Prije šesdeset-sedamdeset godina učitelji su učenike tjerali da kleče u kutu na kukuruzu, prije pedesetak godina kažnjavali su ih šibanjem dlanova, povlačenjem za uši ili kosu. Na sreću, takvog, fizičkog kažnjavanja u našim školama nema desetljećima.

Ali, većina današnjih učitelja također je, barem sudeći po izrečenom u javnoj raspravi ali i na različitim forumima, sklona svoje odgojne propuste kompenzirati sve oštrijim kaznama za učenike – opomenom za svaku sitnicu, ukorom, strogim ukorom, izbacivanjem iz škole.

Tražili su, između ostalog da se smanji minimalni broj neopravdanih sati za koji bi učenici snosili sankcije, odnosno dobili opomenu, ali i krajnju najstrožu kaznu isključenja iz srednje škole, odnosno u osnovnoj preseljenje u drugu školu.

Je li kazna učinkovita?

Mišljenja struke su, jasno podijeljena, ali iskustva iz prakse govore da, uglavnom, nije, jer da jeste ne bi uvijek isti učenici kroz čitavo svoje školovanje bili problem.

Da se kaznom rješava, kako su birokrati to nazvali, “neprihvatljivo ili osobito teško neprihvatljivo ponašanje” onda težinu kazni ne bi trebalo stupnjevati, već bi učenici valjda, reagirali odmah na najblažu.

Ali, kazna je često potez očajnika koji iz određene situacije ne vidi izlaza. A ima ih. Drugačijih i učinkovitijih.

Potvrđuje to i priča o Josipu, nekadašnjem učeniku zagrebačke Sedme gimnazije. Josip je pao drugi razred, došao je u novi čija razrednicu mu se nije sviđala. Buntovan, jednog joj je dana došao i rekao ‘ne želim ostati kod vas, znam da ste strogi.’

Nakon toga pet subota se nije pojavio na redovnoj nastavi. U pet subota skupio je 30 neopravdanih sati, sasvim dovoljno za izbacivanje iz škole. Umjesto toga, razrednica je s učenikom razgovarala. Dugo. I često. Završio je gimnaziju, fakultet i danas je uspješan poslovan čovjek.

Zahvaljujući razrednici.

„Dijete ne treba odbaciti, treba mu pomoći. Najlakše je kazniti, ali prije toga trebate pružiti ruku jer ne znate što doživljava u obitelji, je li gladno, je li zlostavljano.“ – kaže Ljilja Vokić, Josipova razrednica.

Da je dijete “proizvod” nesređenih prilika u obitelji ili loših odnosa u školi misli i Ljiljana Klinger ravnateljica Osnovne škole Matije Gupca.

– Nepravedno je samo kažnjavati dijete. I ovim Pravilnikom ne rješavamo uzroke problema nego posljedice. – kaže Klinger – i navodi primjer Velike Britanije u kojoj, kad se učeniku izrekne jedna od težih pedagoških mjera – suspenzija s nastave, centar za socijalni rad kontrolira roditelje da li za to vrijeme brinu o djeci i drže li ga pod nadzorom.

Možda bi konačno i kod nas trebala zaživjeti praksa da se provjerava obitelj problematičnog djeteta, jer, slažu se stručnjaci, ni jedno dijete nije neurotično i zločesto bez razloga.

I psihologinju prof. dr. Mirjanu Nazor brine što se u školama, kako ističe, najviše misli o kažnjavanju učenika, a ne o tome kako im boravak u školi učiniti ugodnim.

„Škola bi morala biti mjesto na kojem učenici vole biti, a ne mjesto s kojeg žele što prije pobjeći. Motivacijski sustav u našem školstvu užasno šepa i to treba pod hitno mijenjati. Uvijek će biti djece koja su problematična, ali važno je da ih bude što manje.“ – zaključuje prof. Mirjana Nazor. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Večernji list | piše: Irena Kustura ]

•  Cijeli tekst pročitajte OVDJE.