LOVREĆKA PRINCEZA
Viktorija Mustapić Šamija: Volim more kamenito
objavljeno: 28. srpnja 2015.
PIŠE I SNIMIO BRACO ĆOSIĆ
Upravo banuli proljetni dani. Ojačalo sunce prkosi vjetru, pa iz kuća izmamilo čeljad na potkućnice, njive, vinograde…”
Ovako svoju priču o posljednjim imotskim kovačima započinje 13-godišnja Viktorija Mustapić Šamija, učenica sedmog razreda lovrećke Osnovne škole “Silvije Strahimir Kranjčević”. Započe, a završi je rečenicom: “Uostalom, sve ima svoj vijek, osim ljubavi za zemlju iz koje ponikneš.” Napisala je to i osvojila najveće simpatije stručnog ocjenjivačkog suda koji je pregledavao literarne radove na jubilarnom 20. natječaju “Hrvatska kulturna baština”.
Mućka tradicija
Natječaj po tradiciji raspisuje škola u Muću, a ima nacionalni karakter i svoje radove šalju najbolji učenici hrvatskih osnovnih škola.
Ocjenjivački sud: Marina Čapalija, Ivica Šušić i Mladen Vuković, istina, dodijelio je pet ravnopravnih nagrada i priznanja, a prva na toj listi je Viktorija. Bio je to i razlog da se nađemo s njom i njezinim mentorom profesorom Petrom Ujevićem u praznim učionicama škole u Lovreću.
Donijela nam je Viktorija i svoj rad, kao i pregršt nagrada koje je dobila na natjecanju, ali razgovor je ipak prvi započeo njezin mentor kako bi se, eto, razbila trema, koja ustvari kod Viktorije i ne postoji. Jer rječnik i obrazovanje, znanje i ponašanje 13-godišnje djevojčice više priliči fakultetski obrazovanoj osobi nego curici koja je zakoračila u život.
Ime za pobjedu
– Viktorija je izvanredna. Ne čudi me, moram priznati, ova vrijedna nagrada, jer ona je i prošlih godina, kao učenica petog i šestog razreda, osvajala brojne nagrade. Posebno na natjecanjima “Lidrana”, pa je tako i nagrada iz Rogoznice za tekst “Legenda o bliznicama” već naveliko dala naslutiti da se u njoj krije veliki talent – ističe profesor Ujević.
– Moram priznati da nisam očekivala ovako visoko priznanje. Ja volim baštinu, naše staro naslijeđe. Možda je za to “kriva” moja škola i moji nastavnici, koji su oduvijek njegovali ljubav prema starim stvarima iz naših sela i naših kuća. Naš etnografski muzej bio je prvi i jedini među svim školama, a posebni sati s predavanjima o baštinskom naslijeđu ostavili su u meni trag. Stoga je i ova priča o posljednjim imotskim kovačima slijed toga – veli nam Viktorija, koja tečno objašnjava kako je doživjela susret s najstarijom kovačkom strukom, onom u Nogalima u Slivnu.
PIŠE I SNIMIO BRACO ĆOSIĆ
Ostalo pročitajte na izvoru:
