njihovu negativnom utjecaju po svoje mentalno i fizičko zdravlje. Za potrebe digitalizacije od 2017. do 2020. godine utrošeno je i planira se utrošiti oko 2 milijarde kuna i to je golem novac. No povrh svega ipak je najvažnije misliti na zdravlje naše djece kao i prevenirati posljedice zbog pretjerane izloženosti računalima i silnoj digitalnoj tehnologiji ne samo u roditeljskom domu nego i u školi.

■  S MEDIJIMA ODGOVORNO I SMISLENO

Kako kaže dr. sc. Vladimira VELIČKI, izvanredna profesorica na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu, digitalni mediji daju nam mnogo informacija koje ne stignemo proraditi i pohraniti u dugoročno pamćenje, jer nam svaki novi podražaj preusmjerava pažnju i nesvjesno neprestano odlučujemo hoćemo li na njega reagirati ili ne, što zahtijeva konstantnu mentalnu koordinaciju i donošenje odluka te ometa mozak od tumačenja teksta i drugih informacija.

To prebacivanje s jedne informacije na drugu otežava razumijevanje i pamćenje, a čitanje postaje teško, isto kao što se teško postiže i stanje dubinske koncentracije.

– Očito je da postoji višak informacija kojima djecu konstantno izlažemo i ne dopuštamo im vrijeme da ih prerade i pohrane, ne uspiju ih povezati s drugim informacijama i to otežava i proces učenja. Jedno je uzeti knjigu i polako čitati i biti koncentriran, a drugo je primati kratke digitalne informacije od kojih ništa ne ostane. Naime, uporabom digitalne tehnologije mi stvaramo generacije rastresene djece. U prekratkom vremenu djeca dobivaju previše informacija, ne prerade ih i tu je velik dio problema s učenjem. Nadalje možemo postaviti pitanje hoće li takav brzi priljev informacija promijeniti i druge procese uključene u dubinsko čitanje, empatiju, prepoznavanje perspektive drugih, kritičku analizu. Zaboravili smo na takozvano učenje glavom, srcem i rukom – kaže profesorica Velički te ističe da je već sad šteta učinjena upravo zbog površnog uvođenja digitalnih medija u školski sustav.

– Primjećujem da su svi ti mediji u početku školama atraktivni, ali kad učitelji zatvore vrata učionice radije pribjegavaju radu na tekstu, a ne na digitalnim medijima i to iz raznih razloga. Jer ako žele kod djece razvijati koncentraciju onda moraju znati da na roditeljski dom u tom smislu ne mogu utjecati, ali da mogu utjecati kroz nastavni proces pa bi škole trebale postati medijski zaštićen prostor. Djecu trebamo učiti da se medijima odgovorno koriste, o medijskim sadržajima valja razgovarati i kritički im pristupati, dakle, treba razvijati medijsku pismenost.

U nastavi se medijima treba koristiti odgovorno i smisleno. Nastava se ne smije svesti na digitalne sadržaje i velik dio vremena mora biti posvećen usmenoj komunikaciji učitelja i učenika, a digitalni mediji i sadržaji samo su alat kojim se trebamo promišljeno koristiti. I u svemu, što god mi učeniku dali, bila to knjiga ili digitalni sadržaj, najbitniji je učitelj, njegova osobnost, stručnost, njegova izgovorena riječ, kvalitetna komunikacija. Jer dobrog učenika čini dobar učitelj. Odgovorna uporaba medija koji bi bili samo maleni dodatak u nastavnom procesu mogla bi unaprijediti nastavu, no oni ne mogu biti dominantni u nastavi – zaključuje profesorica Velički.

■  DJECU TREBA VODITI

Sanja IVANUŠEVIĆ GRGAS, psihologinja u Centru za terapiju igrom, ističe da nove tehnologije, uza svu dobrobit, mogu biti i opasne.

– To je osobito važno za djecu, jer su ona u prvim godinama života silno osjetljiva na utjecaje iz okoline. Mozak se razvija po principu što se upotrebljava – to se razvija. U dječjem razvoju postoje kritična i osjetljiva razdoblja kad se razvijaju određene sposobnosti i dijelovi mozga i tad je nužno da mozak dobije određeni poticaj iz okoline. Ako ga u tom razdoblju ne dobije, ako sinapse, veze u mozgu koja ga grade, nisu aktivirane dodirom, mirisom, zvukovima već samo izložene ekranu, one se ne razvijaju i propadaju.

Pokazuje se da djeca koja su previše pred ekranima mogu imati niz poteškoća. Osim zdravstvenih problema, tu su teškoće u razvoju motoričkih sposobnosti, motoričke koordinacije, osobito koordinacije oko – ruka, koju djeca mogu razviti samo tako da se kreću, trče, skaču, penju se, igraju se s loptom. Upravo su vještine krupne motorike, fine motorike i koordinacije oko – ruka vrlo važne za kasnije vještine učenja.

Javljaju se teškoće u razvoju komunikacije, govora i jezika. Vidimo kašnjenja u razvoju komunikacijskih i govorno-jezičnih sposobnosti, jer djeca nisu u kontaktu s drugom osobnom, što je presudno za usvajanje govora i socijalne komunikacije. Nerijetko će se roditelji pohvaliti da su djeca progovorila engleski prije materinskog koji su naučila preko crtića ili raznih aplikacija, što im na prvu djeluje impresivno. No kad malo bolje pogledamo, vidimo da dijete uistinu ne komunicira, već je naučilo fraze na engleskom kojima se automatski koristi i zapravo je u problemu, jer ne može izraziti svoje potrebe na materinskom jeziku i komunicirati s vršnjacima. Tad su i impulzivnija i imaju nezreliju samokontrolu i mogućnost regulacije osjećaja i vjerojatnije su poteškoće u učenju u školskoj dobi.

Izloženost ekranima zaista mijenja mozak. Snimke mozga zaista pokazuju da djeca koja provode mnogo vremena pred ekranima imaju slabije razvijene regije mozga koju su zadužene za usmjeravanje pažnje, samokontrolu, pamćenje, planiranje i organizaciju, emocionalnu regulaciju, a živčani je sustav općenito preosjetljiv. To utječe na učenje, suradnju, impulzivnost, promjenjivost raspoloženja, ispade ljutnje, bijesa i agresivnost, nemogućnost usmjeravanja pažnje.

Djeca trebaju vodstvo, jer nije ideja da ukinemo nove tehnologije, nego da djecu osposobimo da se njima mogu odgovorno koristiti. Ključ je u umjerenosti i u vođenju brige da djeca imaju vremena za ono što im omogućava zdrav razvoj, a to su igra, vrijeme u prirodi, kontakt s obitelji, druženje s vršnjacima, motorička aktivnost – zaključuje Sanja Ivanušević Grgas.

■  EDUKACIJA RODITELJA I DJECE

Psiholog u Dječjem vrtiću Omiš Zlatko BAJIĆ ističe veliku ulogu roditelja i njihovo odgovorno ponašanje prema vlastitoj djeci te zajedničko korištenje medija, što roditelji baš i ne prakticiraju, jer djeci daju mobitel u ruke ili uključe televizor da bi zabavili dijete kako bi oni mogli obaviti neki drugi posao ili imali slobodno vrijeme za sebe.

– I mobitel može biti medij za igru, ali onda i roditelj mora sudjelovati u igri, a ne sjediti u fotelji, biti djetetu blizu, a raditi svoj posao. I tu za dijete nema ni kontrole ni učenja.

Sve je više jezično-govornih teškoća kod djece predškolske dobi i na to uvelike utječu digitalni mediji, ali i njihovi govorni uzori iz najbliže obitelji. Djeca gotovo da i ne razgovaraju međusobno i nemaju strpljenja pričati malo dulje o nekoj temi koja ih čak i zanima. A pažnja im je stradala upravo zbog izloženosti digitalnim sadržajima koji se izmjenjuju velikom brzinom i rasipaju koncentraciju djeteta. To može uzrokovati i probleme u učenju, jer su djeca navikla da se sadržaji izmjenjuju jako brzo pa u školi ne će imati snage zadržati pažnju dulje vrijeme na jednom zadatku ili problemu. Problem je i u tome što se djeca premalo igraju, premalo su na svježem zraku. Roditelji se boje da dijete ne padne s penjalice, da se ne zaprlja u pješčaniku, da nekoga ne ozlijedi. I kao da im je najlakše biti u kući ili stanu, na sigurnome mjestu.

Pitanje je i kako djecu spasiti od moguće digitalne demencije. Čak i kad se koristimo medijima u nastavnom procesu to mora biti dozirano, a najvažniji je razgovor između učitelja i učenika, propitivanje, razmišljanje, traženje uzročno-posljedičnih veza. Računalo ne će postavljati potpitanja učenicima. To jedino može učitelj, jer nije dovoljno pustiti neki obrazovni digitalni sadržaj i misliti da smo napravili baš sve – smatra Zlatko Bajić, a Iva KOVAČEVIĆ, pedagoginja u OŠ Kravarsko, tvrdi da u školi treba dijete naučiti kako da se snalazi u digitalnom svijetu, ali i to kako se maknuti od te tehnologije. I to nije isključivo zadaća škole, već i roditelja.

– Važno je da dijete razvija i finu i grubu motoriku i da puže, zaprlja se, rezucka i trga papiriće da bi zapravo usvojilo vještine potrebne za budućnost i svakodnevni život. Jer tek kad se realiziraju sve te razvojne faze u životu, onda mogu razviti i otpornost koja će im trebati da se nose sa svim izazovima i problemima koje život nosi. Preskačući te razvojne faze mi nanosimo golemu štetu našoj djeci. Moramo dopustiti djetetu da puže, da se igra, mora biti na podu, mora okusiti travu i blato, a ne da u školu dođu djeca koja ne znaju držati olovku, da imaju teškoće s grafomotorikom koje dugoročno uzrokuju teškoće s govorom. Polovica prvašića ima govorne teškoće. A ima poremećaja u ponašanju, gdje djeca ne znaju pratiti pravila. No kad učiteljica pusti digitalni obrazovni sadržaj na pametnoj ploči odjednom nastane mir i tišina.

Kvalitetan učitelj jedina je svjetla točka i to je jedino što djeci treba u razredu, a ne nikakva tehnologija. Tableti i digitalni sadržaji ne mogu biti osnova reforme. Oni su pomoćno sredstvo jednako kao i radna bilježnica kojom se ne koristi na svakom satu i ne svih 45 nego pet minuta i ne svakoga dana. I tablet se može upotrijebiti da djeca riješe anketu, da potraže odgovor na pitanje u pet minuta. I tu je tabletu kraj! A knjige uvijek treba čitati.

Mislim da su silni milijuni neopravdano utrošene za nabavu takvoga pomoćnog sredstva. Treba dati slobodu učiteljima da kreiraju nastavu na otvorenom, na projektnim danima, da uključuju roditelje, da pokažu roditeljima što i kako raditi u obrazovanju svoje djece kako bi postigli najbolje moguće rezultate. I moramo se voditi zdravim razumom u primjeni digitalnih uređaja.

Ništa se ne postiže zabranama nego isključivo edukacijom djece i roditelja, nuđenjem zdravih alternativa. Sretna sam da radim u školi u kojoj se najviše troše nogometne lopte jer su klinci stalno u igri. Za promjenu školske prakse iz frontalne nastave u problemsku, projektnu, u rješavanje problemskih situacija, razmišljanje trebat će puno vremena, jer ništa ne ide preko noći – zaključuje Iva Kovačević.

■  VELIKO NE INFORMATIZACIJI

Učiteljica razredne nastave u podsusedskoj OŠ Ban Josip Jelačić, Ljiljana PETKOVIČEK, napominje da djeca koja su puno pred različitim ekranima postižu lošiji uspjeh, ne znaju učiti, nemaju razvijene socijalne vještine, ne znaju razgovarati, nemaju tolerancije, strpljenja jer sve mora biti brzo. – U svakodnevnom radu nudim djeci različite igre koje imaju funkciju motoričkog razvoja, koje su poticajne za razmišljanje i kad djeca dođu u prvi razred nastavu temeljim na igrajućim aktivnostima. Ako se ponavlja gradivo mi možemo osmisliti kviz i na papirićima nuditi odgovore ili zadati zanimljive zadatke, poticati ih da se uključe u izvannastavne aktivnosti koje preferiraju boravak u prirodi kao što su izviđači ili bavljenje sportom. Recimo, izviđači nemaju izravne veze s tehnologijom, ali tako se može usmjeriti dijete u aktivnost u kojoj će morat biti timski igrač, snalaziti se u prirodi, razvijati kognitivne sposobnosti i socijalne vještine, grupnu dinamiku. Treba se samo malo potruditi i odmaknuti ih od informatičke tehnologije.

Imam prvi razred i primjećujem da se djeca nisu navikla govorno izražavati, izgovarati čitave rečenice i jako je teško komunicirati u razredu i postići da o nekoj sličici kažu cjelovitu rečenicu. Iz njih se moraju izvlačiti riječi. Možda je to i posljedica prevelike uporabe mobitela, sjedenja pred računalom ili televizijskim ekranom. I loše je to što roditelji sve žele napraviti umjesto svog djeteta. U razred dolaze djeca koja ne znaju zavezati vezice na cipelama. Pokušavamo djecu poticati da to svladaju, ali roditelji su nestrpljivi i brzo kupe cipele s čičak-trakom ili patentnim zatvaračem ne bi li djetetu olakšali život. To je pogrješno, a znanstveno je dokazano da je fina motorika prstiju povezana s razvojem govora i mozga. I to roditeljima treba osvijestiti, jer oni misle da mi maltretiramo djecu – kaže Ljiljana Petkoviček.

A veliko NE informatizaciji i tehnologiji u obrazovanju daje stručna suradnica knjižničarka Đurđica KRČMAR ZALAR iz OŠ dr. Viktora Franje Šignjara u Virju, koja je svjesna da moramo ići u korak ss vremenom, ali da za to treba educirati i učitelje i učenike i njihove roditelje koji se sa svojom djecom moraju koristiti tim alatima da bi odradili zadatke koje su im učitelji zadali.

– I to je trebalo provesti i prije nego što se krenulo u nabavu informatičke opreme za škole.

Internet i informatička tehnologija nas okružuju, ali kad je riječ o učenju ništa ne može zamijeniti učitelja, papir i olovku. Djeca pronađu informaciju na internetu, ali o tome treba s njima razgovarati da bi informacija ostala u dubinskom pamćenju i da bi se znanjem mogli koristiti. Slično je i s digitalnim udžbenicima za koje dijete samo treba kliknuti mišem da otvori neku stranicu, ali gdje je tu ruka, držanje olovke, vještina pisanja, vještina davanja informacije u obliku pune rečenice? To je jako važno.

Pitanje je i koliko su digitalni sadržaji zanimljivi djeci, koja su izložena puno agresivnijim digitalnim sadržajima od crtića do igrica i nisu naučeni na učenje iz digitalnih udžbenika. Problemi u učenju stvaraju se neizravno, jer djeca imaju teškoće s koncentracijom i pažnjom, ne čitaju s razumijevanjem, frustrirana su zbog toga, nekad ne mogu kontrolirati emocije pa imaju ispade bijesa i posljedice su, očito je, ozbiljne. Uostalom, i PISA-ino ispitivanje pokazuje da djeca izložena digitalnim napravama postižu slabije rezultate jer nisu navikla na živu komunikaciju, a živa je riječ učitelja najvažnija. Kad nema razgovora i toploga ljudskog odnosa onda se ni empatija ne razvija, ne prepoznajemo tuđe emocije, ne uživljavamo se u njih. A to se razvija u neposrednom kontaktu. I kako da dijete shvati da je nekoga povrijedilo preko društvene mreže kad ne vidi tužno lice onoga tko mu je meta pa i ne razumije koju je štetu napravilo – zaključuje Đurđica Krčmar Zalar. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Marijan ŠIMEG ]