[Piše: Gordana FODER ] Da učitelji šabloniziraju učeničku kreativnost, da ju guše i uprosječuju. No, je li stvarno tomu tako? Jesu li krivi učitelji ili naš sustav obrazovanja?

■ Nešto je trulo ■

Školski sustav u lijepoj našoj prilagođen je prosječnom učeniku. Oni napredniji umiru od dosade na nastavi, a oni slabiji kaskaju za prosjekom. U jednom razrednom odjelu ima raznovrsnih učenika – jako naprednih, prosječnih i slabijih. I umjesto da se naprave razredi u kojima će biti učenici otprilike jednakih mogućnosti, želja i interesa, svi se oni međusobno različiti zajedno bore s istim nastavnim gradivom. Na taj način iznadprosječne se zatupljuje, a ispodprosječne muči i zamara jer je sve prilagođeno prosječnima. Sustav je sagrađen za zatupljivanje, a sve izvan okvira je prepušteno kreativnosti i motivaciji učitelja.

■ Prilagodba ■

Učitelji se trude prilagoditi sastavu učenika u razredu, smišljaju posebne, dodatne zadatke za napredne učenike i posebne, dopunske materijale za manje napredne. Sve to treba ukomponirati u nastavni sat na kojem su klinci različitih sposobnosti i interesa. Iako bi učitelji sa zadovoljstvom više radili s malim pametnicama, u satnici je predviđen veći broj sati za dopunsku nego za dodatnu nastavu. Genijalci očito nisu potrebni društvu. Što je i vidljivo iz ovogodišnjeg cirkusa „ima – nema“ oko dodjele Oskara znanja izuzetno uspješnim učenicima.

Postoji u Novigradu istarskom i Škola stvaralaštva, kamo idu izuzetna djeca koja se ističu na jezično – umjetničkom području. Održava se svakog proljeća po sedam dana. To je škola koja kao da nema veze sa stvarnošću, tamo su djeca i učitelji visoko motivirani za ono što rade, za njih zvono ne postoji, nitko ne zabušava i svi se vesele odlasku na tih sedam turbo napornih, ali nezaboravnih i zanimljivih dana. Ali to je svega tristotinjak učenika godišnje iz cijele Hrvatske! I manje od četrdeset učitelja!

Na Novigradsko proljeće idu oni učenici kojima općina/grad/županija žele platiti. Država ima love za samo četrdesetak odabranih učitelja iz cijele Hrvatske. Mi imamo izuzetne učeničke potencijale. Imamo fantastičnu i maštovitu djecu. Imamo i visokomotivirane i kreativne učitelje. Samo nemamo love. Sustav i državni prioriteti očito imaju negdje neki bug.

■ Genijalci ■

Po čemu se sve prepoznaju učenici genijalci? Netko će reći: po ocjenama. Ne nužno. Imala sam jednog učenika koji nije bio najblistavija zvijezda u sazvježđu ocjena. Ali bio je (i sad je) genijalac. Zašto? Imao je moć zapažanja detalja i razvijenu logiku kao rijetko koji učenik kojeg sam znala. Jedan od primjera njegove genijalnosti je priča iz muzeja. Bili smo na terenskoj nastavi u muzeju i kustos je pričao o prošlosti i životu nekad. Između ostalog, pokazao je učenicima jednu ogromnu pušku, objasnio da je dugačka oko dva metra i teška skoro deset kilograma i da je bilo jako teško njome baratati.

A moj genijalac ni pet ni šest nego odvali pitanje i ostavi kustosa bez teksta: ‘A zašto su onda radili takve puške, ako su bile nespretne i nije se njima moglo rukovati?’ Genijalac je tada išao u treći razred. U četiri godine našeg školskog suživota redovno me je (a i sve u okolini) ostavljao bez teksta svojim zapažanjima i idejama. Nije se dao šablonizirati, nisam ni pokušavala šablonizirati ga, nadam se da će cijeli život ostati svoj.

■  Šabloniziranje ■

U kvadratiće razmišljanja i šablonu najlakše je ubaciti poslušnu djecu. Oni šute, ne bune se i ako im se nametne okvir u kojem se moraju kretati u svojim razmišljanjima – oni će poslušno, kao ovčice, ostati unutar tog okvira. A ako ih se pogurne naprijed i pokuša iz njih izvući ono najbolje što je u njima, njihova bezgranična mašta, rijetko će se tko usuditi iskočiti iz kaveza nametnutog mišljenja. 
Nekim je učiteljima lakše raditi sa šabloniziranom djecom. Mirnija su, poslušnija, nisu zahtjevna. Srećom, većina učitelja baš voli izazove i djecu koja misle svojim pametnim glavicama. No rad izvan nametnutih okvira je onda odskakanje od zadanih standarda, iziskuje više angažmana učitelja i više pripremanja. Entuzijastima ni to nije teško.

■  Sunčeko i kućica u cvijeću ■

Šablone nisu samo u učenju. Šablone su i u likovnom izražavanju djece. S njima se susrećemo od najmlađe dobi. Svi su sretni do neba kad trogodišnji kikač nacrta svoju prvu kućicu, cvijeće oko nje, sunčeko u kutu, par oblaka i dim iz dimnjaka. Poznata slika, zar ne? Kupuju se bojanke s motivima iz crtića najčešće sumnjivih kvaliteta, uči se klinca u slobodnom likovnom izražavanju crtati prozore i vrata na kućicama – na prozorima neizostavne „firangice“, cvjetovi oko kuće veći nego Rabuzinovi… Šabloniziranje. I onda dođu klinci u školu, nacrtaju tu pejzažnu strahotu i čude se ako učiteljica ne pada s nogu od oduševljenja već joj se diže kosa na glavi od šablone.

■  A gdje smo mi? ■

William A. Ward je rekao: ‘Prosječan učitelj vam govori. Dobar učitelj objašnjava, odličan učitelj pokazuje. Izvanredan učitelj inspirira.’ I roditelji su učitelji svojoj djeci. Djeca ionako većinu stvari kopiraju što vide kod roditelja. Djeca uče od sviju nas. Prvenstveno od roditelja, zatim od ostalih odraslih u svojoj okolini i na kraju tek od učitelja u školama. Zato se svi zajedno trebamo boriti protiv šablona. I pustiti djecu da koriste svoje neograničene potencijale.

…………………………

[IZ DRUGIH MEDIJA | varazdinski.hr ]

PROČITAJ PROŠLU KOLUMNU

SVE PET | Pridjevi iliti muke po jeziku