Ante Starčević bio je vođa, prorok, učitelj i otac domovine, najsnažniji kao književnik te ujedno najkritičniji kao političar. Utemeljitelj je moderne hrvatske državotvorne misli i žestok borac za hrvatsku neovisnost čemu je nesebično posvetio život te je prozvan Ocem Domovine.
Rođen je 23. svibnja 1823. u siromašnoj seoskoj obitelji u ličkom Žitniku. Pučku je školu pohađao u Klancu, a u Zagrebu je završio gimnaziju. Budući da je bio siromašan, morao se školovati za svećenika te je 1845. otišao u Peštu na bogoslovni nauk. Tamo je studirao povijest i filozofiju u kojoj je stekao doktorat. U međuvremenu je odlučio napustiti svećenički poziv te se vratio u Zagreb i ondje radio u odvjetničkoj pisarnici. U to je vrijeme počeo proučavati povijest, književnost i jezikoslovlje. Za velikog je bilježnika Riječke županije izabran 1861., ali je već iduće godine suspendiran kao protivnik režima te osuđen na mjesec dana zatvora. Iste je godine izabran u Hrvatski sabor kao predstavnik Rijeke te je za zastupnika ponovno biran 1865., 1871. i od 1878. godine sve do kraja života. Kao vrlo mlad zanimao se za društvene i političke prilike svojeg naroda i zemlje. Sudjelovao je u protumađaronskim demonstracijama 29. srpnja 1845. godine u kojima je poginulo 15, a ranjeno 30 demonstranata (Srpanjske žrtve). Nakon uvođenja apsolutizma postao je najveći neprijatelj Austrije i u svojim govorima javno istupao protiv vladavine, vladara i cjelokupnog sustava uprave. Bio je utamničen 1863. godine, a nakon Rakovičke bune 1871. ponovno je pritvoren. Politikom se bavio sve do smrti 28. veljače 1896. godine. Pokopan je prema vlastitoj želji ispred crkve sv. Mirka u zagrebačkim Šestinama, a spomenik mu je izradio Ivan Rendić.
Za Antu Starčevića možemo reći da je bio demokrat i legitimist. Zajedno s Eugenom Kvaternikom osnovao je Hrvatsku stranku prava. Zajedno su oblikovali hrvatsku nacionalnu ideologiju, utemeljenu na hrvatskom državnom pravu. Iako se isprva priklanjao ilirskim koncepcijama te prihvaćao jugoslavensko ime za sve Južne Slavene, nakon objavljivanja knjige Vuka Stefanovića Karadžića Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona promijenio je stajalište. U svojim je govorima isticao potrebu da Hrvatska bude suverena i neovisna. Takvom je nacionalnom orijentacijom i aktualnošću programa okupio mnoge sljedbenike i pristaše oblikujući modernu nacionalnu svijest u Hrvata. Cijelo njegovo djelovanje povezano je s Hrvatskom strankom prava, pa se ni njegovo državničko ni književno djelo ne može shvatiti niti ocijeniti bez pravaštva. Starčeviću je glavni adut za borbu bilo povijesno hrvatsko državno pravo, pa je propovijedao politički nauk koji govori da na temelju povelja, listina i povijesnih ugovora Hrvatskoj treba vratiti onaj oblik i prava koja je imala 1526. godine te da su Hrvati kao nositelji nasljedna, nedjeljiva državnog prava jedini politički narod na teritoriju „velike Hrvatske” koji bi obuhvaćao cijelo područje Južnih Slavena izuzevši Bugare. Bio je osobito oštar prema svojim suvremenicima jer su i Gajev ilirizam i Strossmayerovo jugoslavenstvo bili puka opreka korjenitu pravaštvu.
Slijedeći vlastiti ideal, Starčević je poticao rast hrvatske samosvijesti, veličao hrvatsku povijest i kulturu te zastupao neovisnost Hrvatske na cijelom povijesnom prostoru zalažući se za čvrsta moralna načela kao temelj uređenja države. Velikim ga čovjekom čini to što je doista živio svoje ideale i načela, a o njemu kao dosljednom borcu za slobodu vlastita naroda dovoljno svjedoče njegove riječi: Makar Hrvatska bila samo uru dugačka i uru široka, makar bilo samo pet Hrvata – neka ih pet bude slobodno i sretno.
Autorica: Ana Jura, prof.