Dijete koje nema psiho-fizičke sposobnosti za završavanje prvog razreda trebalo bi biti prepoznato prije polaska u školu. Ako je dijete bilo u predškolskoj ustanovi, a trebalo je biti, njegovi odgojitelji, koji rade sjajan posao, prate djecu, uočavaju teškoće i sve bilježe.

Napisala  Mira RADOVIĆ, učiteljica savjetnica | OŠ Domovinske zahvalnosti, Knin

……

No takvo dijete upisuje se u školu bez da je njegove odgojitelje itko išta pitao. Ako ih i pitamo, one nemaju zakonsko uporište za davanje tih informacija. A testiranje djeteta pred polazak u školu, nažalost, ne otkriva uvijek sve teškoće. Ako se i otkriju, upis se odgađa za jednu godinu.

Ponavljanje razreda djetetu čini štetu, ali mu i nastavak školovanja bez potrebnog predznanja čini štetu. Iako je pad razreda u svakom slučaju stresan za učenika, taj će učenik biti pod stresom i u nastavku školovanja, jer se zahtjevi povećavaju.

A ono im ne može udovoljiti, pada njegova motivacija, a time i uspjeh. Dakle, koje god rješenje odaberemo, dijete je na gubitku.

Za čitavu ovu situaciju nikad ne možemo okriviti učenika, on je žrtva. Ne možemo okriviti niti učitelje, jer sam sigurna da se ni u jednom slučaju ne radi o njihovu nemaru i da je svaka odluka o ponavljanju razreda kod učitelja duboko promišljena i usklađena s mišljenjem stručne službe nakon što je učinjeno sve da do toga ne dođe.

Uz sav trud svih uključenih u odgojno-obrazovni proces, učitelj je na kraju sam u svojoj učionici, a u njoj su i ostali učenici sa svojim potrebama, koji također imaju pravo na učitelja i traže njegovu pažnju i vrijeme.

Zato ne prihvaćam tezu da je učitelj kriv.

O krivici roditelja ne mogu govoriti, jer je svaka obitelj priča za sebe i brojne okolnosti utječu na obiteljske prilike. Smatram da roditeljima treba pružiti stručnu pomoć i potporu ako nisu u stanju pomoći svojoj djeci. Tako se opet vraćam na priču o sustavu kojem nešto nedostaje.

Moje je mišljenje također da bi učenike prvog razreda trebalo ocjenjivati samo formativno, dakle opisno, jer smo svakodnevno svjedoci pritiska na djecu zbog ocjena. Imala sam prilike vidjeti svjedodžbu učenice trećeg razreda iz inozemstva na kojoj nije bilo nijedne ocjene, a sve mi je bilo jasno – što učenica može i zna, što treba popraviti i na čemu raditi.

Time bismo broj odlikaša sveli na realnu mjeru, djecu barem djelomično rasteretili pritiska zbog ocjena i omogućili im da se orijentiraju na znanje.

Naposljetku, učenicima koji nemaju psiho-fizičke sposobnosti za nastavak školovanja po redovitom programu treba odrediti primjeren oblik školovanja, bilo u redovitim ili posebnim odjelima.

Prije nego što se dogodi situacija da dijete ponavlja razred. Jer, vjerujte, učitelj ih prepozna vrlo rano. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisala  Mira RADOVIĆ, učiteljica savjetnica | OŠ Domovinske zahvalnosti, Knin ]